Neko je minulih dana napisao kako je velika američka strategija zvana dugoročni plan za ostvarivanje nacionalnih interesa i uspješno suprotstavljanje najvećim neprijateljima – u rasulu. Priča sa istambulskom prevarom o stvaranju takozvane "ISIL-free zone" na sjeveru Sirije jedan je od kamičaka na kojima se temelji validnost ove procjene. Najzanimljivije je što Washington izgleda doista hoće da vjeruje kako "objašnjenje" Stambola za pomenuti plan i navodno različito čitanje toga plana u Americi i Turskoj može biti održivo i u praksi tolerirano.
Za one koji se manje interesiraju za cijelu priču finaliziranu teorijski prije tri dana, evo sažetka: Uz manje-više mudro pasivnu suglasnost NATO-a na vanrednom sastanku ambasadora zemalja Alijanse ("Da sigurnosti Turske, ali NATO nije dio tih snaga") Washington je dao pristanak Turskoj za formiranje tzv. free-zone u dužini od 109 kilometara uz sirijsko-tursku granicu, pedesetak kilometara široku u dubini sirijske teritorije. To "free" odnosi se, navodno, na oslobođenost od ISIL-a. Nije prihvaćeno višegodišnje navaljivanje Turske da se formira i tzv. "No-fly zona". Ovdje se završava i suglasnost dva velika partnera.
Šta je u realnosti? Amerikanci bi navodno davali samo vazdušnu potporu eliminaciji ISIL-a. Turska bi, naprotiv, svim silama, podržala borbu protiv "terorista" i u tu zonu vratila veliki dio od blizu dva miliona sirijskih izbjeglica što su sada u Turskoj. Amerikanci bi da se nekakva umjerena opoziciona "Slobodna sirijska vojska" bori u zoni protiv ISIL-a. Svakome ko išta zna o tome tamo jasno je da takvi, de facto, više ne postoje.
U planu Kongresa teškom 500 miliona dolara za njihovu obuku u Turskoj, uspjeli su da nahvataju i istreniraju do sada 60 ljudi! Ostali su prebjegli raznim džihadistima. Istambul hoće, čak i ne krijući, da borbu protiv ISIL-a u zoni vode njihovi prijatelji džihadisti pod krovnom organizacijom Jaish al-Fatah, sa udarnom pesnicom Jabhat al-Nusrom, dakle Al-Qaedom u Siriji.
Komplikovano? Nije. Turska, zapravo, zonu u kojoj su Kurdi na sirijskoj strani granice žele, za početak, da očiste od ISIL-a koji im se uzjogunio kao dojučerašnji partner, i da je predaju bilo kojem drugom crnom šejtanu, samo ne tamošnjim Kurdima koje je Washington počeo vojno da pomaže.
Amerikancima se, izgleda, čini da se to isplati radi očuvanja Turske jer su važan "čuvar južnog krila NATO-a". Duga tradicija kratkoročnih taktičkih mudrosti a dugoročnih strateških sljepila u američkim imperijalnim procjenama se nastavlja. Od Vijetnama, preko Afganistana, Iraka pa i Ukrajine, do Sirije. Tvrdeći da ne žele biti uvučeni dublje u Siriju, evo su uvučeni.
Pogledajmo, ne samo hipotetički, šta ako Assad zakorači u novu "zonu" koja je, na kraju krajeva, teritorija još uvijek međunarodno priznate Sirije. Ako ih Alijansa ili Turci ne napadnu avionima, kako su se sada obavezali, ode obraz. To Amerikanci kroz istoriju najteže podnose a mnogi ih na tom gubitku po svijetu čekaju. Ako napadnu, eto Washingtona do grla u novoj avanturi na tuđoj zemlji, ovaj put sa Rusima i Iranom (najmanje) za vratom. Teška situacija. I opet povod za vraćanje na misao sa početka teksta.
