Kako države propadaju

Franjo Tuđman bi uvijek odgovorio jednostavno – suverenitet.

Na pitanja o otvaranju novih radnih mjesta, budućem ekonomskom razvoju Hrvatske, Tuđman bi mi te 1989. – u godini kada je osnovan HDZ i kada sam kao mlad reporter razgovarao s mnogim tadašnjim opozicionarima i disidentima –  objasnio da su suverenost i samobitnost u prirodnim i povijesnim granicama preduvjeti bez kojih hrvatski narod ne može napredovati. U prostorijama drvene prizemnice u Savskoj 16 u Zagrebu, tadašnjem sjedištu HDZ-a u socijalističkoj državi na izdisaju, Tuđman se pripremao za prve slobodne parlamentarne izbore i čvrsto držao teme suvereniteta, spominjući društvene staleže, povijesne i suvremene silnice hrvatskoga naroda, a izbjegavajući uvlačenje u rasprave o pojedinostima poput dohotka po glavi stanovnika, kupovne moći ili postotaka pada ili rasta proizvodnje.

Takvom je strategijom osvojio srca birača, a nakon premoćne izborne pobjede u nastupnom je govoru u Saboru kazao kako vjeruje da će hrvatski narod znati i moći “izgraditi život dostojan slobodnih ljudi.”

Tuđman bi, da je živ, ove godine punio 99 i vjerojatno, kao što čine oni u poznijim godinama, rekao da je možda neke stvari u životu mogao učiniti i drugačije. Da ima prilike nekoj mlađoj osobi od 30-ak godina, koja je kmečala u pelenama kada je on postajao predsjednik, objasniti kakvu je Hrvatsku želio, Tuđman bi mogao istaknuti kako je u samo tom jednom nastupnom govoru pozivao na duhovnu obnovu, demografsko oživljavanje, korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru, te mogućnost “preseljavanja jednog dijela pripadnika hrvatskih manjina na opustjela ognjišta u mnogim hrvatskim krajevima.“

Nije spominjao proizvodnju, turizam, uvoz, izvoz, visinu plaća, dohodak, ali je upozorio da su poremećaji u socijalističkom sustavu vrijednosti rezultirali, kako je rekao, “bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista.”

Protutnjala su eto već tri desetljeća od vremena kada se ostvarivala Tuđmanova želja o vođenju osamostaljenja Hrvatske, od vremena kada se govorilo da će nova država po bogatstvu i blagostanju biti mala Švicarska. Prošlo je i šest godina od pobjedničkog govora tada novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je u siječnju 2015. najavila da ćemo biti “jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta.”

Politički vođe koje Hrvati biraju već desetljećima dakle najavljuju uspjeh, visok standard i uređenu državu, no obećanja se ne ostvaruju i Hrvatska je, prema brojnim pokazateljima, među najsiromašnijima u Europskoj uniji.  Svi imamo neko mišljenje o tome tko je kriv, jedni su kivni na UDBU, komuniste i Srbe, drugi na HDZ, ustaše i kapitaliste, no problemi i traume bi mogli biti puno dublji i teži za rješavanje – jer zapravo ne znamo kako prestati iskorištavati jedni druge.

A to vjerojatno nije problem začet prije pet, 30 ili 80 godina nego još ranije.

Zašto nacije propadaju?

“Ne trebam učene ljude nego dobre poštene građane. Vaš zadatak je da odgajate takve mlade ljude. Onaj tko meni služi mora činiti što mu kažem. Ako netko ne može činiti tako ili dođe s nekakvim novim idejama, odmah može ići, ili ću ga osobno maknuti,” kazao je Franjo prvi u govoru učiteljima u Ljubljani 1821. godine, dakle prije točno 200 godina.

Upravo te riječi prvog austrijskog cara te kralja Ugarske, Hrvatske i Češke navedene su u knjizi “Zašto nacije propadaju” (“Why Nations Fail,” prevedene i na hrvatski) autora Darona Acemonglua i Jamesa Robinsona koji analiziraju zašto su neki narodi uspješniji od drugih. Autori ističu da su tvrdi i konzervativni vladari u središnjoj i istočnoj Europi u proteklim stoljećima ustrajno odbijali svaku promjenu feudalnog poretka te ukazuju na posljedice koje se još uvijek osjećaju, uspoređujući razvoj u različitim područjima Europe i svijeta.

