Crkva danas gora je od Alojzija Stepinca, i ne pada joj na pamet uzeti u zaštitu Srbe u Hrvatskoj ni onoliko koliko jer on to činio, dok je s današnjom proustaškom desnicom puno više slizana nego što je Stepinac bio s Pavelićevim ustaškim režimom.
Nakon što je osigurao republikansku nominaciju za predsjedničke izbore, Donald Trump je ponešto ublažio, zapravo unormalio huškačku retoriku, i to mu je odmah honorirano. Dio najoštrijih kritičara prestao je umakati pero u žuč i pelin i počeo je pisati o njemu s nešto uvažavanja, a takvih ima i kod nas. Čak i dugogodišnji ozbiljni i studiozni kritičari američke vanjske politike vide u Trumpu nadu da bi se s njegovim sve izglednijim dolaskom u Bijelu kuću stvari možda mogle suštinski promijeniti nabolje.
Posebno hvale što je odbacio fiksaciju Sjedinjenih Država o izvozu zapadne demokracije u arapski svijet, a sviđa im se i što je američke i zapadne intervencije u Iraku, Siriji, Libiji, Egiptu i drugdje proglasio glavnim krivcem za erupciju islamističkog ekstremizma i terorizma. Zaboravljaju, međutim, na Trumpove prijetnje o zabrani ulaska muslimana u SAD, koje je također mrvicu ublažio, ali ne i povukao. Zaboravljaju još više da je baš to ono što islamistički radikali i čekaju i što cijelo vrijeme zazivaju.
Nije njihov cilj, što i otvoreno priznaju u nekim publikacijama, da im sa Zapada dođu izrazi razumijevanja poput ovoga iz usta "novog" Trumpa. Suprotno, oni priželjkuju što neprijateljskije reagiranje na svoje ubilačke i rušilačke akcije, dakle ono kako o tome govori stari" Trump, jer time dobivaju alibi za vlastitu mržnju. Mogući budući američki predsjednik napravio je, prema tome, točno ono što oni hoće. A oni hoće da se krug mržnje zatvori i da se ničim više ne može zaustaviti da se rat islamskog i američko-evropskog svijeta nastavi "do istrage naše ili vaše".
Namjerno koristim ovu domaću izreku o brisanju tragova neprijateljske strane, jer ovo s Trumpom i islamistima jako podsjeća na devedesete godine na ovim prostorima. Neki od pronicljivih kritičara jugoslavenskih nacionalizama primijetili su da su ratovi devedesetih donijeli jednu novu, dotad nepoznatu razdjelnicu. Prije su ratne propagande imale za cilj prikazati neprijateljsku stranu u što crnjem, a svoju u što pozitivnijem, svjetlijem ozračju, ali su jugoslavenski ratovi to okrenuli naglavce. Odonda se svoju stranu nastoji prikazati u što gorem svjetlu, kako bi se neprijatelju utjerao strah u kosti, što je, sjetit ćete se, bilo, pa i danas je, jedno od konjukturnih opravdanja zašto se u Hrvatskoj vojsci pojavljivalo ustaško znakovlje.
Sada se sve to ponavlja u kontekstu nedavnog ukidanja osuđujuće presude kardinalu Alojziju Stepincu. Sudac Ivan Turudić ukinuo ju je pod obrazloženjem da je suđenje Stepincu 1946. godine bilo politički montirano, i doista jeste, zagrebački sudac s pravom je podvukao tome u prilog da je trajalo samo tjedan dana. Ali, zaboravio je da je po tom kriteriju ovo njegovo suđenje bilo još i daleko više montirano, jer nije trajalo ni cijeli dan, zapravo ni cijeli sat. A tu je onda vrlo lako udjenut još jedan puno veći problem, koji Turudić ne samo da nije vidio, nego ga očito nije ni htio vidjeti.