Minulih godina mnogi su se analitičari, političari i ini iscrpljivali dokazujući koliko je priča o Bliskom istoku, posebno ovaj njen aktuelni sirijski dio, složena, višeslojna, komplicirana, neodvojiva od povijesti, religija, mentaliteta, nafte i raznih drugih interesa. Svako u toj priči ima svoj dio, od Turske, Iraka, Irana, Saudijske Arabije, Izraela, Amerike, Rusije...
Da kolateralne sudionike poput Jordana, Libanona itd. ne pominjenmo. Za tu je priču važan i terorizam, fundamentalizam svih boja, suniti i šiiti, sekularizam, blizu je Mediteran sa raznim mafijama okolo. Uključujući i onu što dila tragedijom davljenih izbjeglica.
Ovo sa "ISIL-free zonom" ipak je mnogo jednostavnija priča. Kako to obično biva, a ne vidi se, do kraja ogoljena i očišćena od svih postojećih ali usputnih dodataka, ona je prije svega rezultat velike probuđene ambicije "novog sultana na Bosforu" i političkog sljepila koje bi da pobriše Kurde, narod od četrdesetak miliona ljudi u regionu. I dodatno, rezultat je strasne orijentalne, lične mržnje kakva može postojati samo na dvorovima srednjovjekovnih vladara. Niko u regionu tamo nikoga toliko ne mrzi kao Erdoan Assada. Tragična istorija zasnovana na takvim sentimentima ne propituje razloge. Oni su uvijek manje-više iracionalni a kod vladara u sferi vlastitih sumnjivih političkih gabarita.
Prevedeno na teren realnosti, turska igra kojoj je Amerika (sa čak taktički blago distanciranim NATO-om) rekla "bujrum", samo površnima nije jasna. U potpunoj zaslijepljenosti faktorom Kurda kojih u Turskoj prema mnogim procjenama danas ima čak dvadesetak miliona, plus bezmalo toliko u okolnom Iraku, Iranu, Siriji i Armeniji, Ankara vjeruje da ih se kao i do sada povijesno i dalje može gurati pod tepih. Posebno one "njihove", u Turskoj. Ne dati im pravo na jezik, škole, kulturne institucije, lokalnu upravu i sve ono što civilizirani svijet odavno, barem teorijski, priznaje i mnogo malobrojnijim manjinama. I što je Kurdima dato u ostalim, pomenutim državama.
Dodatna panika u Stambolu proizvedena je i posljednjim tamošnjim izborima gdje Kurdi definitivno izlaze na političku scenu i postaju potencijalno značajan faktor u turskom parlamentu. U susjednoj Siriji Bashar el-Assad im je, za razliku od oca, mudro prihvatio stvaranje svojevrsne autonomije uz granicu sa Turskom na tri teritorije koje su slutile povezivanju od zapada ka istoku, do granice sa Irakom. Armija Kurda tog prostora (YPG) iskazala se kao najozbiljniji vojni faktor minulih mjeseci u borbi protiv ISIL-a u Siriji. Herojska odbrana Kobanea, centra središnje autonomne jedinice (uz Al Hasakeh na istoku i Efrin na zapadu) skrenula je pažnju svijeta i probudila pozitivna osjećanja za njih. Kurde se više ne može zaobići u kalkulacijama svjetske politike, makar ih u to ime nazivali i teroristima. Njihova se priča mora riješiti na velikoj svjetskoj sceni u skladu sa elementarnim principima međunarodnih odnosa, prava i poretka. Ako toga još ima. Tim prije što i Kurdi u Iraku, i oni u Iranu, i ovi u Siriji, uprkos mnogim razlikama, još uvijek razumiju da velika prekrajanja granica četiri države u njihovu korist nije jedino rješenje koje može proći. Ali priznavanje elementarnih ljudskih prava, individualnih i kolektivnih, u okviru postojećih država u kojima žive, jeste.