Upravo u tim vremenima prije dvjestotinjak godina neka su se društva počela razvijati znatno brže od drugih, a razlog su, tvrdi se u knjizi, uključivost i isključivost, inkluzivnost i ekstrakcija, odnosno pojednostavljeno pitanje – je li malobrojnoj odabranoj bogatoj eliti dopušteno da bezobzirno muze i osiromašuje sve ostale u državi?

Uzmite na primjer pandemiju, ne ovu sad nego kugu u srednjem vijeku, onu koja je pobila možda i pola Europe. Bolest je usmrtila toliko seljaka da su se grofovi i dvorovi zabrinuli kako neće imati dovoljno ljudi da im obrađuju zemlju i donose izdašne prihode. Prva reakcija moćnih feudalaca bila je, s obzirom da im je pola radne snage mrtvo, prisiliti preostale da rade dvostruko više.

U Engleskoj im to nije uspjelo, seljaci su se počeli buniti ili jednostavno odlaziti kod feudalaca koji su ponudili veću nadnicu i tako se engleski feudalizam počeo raspadati. U istočnoj Europi vladari su međutim uspjeli zadržati seljake pod čizmom raznoraznim prisilama i okrutnostima te se rigidni sustav očuvao.

I u idućim stoljećima u našim su krajevima carstva ustrajno odbijala promjene, nisu dozvoljavala seljacima selidbe ili emigraciju, a o nebrizi za stanovništvo najbolje govori izjava jednog službenika bečkog dvora koji je, kazavši kako “ne žele ni u kojem slučaju da se velikim masama ljudi popravi standard ili dozvoli neovisnost” zaključno upitao – “Kako bismo inače vladali nad njima?”.

Autori knjige “Zašto nacije propadaju” upravo u našim krajevima i istočnoj Europi nalaze mnoge slučajeve pritisaka na većinsko ruralno stanovništvo kojima su onemogućavane šanse za bolji život i obrazovanje.

Možda su vam vaši djedovi spominjali neke stare ceste građene u Hrvatskoj, poput Lujzijanske, Jozefinske ili Terezijanske, ili pohvalili kako je car  Franjo Josip prvi osobno otvorio Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, ali usporedbe razvijenosti iz habsburških i austrougarskih vremena neumoljivo utvrđuju da su industrija i obrtništvo bili na puno nižoj razini nego u zapadnijim državama Europe.

Vladari su u istočnoj Europi svako kretanje stanovništva smatrali kao prijetnju i odbijali gradnju prometnica, o čemu govori i mapa o razvijenosti željezničkih pruga 1870. godine u Europi. Već spomenuti vladar Franjo prvi je na spomen gradnje željeznice jednom prilikom rekao – “Ne, ne, ne želim imati ništa s tim jer bi revolucija mogla doći u državu.”

U Otomanskom su pak carstvu odbijali promjene do te mjere da su zabranjivali tiskarske strojeve čak i u 19. stoljeću, a brutalan sustav održavan je i u Rusiji u kojoj je aristokratska elita uz pomoć represije uživala u ekstremnom izobilju i tretirala siromašno seosko stanovništvo kao robove te, primjerice, prodavala djecu kmetova kada bi im zatrebala gotovina da vrate kockarske dugove. Rusi i drugi slavenski narodi, reklo bi se prema svim tim podacima, nisu se baš kroz stoljeća pokazali uspješnima u otporu vlastodršcima.

Zarobljavanje institucija

U nedogled bi se mogli nabrajati primjeri naroda koje su izrabljivali kolonijalisti, strani vladari i vlastite bezobzirne elite, a koji se i dan danas vrte u začaranom krugu jer ne postoje institucije koje bi štitile obične građane.

Vladajući moćnici zapravo, kao da slažu Lego kockice, neprestano stvaraju nove i nove slojeve institucija koje sve više i više isključuju građane, a služe samo odabranom sloju podobnika koji lagodno živi. Postoji li uopće način da se propadanje nekog naroda ili države zaustavi i preokrene u boljem smjeru? Autori knjige “Kako nacije propadaju” nisu optimisti, daju do znanja da čak i kod pozitivnih pomaka, promjene teku sporo i mukotrpno.

Osobitu ulogu i odgovornost imaju slobodni mediji jer upozoravaju na nepravilnosti i potiču na suprotstavljanje građana prema lošim postupcima institucija, no mediji sami ne mogu inicirati promjene. Institucije se naime ne mogu početi mijenjati bez većeg pritiska, a malo je vjerojatno da bi takav pritisak mogao stići iz redova političke elite. U hrvatskom slučaju, kako je primjerice utvrđeno u nedavnom istraživanju, uzroci korupcije leže upravo u političkoj eliti koja je utemeljila institucije koje su zapravo motor korupcije.

