Spotify je korisnicima pružio lako dostupnu glazbu, a industriji novu priliku za zaradu. Glazbenici su (opet) ostali zakinuti.
Prije tri desetljeća punk glazbenik i jedan od najvećih živućih tonskih snimatelja i producenata Steve Albini (Big Black, Shellac) napisao je kultni tekst The problem with music. U tom tekstu Albini, koji je svoj cinični stil brusio po punk fanzinima osamdesetih godina prošlog stoljeća, nabraja sve što mu smeta u glazbenoj industriji. Od toga zašto mrzi producente pa do načina kako glavešine u velikim izdavačkim kućama vode posao. U tančine je objasnio kako se troškovi snimanja albuma, njegove promocije i turneje svaljuju na glazbenike, od ukupnih prihoda im ostaju mrvice, ali najčešće dugovi.
Trideset godina kasnije može se zaključiti – bila su to dobra stara vremena.
Bila su to vremena kada je internet bio u povojima, veze spore i rijetkima je padalo na pamet da bi se on mogao koristiti za glazbu, a kamoli filmove. No, krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih Napster je uzdrmao industriju do temelja svojim peer to peer dijeljenjem. Prodaja preskupih CD-ova (od kojih su najčešće tek centi odlazili njihovim autorima i izvođačima) se strmoglavila. Nakon što je Napster neslavno pao, njegove kopije nicale su kao Hidrine glave. Na scenu stupa The Pirate Bay sa svojom političkom misijom potpune otvorenosti i dostupnosti informacija. Nove generacije su stasale, mp3 format je omogućio smanjenje glazbenih datoteka, a na ovaj način nisu se punili džepovi direktora iz moćne glazbene industrije. No, problem je bio što je The Pirate Bay, kao što mu ime govori, bio nelegalan pa su uskoro njegovi osnivači iz Švedske završili prvo na sudu, a potom u zatvoru.
Najbolji jukebox na svijetu
Osnivači Spotifyja nisu bili toliko opterećeni politikom i manifestima kao hakerska ekipa iz Pirate Bayja. Njima je na pameti bio kapitalizam ili po naški – lova. Osmislili su i izradili najbolji jukebox na svijetu, doslovno. Glazba sa svih kontinenata bila vam je samo klik udaljena, bez skidanja torrenta, bez zauzimanja prostora na hard disku, bez odgađanja. I najbitnije, riješili su problem legalnosti tako što su s najvećim diskografskim kućama na svijetu sklopili ugovore u zamjenu za udio u vlasništvu. Smatralo se to novim načinom konzumacije glazbe, spasom za industriju i autore. Za samo nekoliko dolara mjesečno imali ste dostupnu svu glazbu, mogućnost stvaranja svojih playlista te algoritam koji je predviđao vaš glazbeni ukus.
Na prvi pogled svi su mogli biti zadovoljni – mušterije, platforma i diskografi, ali kako to uobičajeno biva, deblji kraj izvukli su oni na dnu – glazbenici. Ne oni koji su na vrhovima ljestvica, čija glazba se sluša u svim dijelovima svijeta, nego milijuni profesionalaca kojima je preživljavanje od glazbe u sljedećem desetljeću postalo još teže.
Opet glazbenici u cijeloj kalkulaciji prolaze najgore. Prvo, raspodjela novca ide po principu – 70 posto nositeljima prava, 30 posto Spotifyju. Od tih sedamdeset posto, glazbenici dobivaju tek dio kolača, ovisno o tome kakve ugovore imaju s izdavačima, jesu li vlasnici svih svojih prava, a najčešće nisu. Također, količina novca se ne računa po streamu, nego po udjelu u količini streamova na nekom tržištu u nekom određenom vremenu. Spotify također ne računa cijeli svijet kao jedno tržište, nego svaku zemlju posebno. Ovaj kompliciran i netransparentan način izračuna dovodi do toga da se ne može točno znati koliko vrijedi jedan stream jedne pjesme, ali računa se da se iznos kreće od 0.003 do 0.005 dolara.
Ova netransparentnost razlog je brojnih kritika raznih glazbenika. Neki su povukli svoju glazbu jer su shvatili da bi više zaradili svirajući na ulici. David Byrne je upozorio kako bi propali da ovise samo o prihodima sa streama. Grupa Vulfpeck je pak iskoristila Spotifyjev model i prije desetak godina objavila album Sleepify – deset traka tišine u trajanju od tridesetak sekundi. Svoje fanove pozvali su da vrte “album” kada odu spavati. Vrlo brzo su prešli milijun streamova, ali im je album skinut zbog kršenja pravila.