Turskoj je i organiziranje Kurda na sjeveru Sirije, kojih je malo više od dva miliona, toliko provokativna crvena krpa da im predsjednik nedavno prijeteći izjavljuje: "Nećemo dozvoliti ni po koju cijenu formiranje njihove autonomije na sirijskoj strani granice sa Turskom"! To sa "cijenom" značilo je do jučer šurovanje sa ISIL-om toliko otvoreno da su silno pomogli u stvaranju ovog. Sada bi da ga se oslobode jer ISIL više ne odgovara ni Amerikancima, ali je cijena na koju je Washington indirektno pristao "zona" koja minira ideju o povezivanju Kurda na sjeveru Sirije. Otud i plan o pojasu od Azaza na zapadu do Jarablusa na istoku kojim se prekida potencijalni kontinuitet tri oblasti kao začetak cjelovite kurdske autonomije uz granicu sa Turskom. Ovaj klin, naravno, otvara Erdoanu i put prema Assadu što je, zapravo, drugi najvažniji cilj Turskoj. Geostrateški, to je i prolaz prema Arapima, koji je san Istambula još od otomanskih vremena i Lorenska od Arabije kada i pored sve moći nisu mogli da nadigraju ni Damask, ni Bagdad ni Kairo... Ako se taj prolaz preko pregažene Sirije ne osvoji, ostaje im opet samo Balkan prema kojem su ionako pustili pipke, od Bosne i Sandžaka, preko Kosova i Albanije pa dalje. Svojevremeno su zaustavljeni tek pod Bečom.
Druga je stvar što će u takozvanom obračunu sa povampirenim i u Turskoj etabliranim ISIL-om Erdoan imati mnogo više problema nego što se o tome kazuje. Tamo je stvorena čitava "industrija" biznisa na temeljima kanala dostave oružja, omogućavanja prolaska džihadistima iz svijeta u Siriju i Irak, poslova sa ukradenom naftom prema Turskoj, trgovine ljudima, prostitucijom i dramom izbjeglica, humanitarnom industrijom, obukama terorista, enormnom trgovinom pokradenih antikviteta itd. Izbjeglički kampovi su ne samo u Turskoj postali legla za regrutiranje terorista i to više nije amaterska rabota.
Sve su to znali i Amerikanci i nisu se mnogo brinuli dok su mislili da je ISIL tek jedna od formacija u upotrebi protiv Assada koji im je bio jedina "geostrateška prepreka" u regionu. Kakva greška. A u sve ovo pomenuto, hiljade i hiljade Turaka je umočilo svoje prste. To nema veze sa ideologijom. Taj se posao olako ne napušta. Uglavnom se samo širi.
Interesne, strateške, korporativne, povijesne realne i nerealne veze su oduvijek bivale realnost politike. Njima se igralo na razne načine i uz različite dobitke i gubitke za igrače u njima. Mudri u tome, ipak, prave razliku između dugoročnih procjena posljedica što su u korist ili na vlastitu štetu. Od tih procjena zavisi i zaključak radi li se o uspješnoj politici i političarima ili o malim igračima čije su "politike" u rasulu.
Turska nikada više neće biti dugoročno mirna i sposobna da se okrene svojim stvarnim i velikim potencijalima i snazi ukoliko ne shvati da se pitanje Kurda mora riješiti tako da četrdeset miliona ljudi dobije pravo na elementarni dignitet. To uopšte ne mora biti na uštrb teritorijalnog integriteta. Svijet za takve probleme poznaje razna nova rješenja. Ako, opet, Americi odgovara dalja proizvodnja haosa u regionu, a nije malo onih koji tako misle, onda ok. Privremeno će ga imati teorijom o "zoni" dok im se samo malo dugoročnije to ne vrati kao bumerang kao u bezmalo svim dosadašnjim operacijama. Ako to nije u pitanju, a moglo bi i to biti tačno uz poteze poput sporazuma sa Iranom isl., onda im valja preispitati mogućnosti izlaska iz zamke u koju su upali. Ta turska zamka ponajmanje ima veze sa ISIL-om. "Kalifat" je ionako bio jedan od krvavih alata Zapada u nekim drugim, mnogo većim igrama. Geostratezi u Americi prečesto su do sada pokazali da im za razumijevanje Orijenta treba još mnogo nauka i iskustva, ali ne onog formatiranog u okviru kabinetskih standarda o planetarnom monocentrizmu i temeljem ekskluzivno kompjuterske logike.