Ne postoji država u kojoj nema korupcije, ali bez efikasne borbe protiv nje društvo teško može napredovati, o čemu svjedoči i primjer Singapura koji je, kako kaže autor Jonathan Tepperman, koristio metodu pretpostavljanja najgoreg mogućeg.

U knjizi u kojoj proučava pozitivne primjere nacija koje uspijevaju napredovati (“The Fix: How Nations Survive And Thrive In The World In Decline”) Tepperman ističe da je Singapur krenuo vrlo oštro kažnjavati sve oblike korupcije, od najmanjih poklončića i znakova pažnje, preko podmićivanja policajaca pa sve do namještanja velikih natječaja i podmitljivih visokih dužnosnika. Singapurske vlasti policajcima broje koliko gotovine imaju u džepu na početku i na kraju smjene kako bi ih se navelo da ne primaju mito, državne uposlenike provjeravaju koliko troše, a građane pozivaju da na Internetu ili telefonski anonimno i  brzo prijavljuju  korupciju. Uhvaćeni u pekmezu plaćaju velike kazne, robijaju dugo, a kažnjavaju se čak i njihovi nadređeni jer nisu na vrijeme prepoznali problem.

Singapur je daleko od Hrvatske i neusporediv u mnogim detaljima zbog drugačije kulture i povijesti, ali mogla bi se naći barem jedna sličnost. Naime negdje u vrijeme kad je umirao Josip Broz, prije četrdesetak godina, Singapur i Hrvatska imali su sličan dohodak po glavi stanovnika, a potom su se, kao što pokazuje ovaj grafikon, sve više odvajali.

Hrvatski političari desetljećima govore o borbi protiv korupcije, no ako je suditi po aferama kojima smo svjedoci zadnjih mjeseci i godina, malo se toga promijenilo od vremena kada je i hrvatski predsjednik Tuđman znao reći kako “valja odlučno razotkrivati i uklanjati sve oblike korupcije.”

U govoru o stanju države i nacije u siječnju 1996. godine, Tuđman je državnoj upravi poručio da “mora biti u službi građana i stoga uljudna i nebirokratska, učinkovita i nepodmitljiva.” Kritičari Tuđmanove vladavine ustvrdit će da je i on ponešto pridonosio širenju lova u mutnom, počev od neprijavljivanja krađe torbe pune novaca prije prvih izbora. Iz inozemstva su naime u to vrijeme HDZ-u pristizale torbe gotovine, a kad je jedna takva nestala Tuđman je, tvrdi tadašnji njegov bliski suradnik Stjepan Mesić, rekao da “ako prijavimo policiji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će doći drugi novac i nema nikakvih problema.”

Franjo Tuđman je također postao vlasnik vile samo dan prije donošenja zakona o zabrani otkupa rezidencijalnih objekata i vila te tako, reći će Tuđmanovi kritičari, stekao imovinsku korist na temelju raspolaganja povlaštenim informacijama.

U travnju obilježavamo i 30 godina od početka privatizacije u Hrvatskoj koja je, pod Tuđmanovim predsjedanjem, metodom već opisane ekstrakcije isključila građane Hrvatske iz podjele narodnog bogatstva kako bi samo odabrani i podobni mogli postati vlasnici tisuća poduzeća, a što je, prema nekim analizama, devastiralo Hrvatsku više nego rat. Među onima koji su se naprasno obogatili bilo je i pripadnika Tuđmanove obitelji.

Cijena rata

Kada već spominjemo rat, treba reći da su u povijesti upravo krvavi sukobi u mnogim europskim zemljama izazivali bujanje institucija koje su pokušavale iz naroda iscijediti što više raznoraznih poreza kako bi se pokrili ratni troškovi. Svijetli primjer iz tih vremena kada su ratovi iscrpljivali države po kontinentu stiže upravo iz naših područja jer Dubrovačka je republika, poput kakvog rekordera, stotinama godina održavala relativno mali administrativni aparat i niske poreze zahvaljujući među ostalim i tomu što – nije ratovala.