Sudska parnica koju je on tako brzo, eksaški obavio ne tiče se samo krivice Stepinca, nego mnogo, mnogo više percepcije te krivice. Tu percepciju počela je kvariti, odmah ću se složiti, optužnica i presuda iz 1946. godine, jer Stepinac sasvim očito nije bio ratni zločinac, kriv za suradnju s okupatorom (to sigurno ne) i Pavelićevim ustaškim režimom (to u relativno visokoj mjeri ipak da). Ovo je, uostalom, indirektno priznala i tadašnja vlast, odlučivši u razmjerno kratkom vremenu prebaciti osuđenog nadbiskupa iz zatvora u kućni pritvor, što s nikim drugim nije napravila.
E, ali sada dolazi obrat u spomenutoj percepciji. Stepinac dobiva status okorjelog ratnog zločina tek u tretmanu ustaške i proustaške emigracije od 1945. do 1990. godine, a zatim i u interpretacijama nove hrvatske vlasti i, posebno, "Crkve u Hrvata" daljnjih dva i pol desetljeća. To, naravno, može
izgledati krajnje čudno, čak skaradno, ali, polako, objasnit ću. Stepinca se u pravilu brani tako da se on suprotstavljao ustaškim vlastima, što zbilja u nekoj mjeri stoji (otprilike onoliko koliko se suprotstavljao nacistima i tadašnji papa Pio XII, zbog čega je, ali i zbog nevoljkosti da to radi energičnije i hrabrije, vrlo nalik Stepincu).
No, otprve se vidi da se to radi vrlo bezvoljno, kao da je riječ o argumentu koji obrana iznosi protivno svome uvjerenju, pa ga onda i brani bez strasti i, ukalkulirano, bez efekta. Puno bi, recimo, bilo efekasnije kada bi Kaptol branio Stepinca manje poznatim, ali ne i sasvim nepoznatim, podacima da je čak sto i dvadeset katoličkih svećenika bilo u partizanima ili je surađivalo s partizanima (jedan of njih bio je i Stepinčev brat, kojeg su zbog toga ustaše i ubile na Žumberku). Ali, tek to Kaptolu ne pada na pamet. Štoviše, to se u moru crkvenih izjava i tekstova o ovome kardinalu redovito izostavlja, iako toliki broj svećenika povezanih s NOB-om unosi zanimljivo novo svijetlo u ovu priču.
Stepinac dobiva status okorjelog ratnog zločina tek u tretmanu ustaške i proustaške emigracije od 1945. do 1990. godine, a zatim i u interpretacijama nove hrvatske vlasti i, posebno, "Crkve u Hrvata".
Ali, eto, današnjeg nadbiskupa Josipa Bozanića i Kaptol u cjelini to ne zanima, što znači da im je draža i slika o Stepincu kao ratnom zločincu, makar to dolazilo i iz usta mrskog komunističkog suda. Malo direktnije rečeno, to znači da su spremni indirektno i oklevetati ga samo da se ne otkrije da je kod njega bilo ne samo proustaških nego i nekih drugih slojeva. I eto o tome ovdje govorimo. Slično kao kod islamskih ekstremista i Trumpa, sam Kaptol crta Stepinca kao vraga s dvostruko većim rogovima nego što ih je objektivno imao, kako bi prvenstveno Srbima pokazao da opet imaju posla s Katoličkom crkvom koje se trebaju bojati.
Što je najvažnije, u tome zbilja ima istine, jer ta Crkva danas zbilja je gora od Stepinca, i ne pada joj na pamet uzeti u zaštitu Srbe u Hrvatskoj ni onoliko koliko jer on to činio, dok je s današnjom proustaškom desnicom puno više slizana nego što je on bio s Pavelićevim ustaškim režimom. U prilog joj ide što kritike koje zbog toga dolaze iz Srbije padaju na tome što se ondje također rehabilitiraju isti ili i gori fašistički kolaboranti, i time se i ovdje zatvara krug mržnje koji sam uvodno spomenuo. Tako postaje definitivno jasno da je objektivan i cjelovit pogled na Drugi svjetski rat moguć jedino, ali zbilja jedino sa stanovišta partizanstva.
Partizani su sudili svima bez obzira koje nacionalnosti bili, i premda ta suđenja nisu bila uzor pravosudne izvrsnosti, padanje u sadašnju bijedu kada svi rehabilitiraju svoje ratne zločince i smutljivce nije ni izbliza dolazilo u obzir.
h-alter