Zato su i ovaj put sultani, čak i oni mali, još malo pa i samoproklamovani, u prilici da nadmudre bankare i njihove saveznike za koje je nafta jedini smisao politike.
forum.tm
Za one koji se manje interesiraju za cijelu priču finaliziranu teorijski prije tri dana, evo sažetka: Uz manje-više mudro pasivnu suglasnost NATO-a na vanrednom sastanku ambasadora zemalja Alijanse ("Da sigurnosti Turske, ali NATO nije dio tih snaga") Washington je dao pristanak Turskoj za formiranje tzv. free-zone u dužini od 109 kilometara uz sirijsko-tursku granicu, pedesetak kilometara široku u dubini sirijske teritorije. To "free" odnosi se, navodno, na oslobođenost od ISIL-a. Nije prihvaćeno višegodišnje navaljivanje Turske da se formira i tzv. "No-fly zona". Ovdje se završava i suglasnost dva velika partnera.
Šta je u realnosti? Amerikanci bi navodno davali samo vazdušnu potporu eliminaciji ISIL-a. Turska bi, naprotiv, svim silama, podržala borbu protiv "terorista" i u tu zonu vratila veliki dio od blizu dva miliona sirijskih izbjeglica što su sada u Turskoj. Amerikanci bi da se nekakva umjerena opoziciona "Slobodna sirijska vojska" bori u zoni protiv ISIL-a. Svakome ko išta zna o tome tamo jasno je da takvi, de facto, više ne postoje.
U planu Kongresa teškom 500 miliona dolara za njihovu obuku u Turskoj, uspjeli su da nahvataju i istreniraju do sada 60 ljudi! Ostali su prebjegli raznim džihadistima. Istambul hoće, čak i ne krijući, da borbu protiv ISIL-a u zoni vode njihovi prijatelji džihadisti pod krovnom organizacijom Jaish al-Fatah, sa udarnom pesnicom Jabhat al-Nusrom, dakle Al-Qaedom u Siriji.
Komplikovano? Nije. Turska, zapravo, zonu u kojoj su Kurdi na sirijskoj strani granice žele, za početak, da očiste od ISIL-a koji im se uzjogunio kao dojučerašnji partner, i da je predaju bilo kojem drugom crnom šejtanu, samo ne tamošnjim Kurdima koje je Washington počeo vojno da pomaže.
Amerikancima se, izgleda, čini da se to isplati radi očuvanja Turske jer su važan "čuvar južnog krila NATO-a". Duga tradicija kratkoročnih taktičkih mudrosti a dugoročnih strateških sljepila u američkim imperijalnim procjenama se nastavlja. Od Vijetnama, preko Afganistana, Iraka pa i Ukrajine, do Sirije. Tvrdeći da ne žele biti uvučeni dublje u Siriju, evo su uvučeni.
Pogledajmo, ne samo hipotetički, šta ako Assad zakorači u novu "zonu" koja je, na kraju krajeva, teritorija još uvijek međunarodno priznate Sirije. Ako ih Alijansa ili Turci ne napadnu avionima, kako su se sada obavezali, ode obraz. To Amerikanci kroz istoriju najteže podnose a mnogi ih na tom gubitku po svijetu čekaju. Ako napadnu, eto Washingtona do grla u novoj avanturi na tuđoj zemlji, ovaj put sa Rusima i Iranom (najmanje) za vratom. Teška situacija. I opet povod za vraćanje na misao sa početka teksta.
Minulih godina mnogi su se analitičari, političari i ini iscrpljivali dokazujući koliko je priča o Bliskom istoku, posebno ovaj njen aktuelni sirijski dio, složena, višeslojna, komplicirana, neodvojiva od povijesti, religija, mentaliteta, nafte i raznih drugih interesa. Svako u toj priči ima svoj dio, od Turske, Iraka, Irana, Saudijske Arabije, Izraela, Amerike, Rusije...