U proteklom desetljeću bilo je puno kontroverzi oko poslovanja platforme Spotify. Bilo je i kritika vezanih za tzv. pay to play model, gdje bi izdavačke kuće plaćale uvrštavanje svojih glazbenika na popularne liste. Pojavile su se i brojne tvrtke čiji se poslovni model sastojao od distribucije pjesama po streaming platformama. Opet se puno parazita stvorilo na leđima glazbenika.
Problem je eskalirao početkom pandemije Covida-19. Kao što je David Byrne predvidio, ako su glazbenicima jedini izvor novca streamovi na platformama, vrlo brzo će se naći, ne baš gladni, ali sigurno ne ni s plusom na tekućem. U ožujku 2021. UnionOfMusicians – organizacija koja je okupila nekoliko desetaka tisuća glazbenika – organizirala je prosvjede i kampanju #JusticeAtSpotify tražeći “astronomsku” isplatu od jednog centa po streamu i pravedniji sustav distribucije za manje umjetnike.
Što se Lijepe naše tiče, Hrvatska glazbena unija vodi bitku da se plaćanje vrćenja po platformama bolje regulira, diskografi pak žele što veći dio kolača za sebe, jer prodaja fizičkih primjeraka nije ni blizu zlatnih devedesetih i ranih dvijetisućitih.
Preživljavanje na nezavisnoj sceni
A tu je uvijek i tzv. nezavisna scena i nezavisni izdavači. Jedna od takvih kuća je i PDV, specijalizirana većinom za objavljivanje i distribuciju vinila. Jedan od osnivača, Vedran Meniga za Faktograf kaže da su streaming servisi nešto bez čega se ne može i da ih je nemoguće zaobići u današnjoj diskografiji.
“To su alati koji imaju funkciju kao što su nekad imali papir i olovka.
Definitivno ostaje činjenica da zadovoljavanje svih tih kanala i platformi zahtijeva dodatno uloženo vrijeme, kao i popratnu administraciju. Za što se u startu potrebno pomiriti da su najvjerovatnije napori koji neće doživjeti povratnu materijalnu satisfakciju, s obzirom na simbolično ili nepostojeće tržište na našim područjima, a s naglaskom na nezavisne i nekomercijalne sastave, i one koji pjevaju na domaćem jeziku” – kaže Meniga.
Objasnio je razliku između Spotifyja kao najmoćnije platforme i Bandcampa kao alternative.
“Bandcamp nudi profilne stranice izvođačima, na kojima mogu objavljivati i prodavati svoja izdanja bez posrednika, uključujući ona fizička, kao i digitalne fileove, dok je Spotify monetizirani streaming servis”, pojašnjava.
Što se odnosa prema glazbenicima tiče, Meniga kaže kako je raspodjela sa streaming servisa sastavni dio svakog njihovog izdavačkog ugovora, ali da je zanemariva ako se ne radi o stotinama tisuća preslušavanja.
“Nezavisan, ili nekomercijalni autorski sastav, još uvijek više profitira ako objavi i proda određenu tiražu ploča ili CD-a, prodajom na koncertima, ili ostalim načinima distribucije, što je višestruko puta dokazano kao realističniji pristup, za razliku od nadanja da će netko sličan s ovih područja doživjeti luksuz konzumiranja svojih pjesama kroz dovoljni broj klikanja po bespućima interneta”, poručuje Meniga.
PDV izdaje većinom alternativne izvođače, na relativno malom tržištu. No, kao i brojni pandani diljem svijeta, suočavaju se s činjenicom da glazba postaje sve jednoličnija te da je zbog Svetog Algoritma sve teže izbaciti nešto novo, nešto što iskače iz šprance.
Meniga kaže da je Spotify samo “cherry on top” procesa koji je počeo desetljećima ranije ulaskom te posljedičnom dominacijom digitalije u diskografiji, tj. konkretnije od trenutka kad se umjesto fizičkih medija počeo prodavati ‘zrak’, u vidu ‘nevidljivih’ fileova koji postoje i preslušavaju se sa inih cloudova.
