Ulovljeni u klopku negativnosti i političkog sukobljavanja, manje smo skloni veseliti se pobjedama autsajdera, suosjećati sa suzama nakon sudačkih nepravdi, radovati se zagrljajima sportskih protivnika. Štoviše, nismo toliko skloni radovati se pobjedama naših sportašica i sportaša niti slaviti činjenicu da smo, premda malobrojni, kontinuirano među sportski uspješnijim svjetskim nacijama
'Daj vrati na požare, ne mogu više gledati te ped….. gluposti', započeo je bliski rođak za vrijeme godišnjeg odmora u dalmatinskom selu. Početak je kolovoza i jedno je od onih super ljeta kada se vrućine, rad, odlazak na plažu, roštilj i bevanda kombiniraju s praćenjem Olimpijskih igara. Ove pariške su rasporedom za selo kao stvorene.
Ujutro individualni sportovi, nakon ručka rukomet i vaterpolo, a navečer tenis i atletika. Ipak, u selu se prema 33. Olimpijskim igrama od samog otvaranja stvorio otpor: 'Šta je bilo ono…bradata žena ili muškarac, patuljasto stvorenje koje pušta muziku, pa ovi što hodaju bez nogu i ruku?', uz jutarnju kavu argumentirala je najstarija seljanka. Olimpijske kontroverze u selu su dovedene do usijanja slučajevima alžirske i tajvanske boksačice i navodnim postupanjem oca zlatne hrvatske olimpijke. 'Aj' ti meni reci ima li tu normalnih?', završavao bi svaki razgovor.
Po mnogo čemu Olimpijske igre u Parizu su posebne: 10.714 sportašica i sportaša koji dolaze iz 206 zemalja (uključujući dvije posebne ekipe – izbjegličku i onu u kojoj nastupaju (Bjelo)Ruskinje i (Bjelo)Rusi), 32 sporta, sportska borilišta u samom gradu, rasprodane ulaznice za gotovo sve događaje na kojima je prisutna super atmosfera, na istom mjestu i s istim tretmanom Simone Biles, Novak Đoković, LeBron James s onima koji dolaze iz najmanjih svjetskih država. Prvi put u povijesti jednak broj žena i muškaraca koji se natječu za 329 zlatnih medalja. K tome, već u prvom tjednu hrvatske sportašice i sportaši u punom zamahu s odličnim rezultatima i izvedbama: zlatni Barbara Matić i braća Sinković, brončani Miran Maričić, Donna Vekić u finalu tenisa…Ipak, sve navedeno tek nakratko dolazi u fokus nacionalne i seoske javnosti: 'Dobri su naši, ali jesi ti vidija onog ljubičastog na otvaranju?'
Činjenica da višegodišnji trud, odricanje pa čak i sportske uspjehe zasjenjuju ciljane provokacije i ciljani politički odgovori na iste te kontroverze koje kao da su došle sa sata etike u srednjoj školi znak je vremena u kojem živimo. Suprotno prirodi Olimpijskih igara, naš je trenutak obilježen potrebom za podjelama i naglašavanjem negativnog. Preuzimajući tu optiku, koju ponajviše stvaraju i naglašavaju mediji i političari, propuštamo užitak prekrasnog sportskog događaja, upoznavanje novih sportova i praćenje onih koje rijetko kada imamo prilike vidjeti. Ulovljeni u postavljenu klopku negativnosti i političkog sukobljavanja, manje smo skloni veseliti se pobjedama autsajdera, suosjećati sa suzama nakon sudačkih nepravdi, radovati se zagrljajima sportskih protivnika koji nakon završetka meča postaju prijatelji. Štoviše, nismo toliko skloni radovati se pobjedama naših sportašica i sportaša niti slaviti činjenicu da smo, premda malobrojni, kontinuirano među sportski uspješnijim svjetskim nacijama. Negativno postaje normalno, a ne bi trebalo biti.
'Gdje gledamo finale tenisa danas?', pitao sam rođaka nakon povratka s polja. 'Samo ako naša igra protiv žene', odgovorio je sa smiješkom. 'Aj zaje..... te. Kakvih ima tu kod nas, ovi na olimpijadi su još i supernormalni“.
Samo lagano i sretno, naše i naši!