Da kolateralne sudionike poput Jordana, Libanona itd. ne pominjenmo. Za tu je priču važan i terorizam, fundamentalizam svih boja, suniti i šiiti, sekularizam, blizu je Mediteran sa raznim mafijama okolo. Uključujući i onu što dila tragedijom davljenih izbjeglica.
Ovo sa "ISIL-free zonom" ipak je mnogo jednostavnija priča. Kako to obično biva, a ne vidi se, do kraja ogoljena i očišćena od svih postojećih ali usputnih dodataka, ona je prije svega rezultat velike probuđene ambicije "novog sultana na Bosforu" i političkog sljepila koje bi da pobriše Kurde, narod od četrdesetak miliona ljudi u regionu. I dodatno, rezultat je strasne orijentalne, lične mržnje kakva može postojati samo na dvorovima srednjovjekovnih vladara. Niko u regionu tamo nikoga toliko ne mrzi kao Erdoan Assada. Tragična istorija zasnovana na takvim sentimentima ne propituje razloge. Oni su uvijek manje-više iracionalni a kod vladara u sferi vlastitih sumnjivih političkih gabarita.
Prevedeno na teren realnosti, turska igra kojoj je Amerika (sa čak taktički blago distanciranim NATO-om) rekla "bujrum", samo površnima nije jasna. U potpunoj zaslijepljenosti faktorom Kurda kojih u Turskoj prema mnogim procjenama danas ima čak dvadesetak miliona, plus bezmalo toliko u okolnom Iraku, Iranu, Siriji i Armeniji, Ankara vjeruje da ih se kao i do sada povijesno i dalje može gurati pod tepih. Posebno one "njihove", u Turskoj. Ne dati im pravo na jezik, škole, kulturne institucije, lokalnu upravu i sve ono što civilizirani svijet odavno, barem teorijski, priznaje i mnogo malobrojnijim manjinama. I što je Kurdima dato u ostalim, pomenutim državama.
Dodatna panika u Stambolu proizvedena je i posljednjim tamošnjim izborima gdje Kurdi definitivno izlaze na političku scenu i postaju potencijalno značajan faktor u turskom parlamentu. U susjednoj Siriji Bashar el-Assad im je, za razliku od oca, mudro prihvatio stvaranje svojevrsne autonomije uz granicu sa Turskom na tri teritorije koje su slutile povezivanju od zapada ka istoku, do granice sa Irakom. Armija Kurda tog prostora (YPG) iskazala se kao najozbiljniji vojni faktor minulih mjeseci u borbi protiv ISIL-a u Siriji. Herojska odbrana Kobanea, centra središnje autonomne jedinice (uz Al Hasakeh na istoku i Efrin na zapadu) skrenula je pažnju svijeta i probudila pozitivna osjećanja za njih. Kurde se više ne može zaobići u kalkulacijama svjetske politike, makar ih u to ime nazivali i teroristima. Njihova se priča mora riješiti na velikoj svjetskoj sceni u skladu sa elementarnim principima međunarodnih odnosa, prava i poretka. Ako toga još ima. Tim prije što i Kurdi u Iraku, i oni u Iranu, i ovi u Siriji, uprkos mnogim razlikama, još uvijek razumiju da velika prekrajanja granica četiri države u njihovu korist nije jedino rješenje koje može proći. Ali priznavanje elementarnih ljudskih prava, individualnih i kolektivnih, u okviru postojećih država u kojima žive, jeste.
