Ovih dana je iz norveškog veleposlanstva u Zagrebu potvrđena vijest da je Hrvatska proljetos vratila Norveškoj novac koji je ona uložila u projekt interkulturne i međunacionalne škole Dunav u Vukovaru. Projekt je dogovoren memorandumom o razumijevanju u travnju 2014. godine, zgrada škole je sagrađena, ali se u njoj neće odvijati nastava jer je projekt međunacionalne škole u Vukovaru propao. Norveška vlada je u srpnju prošle godine zatražila povrat novca, a Hrvatska je Norvežanima vratila 390 tisuća eura koje su uložili, s tim da su Norvežani bili spremni uložiti još milijun eura da je projekt prihvaćen. Ali - nije.
Propali projekt koji je bio samo dio šireg programa, a koji su tri zemlje, Norveška, Island i Lihtenštajn potpisali s Hrvatskom, bio je ukupno vrijedan 4,63 milijuna eura i odnosio se na financijsku podršku lokalnim i regionalnim inicijativama za smanjenje nacionalne nesnošljivosti i promoviranje uključivanja u zajednicu, napisao je portal Telegram.
Iz norveškog veleposlanstva su poručili da nemaju komentara o upotrebi podignute zgrade, a da i dalje vjeruju da je vizija tog projekta dobra i da bi bila korisna djeci, roditeljima, učiteljima i cijelom vukovarskom kraju.
Ta slika propalog školskog projekta nažalost je slika međunacionalnih odnosa u Vukovaru i Hrvatskoj, tako onda i slika Vukovara i čitave Hrvatske.
Kada se dogovarao i potpisivao projekt o zajedničkoj školi, nije vukovarski gradonačelnik bio Ivan Penava, nego je on ostavština SDP-ovog vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe.
No, poslije Penavinog dolaska, malo-pomalo postajalo je jasno da od projekta neće biti ništa. Za zajedničku eksperimentalnu školu nisu bili niti vukovarski Hrvati, niti vukovarski Srbi, pa je vukovarska gradska uprava zajedno sa srpskim vijećnicima stopirala projekt. Hrvati i Srbi svatko iz svojih razloga.
Novi gradonačelnik Penava, koji je to postao od lipnja 2014., od početka je bio protiv škole Dunav jer se time stranci navodno upliću u obrazovni sustav suverene države. Poznato je da su neki Penavini prijatelji i bliski suradnici oni koji smatraju da je Vukovar na neki način kažnjen mirnom reintegracijom i da je »stvar« trebalo rješavati vojno kao i u Oluji kako bi se i tamo »očistili« Srbi, a što su tada 1996. i 1997. zagovarali i neki generali, ali je to Franjo Tuđman pod pritiskom međunarodne zajednice ipak spriječio.
Zajednički školski projekt kod Penavinih jako tvrdih hadezeovaca nije mogao proći zato što bilo kakvo međunacionalno miješanje nije dobro i otupljuje oštricu nacionalističke politike za koju je za sve loše u Hrvatskoj još od 1918., pa od 1945. i od 1991. kriva velikosrpska politika. Neki stranci, Norvežani i Europljani unijeli bi tako posrednim putem valjda i u interpretaciju hrvatske i srpske novije povijesti nešto više međusobnog razumijevanja i pokušaja razumijevanja Hrvata za srpsku poziciju i obratno, razumijevanja Srba za hrvatsku poziciju i situaciju. Mladi Hrvati i Srbi čuli bi i drugačije interpretacije povijesti i politike, od usko-nacionalističkih floskula kojim ih svakodnevno šopaju i indoktriniraju. U tom zajedničkom eksperimentu možda bi se moglo zaista i dogoditi da se mladi Hrvati i Srbi ponovno počnu međusobno družiti i da s vremenom labave međunacionalne napetosti. Bi li bilo išta strašnije od toga i za hrvatske i srpske šovene i za njihove idiotske i opasne politike?
Budući da su u debeloj manjini, srpski vijećnici i političari su protiv zajedničkog obrazovanja u Vukovaru, pa i pod ovakvom kapom interkulturnog međunarodnog eksperimenta, jer u post-Jugoslaviji, u samostalnoj Hrvatskoj, vukovarski Srbi ne žele da im se djeci, čak i posredno, nameće neka hrvatska državna ideologija i tumačenje povijesti i žele odvojeno obrazovanje na svom jeziku i pismu. Onako kako manjinski zakon to načelno nalaže.
Pa i konačni krah ovog norveškog interkulturnog projekta samo dodatno svjedoči da je hrvatsko društvo što se tiče međunacionalnih odnosa i zaštite ljudskih prava općenito zatrovanije nego što je bilo prije pet-šest godina. Većina je uvijek odgovornija za sve što se u državi događa od manjine.
Tomislav Karamarko koji je nekako u to vrijeme hrvatsku krajnju desnicu uvodio i uveo u glavnu političku struju ne može danas osvojiti izbore niti u kućnom savjetu ili mjesnoj zajednici, ali je njegovo djelo ipak ostalo, to je zlokobni duh po kojem ono što je ekstremno je ujedno i »domoljubnije« i »hrvatskije« i to neki žele nametnuti kao jedinu mjeru. Svaka čast požeškom biskupu Škvorčeviću koji je jučer nedvosmisleno osudio nasilje prema Srbima, kazavši da je »nedopustivo hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju i nasilje« te šibensko-kninskom županu Goranu Pauku koji je iz HDZ-a u osudi bio jasniji i artikuliraniji od bilo koga u državnom vrhu.
novilist