Iako u Hrvatskoj prevladava mišljenje da se rat devedesetih godina prošlog stoljeća nije mogao izbjeći zbog srpske agresije, vjerojatno dolazi vrijeme kada će biti moguće i o tome raspravljati relativno hladne glave, kao što britanski povjesničari danas raspredaju je li Britanija uopće trebala ući u Prvi svjetski rat. Naime, ne tako mali broj povjesničara smatra da se trebalo držati po strani jer bi se Nijemci nakon nekog vremena i bez rata jednostavno povukli iz zauzetih područja zbog ekonomske iscrpljenosti.

Ali što ako imate pobunjenike na svom teritoriju koji odbijaju poslušnost državnoj vlasti?  Već spomenuti Tepperman u knjizi s pozitivnim primjerima iz svijeta kaže – ubijte ih dobrotom.

Navodeći Indoneziju kao primjer države u kojoj se očekivao kaos zbog islamskih ekstremista, države s 250 milijuna stanovnika u kojoj je u upotrebi više stotina jezika i narječja i koja je bila na rubu kršćansko-muslimanskog rata, Tepperman objašnjava da su vlasti nizom izdašnih poticajnih ekonomskih mjera za kritična područja, obavještajnim akcijama, suzdržavanjem od naglih reakcija, te tretiranjem pobunjenika kao “dobrih ljudi koji su malo zastranili,” uspjeli ekstremiste staviti pod kontrolu i sačuvati cjelovitost države bez oružanih sukoba.

U našim pak krajevima, gdje se vodio tada jedini europski oružani sukob još od Drugog svjetskog rata, pribjegavalo se drugačijim rješenjima te je Hrvatska uspješnim vojnim akcijama porazila srpske agresore kojih je, kako je kazao predsjednik Tuđman, nestalo za dva, tri dana i koji “nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće.”

Tuđmanove poteze iz devedesetih hvale i bijeli suprematisti na Zapadu koji se zalažu za etnički čista područja, a ekstremistički rasistički komentator Nicholas Jeelvy konstatira da je posljednja uspješna operacija etničkog čišćenja u svijetu bila Oluja u Hrvatskoj. Čovjek koji je naredio akciju, predsjednik Tuđman, odlučio je podnijeti grijeh etničkog čišćenja za dobro svoje nacije, zaključuje Jeelvy u tekstu objavljenom na internetskoj stranici koja je na listi ekstremističkih publikacija zbog stavova o premoći bijele rase i potrebi stvaranja etnički čistih teritorija.

Ocjenjujući stanje nacije nakon Oluje, predsjednik Tuđman je kazao kako su “za buduća stoljeća osigurana opstojnost, ali i strateški interesi hrvatske države,” no današnji podaci tome ne govore u prilog jer u Hrvatskoj je za petinu manje stanovnika nego kada je on došao na vlast. Analitičari već računaju  kako se bez 200 tisuća novih radnika dug za lijekove ne može trajno riješiti, kako će mirovine padati, te kako će nakon korone doći do novog vala iseljavanja mladih.

Mogu li takvi upozoravajući podaci zaustaviti nastavak političke i ekonomske isključivosti ili treba sve koji, primjerice, ne simpatiziraju ZDS pozdravljanje, usmjeravati prema izlaznim vratima iz zemlje?

Traume u genima

“Ako se netko srami ovoga HOS-a, crne uniforme ili šare uniforme, to nas nije briga, slobodno more put priko granice i ako će najdalje u Australiju otić’ il’ Kanadu,” kazao je ljutito novinarima jedan od okupljenih pripadnika HOS-a u siječnju tijekom obilježavanja godišnjice VRO “Maslenica 93” u Zadru izražavajući tako jasan stav da bi političke neistomišljenike najradije – isključio iz države.

Opasnost takve izjave leži u činjenici da se u Hrvatskoj opet i iznova iz generacije u generaciju nastavlja istiskivanje jednih i favoriziranje drugih te da država nema snage prevazići prošlost, kao što to, primjerice pokušava Njemačka procesom skupljenim u riječ Vergangenheitsbewältigung.

Promišljanjima o nacističkoj prošlosti, o djedovima i bakama koji su sudjelovali u ubijanjima i znali za koncentracijske logore, Nijemci pokušavaju omogućiti budućim generacijama prevazilaženje trauma. Slična suočavanja možda bi pomogla i istočnoeuropskim državama koje su prilično toga gurnule pod tepih i još uvijek su duboko traumatizirane događajima iz prošlog stoljeća.