Turskoj je i organiziranje Kurda na sjeveru Sirije, kojih je malo više od dva miliona, toliko provokativna crvena krpa da im predsjednik nedavno prijeteći izjavljuje: "Nećemo dozvoliti ni po koju cijenu formiranje njihove autonomije na sirijskoj strani granice sa Turskom"! To sa "cijenom" značilo je do jučer šurovanje sa ISIL-om toliko otvoreno da su silno pomogli u stvaranju ovog. Sada bi da ga se oslobode jer ISIL više ne odgovara ni Amerikancima, ali je cijena na koju je Washington indirektno pristao "zona" koja minira ideju o povezivanju Kurda na sjeveru Sirije. Otud i plan o pojasu od Azaza na zapadu do Jarablusa na istoku kojim se prekida potencijalni kontinuitet tri oblasti kao začetak cjelovite kurdske autonomije uz granicu sa Turskom. Ovaj klin, naravno, otvara Erdoanu i put prema Assadu što je, zapravo, drugi najvažniji cilj Turskoj. Geostrateški, to je i prolaz prema Arapima, koji je san Istambula još od otomanskih vremena i Lorenska od Arabije kada i pored sve moći nisu mogli da nadigraju ni Damask, ni Bagdad ni Kairo... Ako se taj prolaz preko pregažene Sirije ne osvoji, ostaje im opet samo Balkan prema kojem su ionako pustili pipke, od Bosne i Sandžaka, preko Kosova i Albanije pa dalje. Svojevremeno su zaustavljeni tek pod Bečom.
Druga je stvar što će u takozvanom obračunu sa povampirenim i u Turskoj etabliranim ISIL-om Erdoan imati mnogo više problema nego što se o tome kazuje. Tamo je stvorena čitava "industrija" biznisa na temeljima kanala dostave oružja, omogućavanja prolaska džihadistima iz svijeta u Siriju i Irak, poslova sa ukradenom naftom prema Turskoj, trgovine ljudima, prostitucijom i dramom izbjeglica, humanitarnom industrijom, obukama terorista, enormnom trgovinom pokradenih antikviteta itd. Izbjeglički kampovi su ne samo u Turskoj postali legla za regrutiranje terorista i to više nije amaterska rabota.
Sve su to znali i Amerikanci i nisu se mnogo brinuli dok su mislili da je ISIL tek jedna od formacija u upotrebi protiv Assada koji im je bio jedina "geostrateška prepreka" u regionu. Kakva greška. A u sve ovo pomenuto, hiljade i hiljade Turaka je umočilo svoje prste. To nema veze sa ideologijom. Taj se posao olako ne napušta. Uglavnom se samo širi.
Interesne, strateške, korporativne, povijesne realne i nerealne veze su oduvijek bivale realnost politike. Njima se igralo na razne načine i uz različite dobitke i gubitke za igrače u njima. Mudri u tome, ipak, prave razliku između dugoročnih procjena posljedica što su u korist ili na vlastitu štetu. Od tih procjena zavisi i zaključak radi li se o uspješnoj politici i političarima ili o malim igračima čije su "politike" u rasulu.
Turska nikada više neće biti dugoročno mirna i sposobna da se okrene svojim stvarnim i velikim potencijalima i snazi ukoliko ne shvati da se pitanje Kurda mora riješiti tako da četrdeset miliona ljudi dobije pravo na elementarni dignitet. To uopšte ne mora biti na uštrb teritorijalnog integriteta. Svijet za takve probleme poznaje razna nova rješenja. Ako, opet, Americi odgovara dalja proizvodnja haosa u regionu, a nije malo onih koji tako misle, onda ok. Privremeno će ga imati teorijom o "zoni" dok im se samo malo dugoročnije to ne vrati kao bumerang kao u bezmalo svim dosadašnjim operacijama. Ako to nije u pitanju, a moglo bi i to biti tačno uz poteze poput sporazuma sa Iranom isl., onda im valja preispitati mogućnosti izlaska iz zamke u koju su upali. Ta turska zamka ponajmanje ima veze sa ISIL-om. "Kalifat" je ionako bio jedan od krvavih alata Zapada u nekim drugim, mnogo većim igrama. Geostratezi u Americi prečesto su do sada pokazali da im za razumijevanje Orijenta treba još mnogo nauka i iskustva, ali ne onog formatiranog u okviru kabinetskih standarda o planetarnom monocentrizmu i temeljem ekskluzivno kompjuterske logike.
Zato su i ovaj put sultani, čak i oni mali, još malo pa i samoproklamovani, u prilici da nadmudre bankare i njihove saveznike za koje je nafta jedini smisao politike.
forum.tm