“Uistinu je pritom dodatno zanimljivo, i zalazi u sferu ozbiljinijeg pothvata, na našim područjima se baviti nezavisnim izdavaštvom, i konceptualnim izdanjima, na kojima autori pokušavaju ispričati svoju priču putem kompozicija koje nerijetko traju preko 5 ili 10 minuta, čemu su prethodili nebrojeni sati probi, kao i onih u studiju, da bi se uz ulaganja došlo do željenih aranžmana i produkcijskih vizija, dok trenutno svijetom vlada fokus koji ne prelazi 10 sekundi, i gdje su svi naviknuti to dobiti na preslušavanje besplatno. I za kraj ponavljam, sve je dodatno zahtjevnije dok radiš s našeg područja, koje u startu ne posjeduje tržište, niti može ostvariti brojke koje bi mogle konkurirati važnijim ostvarenjima u globalnom okruženju”, zaključio je Meniga za Faktograf.
Problem za ozbiljnije ekonomiste
Jedan od autora koji se pokušavaju na našem malom tržištu probiti s konceptualnim izdanjima je Ivan Grobenski. Njegov album Apocalipstick našao se na vrhu svih lista najboljih prošlogodišnjih izdanja. Nominiran je i za nagradu Porin. No Grobenski, kao i mnogi drugi, ne živi od glazbe, nego radi kao novinar. Za Faktograf otkriva jesu li mu se pozitivne kritike odrazile na zaradu od streamova na Spotifyju te kako se Spotify razlikuje od drugih platformi.
“Razlika u broju pratitelja ili klikova na platformi Spotify ili na drugim servisima postoji, primjetna je i pozitivna, no još uvijek pričamo o nekoliko tisuća slušatelja ili nekoliko tisuća streamova, a ne o nekim tobože ‘ozbiljnijim’ brojkama s više znamenki”, kaže Grobenski i dodaje da je Apocalipstick njegov daleko najslušaniji album na Spotifyju.
Ne zanosi se snovima o velikim brojkama.
“Mislim da je ovaj doseg koji postoji sasvim realan za glazbu s kakvom se ja bavim u zemlji kakva je Hrvatska i tu nitko nije kriv osim možda mene koji sam mogao odlučiti raditi nešto drugo. Ne želim da ispadne da se žalim, ja sam sasvim zadovoljan s brojem ljudi koji me sluša na streaming servisima”, poručuje Grobenski, a na pitanje kako je dogovorio raspodjelu sredstava sa svojom izdavačkom kućom INTEK music, odgovara: “Nismo, jer nitko ne zna izračunati kako desetinu nekakvih centi pravedno podijeliti između nekoliko ljudi, za to bi nam trebali neki ozbiljniji ekonomisti”.
Grobenski objašnjava da postoje i drugi načini kako slušatelj može pružiti podršku glazbeniku: kupiti ulaznicu za koncert, kupiti fizičko izdanje ili merch (majice, cekeri, bedževi..) .
“Glazbenici su zapravo simple merchants, idu okolo, prezentiraju svoj proizvod i nadaju se da će ga netko kupiti. Sve vrijedi onoliko koliko svi odlučimo da nešto vrijedi. Ako odlučimo da i glazba vrijedi, vrijedit će”, zaključuje Grobenski.
A glazba nažalost vrijedi sve manje i teško je ne osjećati se kao licemjer. Na papiru bi svi htjeli da se naše najdraže glazbenike plati što više (osim ako nije riječ o panku gdje se svaki uspjeh smatra prodajom ideala), ali isto tako – neka onaj tko nije zaplovio piratskim morima, baci prvi kamen. Svi dovoljno stari se s nostalgijom sjećaju vremena kada se pjesme s radija snimalo na kasete, kada su se presnimavali albumi, kada se pržilo mp3-ce. Spotify nam je ponudio jednostavnu alternativu, većina nas se zakačila, ali se i u nama krije rješenje problema. Mi smo ti koji možemo ili ne moramo koristiti Spotify, možemo ili ne moramo platiti koji euro izvođaču na Bandcampu, možemo ili ne moramo sudjelovati u crowdfunding kampanjama. Možemo i u komentaru ispod nekog teksta tjerati glazbenike da idu kopati krumpire, ali to onda više govori o nama, nego o glazbenicima i Spotifyju.
Ante Ljubičić je radijski novinar i gitarist grupe Stillness.