Traume upravo iz tih vremena još uvijek proganjaju mnoge u Hrvatskoj i neće tek tako nestati jer teška se iskustva iz prošlosti upisuju u gene, ugrađena su u nas i, kažu znanstvenici, treba proći nekoliko generacija kako bi splasnule. Liječenje međugeneracijske traume je kompleksno, a jedan od najvažnijih koraka je prihvatiti da postoji i shvatiti da i mnogi oko nas pate od istog problema.

Traumatizirani su, treba reći, bili i mnogi borci za hrvatsku neovisnost, pa tako i Franjo Tuđman kojemu je rano preminula majka, a otac umro nasilnom smrću pod nerazjašnjenim okolnostima. Prije 40 godina, u doba kad su mladi u tadašnjoj Jugoslaviji uživali u novovalnoj glazbi, koncertima i jeftinim ljetovanjima na moru, hrvatski su disidenti bili isključivani iz društva i osuđivani te je Tuđman u dva navrata tih godina služio kaznu u zatvoru u Lepoglavi. Bili su zatvarani i Vlado Gotovac, Dražen Budiša i Marko Veselica, često zvan hrvatski Nelson Mandela, kojemu je 1981. godine, dok su se mladi širom savezne države bezbrižno zabavljali uz stihove nove kompilacijske ploče “Paket aranžman,” odrezana kazna višegodišnje robije.

Godinama poslije, na slobodi, Marko Veselica bi u nekoj opuštenoj atmosferi u društvu prijatelja i bivših političkih zatvorenika ponekad ispričao neke detalje iz zatvoreničkih dana od kojih bi se slušateljima nerijetko stegnulo grlo. O sukobu s Franjom Tuđmanom, s kojim je zajedno trebao osnovati HDZ, Veselica je tih dana nerado govorio, no po Zagrebu se znalo reći kako je Tuđman Veselici uzeo stranku ispred nosa.

Iako u javnosti doživljavani kao dvojac koji zajednički djeluje za “hrvatsku stvar,” u pozadini su pokušavali isključiti jedan drugoga i prikupljali su saveznike, no Tuđman je polutajnim osnivačkim skupom u restoranu NK Borac u zagrebačkom Staglišću odigrao pobjednički potez koji su njegovi protivnici smatrali nečasnim. Akteri tih događaja obilježili su protekla tri desetljeća i uglavnom su ponosni na ostvarene rezultate, no i oni bi se trebali složiti da i novim generacijama treba pružiti šansu da ostvare svoju viziju budućnosti, bez opterećenja iz prošlosti.

Utrka protiv vremena

“Velike traume utječu na ljude i društva na mnogo načina, naučimo iz ljudskih patnji kako bismo pomogli budućim generacijama,” kaže Yael Danieli, psihologinja i traumatologinja koja proučava kako se problemi nasljeđuju s generacije na generaciju.

Osobe koje pate od takvog traumatskog poremećaja ponašaju se zaštitnički, emocionalno su nestabilne i odsutne, netolerantne, pomalo usporene i smatraju da je opasno nekoga pitati za pomoć, kažu znanstvenici koji kao svojevrsne lijekove preporučuju društvenu komunikaciju i prihvaćanje prošlosti kakva god je bila. S obzirom na traumatičnu bližu i daljnju prošlost naših prostora vjerojatno bismo trebali samima sebi neke greške priznati kako bismo prestali cijediti do iznemoglosti jedni druge, a potom što prije izgraditi inkluzivne institucije sustava.

Radi se naime o utrci s vremenom jer zemlje istočne Europe, kako stoji u novom izvještaju američkog obavještajnog vijeća “Svjetski trendovi 2040,” ubrzano stare i moraju ubaciti u višu brzinu ako žele dostići potrebnu razinu dohotka prije nego što bude prekasno. Državama sa starijim stanovništvom, a Hrvatska postaje jedna od njih, prijeti pad produktivnosti jer stariji nisu u stanju pratiti nove razvoje i usvajati nova znanja.

Neprestano će se povećavati i troškovi za mirovine i zdravstvo jer stariji češće trebaju kod liječnika. Ako u takvoj podjeli ne ostane dovoljno novca za dobre plaće mladima, oni će otići negdje gdje mogu zaraditi više, a tada država ostaje bez prihoda i hrvatska lisnica biva sve praznija.

Elita će, doduše, i tada lagodno živjeti od nagomilane ušteđevine, ali više neće biti prilike za ostvarivanje zaključka iz Tuđmanovog izvješća o stanju države i nacije kojime je izrazio uvjerenje da će Hrvatska biti zemlja, kako je kazao, “sreće i blagostanja svih njezinih građana.”

faktograf