Fantastična je to metafora, ti „kameni spoticanja“, jedva vidljivo, a ipak snažno upozorenje o negaciji i uništenju čitavog jednog etniciteta. Nije se moguće o to kamenje zapravo spotaknuti, ali će svatko, hodajući ulicama Berlina na primjer, u jednom trenutku morati primijetiti mjedene pločice utkane u ulični asfalt s imenima osoba koje su jednom živjele upravo na tim adresama. A zatim ih više nije bilo i nikada se nisu vratile u svoje berlinske domove. Ideja njemačkog umjetnika Guntera Demniga o „kamenima spoticanja“, kao podsjetnika na pojedinačnu i masovnu tragediju evropskih Židova, realizirana je do danas u 700 gradova Evrope, ima ih 70 tisuća, a svaki natpis počinje: “Ovdje je radio…“, „Ovdje je živjela…“, „Ovdje predavao…“, i svaki se izrađuje ručno, suprotno od nacističke masovne proizvodnje smrti u kojoj su Židovi izgubili svoja imena, zanimanja, osobnost, a potom i život.
Nedavno, Demnig je boravio u Rijeci gdje je u asfalt pred zgradama u kojima su živjeli Židovi umetnuo „kamene spoticanja“ s imenima osoba koje su odatle odvedene u logore. Grad Rijeka tako je bez puno buke učinio gestu Berlina i drugih evropskih gradova. A Zagreb? Može li se glavni grad Hrvatske iz kojega je odvedeno najviše Židova pridružiti tom suptilnom podsjećanju na stradanja svojih nekadašnjih građana? Ali ne, Zagreb koji je bio upravo grešni laboratorij za najgroznije zločine tadašnje ustaške države nije nažalost mjesto gdje bi tako nešto bilo moguće, jer bi se o te fine pločice brzo „spotaknuli“ ustaški sljedbenici s čekićem u ruci i razumom punim poštovanja za barbarstvo jednog zločinačkog režima, i zato jer je hrvatska specifičnost, za razliku od njemačke, bilo masovno ubijanje Srba, građana Zagreba, kojih je već 1941. samo iz toga grada u logore odvedeno 2166. Spomen na njih značio bi prekrivanje velikog dijela centra grada obilježjima koja, međutim, u današnjoj atmosferi guste mržnje i revizionizma ne bi izdržale ni jednu noć.
Pa će se zato u državi začaranoj povijesnim lažima umjesto „kamena spoticanja“, kao podsjetnika na stradanje sugrađana, u Zagrebu graditi grandiozni spomenik svim žrtvama holokausta, u obliku velikog zida sačinjenog od 300 kofera, u znak sjećanja na Židove koji su diljem Evrope odvedeni u logore. S koferima kao sredstvom zavaravanja i nade u povratak. I o čemu se drugom radi nego o degutantnom i namjernom prešućivanju istine o nekadašnjoj ustaškoj državi? I nije li poruka takvog spomenika da se holokaust dogodio negdje drugdje, od ruke nekih drugih, tuđih zločinaca? Ali nije, nego je odlukom domaće vlasti strategija smrti dopunjena s 8.000 zagrebačkih Židova, a s područja Nezavisne države Hrvatske njih čak 31.000. Zato je spomenik koji „obilježava sjećanje na šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu“ još jedno perverzno negiranje zločina NDH, a o ciničnom ponižavanju žrtava ustaškog režima svjedoči i odabir mjesta spomeniku, to jest tik do glavnog kolodvora, baš odakle su Židovi masovno deportirani u logore smrti, mahom u Jasenovac. Hrvatska se tako opet spotiče o vlastitu nogu, prikrivajući „spomenikom za sve“ pojedinačnu odgovornost ustaške države za udio u holokaustu, bijedna u svojim pokušajima zamagljivanja istine o domaćem zločinačkom režimu, skrivajući se iza nacističke Njemačke, kao jedinog počinitelja holokausta.
I zato je ovdje nemoguće podignuti spomenik svim žrtvama Nezavisne države Hrvatske, svim stradalnicima autentičnih rasnih zakona te države: Romima, Srbima, Židovima i antifašistima, zato se ovdje školska djeca ne odvode u muzej konclogora Jasenovac, niti o njemu uče iz knjiga, zato se „kameni spoticanja“ mogu postaviti samo u Rijeci, a ne u drugim gradovima, osim da ih se ugradi negdje visoko, nebu pod oblake, ruci s maljem nedohvatnima… I čemu takav spomenik uopće u Zagrebu, kada već postoji tamo gdje i treba biti, u Berlinu, kao mjesto općeg pijeteta prema stradanjima evropskih Židova? I nije nastao političkom odlukom, nego je država realizirala ideju grupe građana okupljene oko novinarke Lee Rosh koju je vodila želja da se na zločin podsjeti, oda počast ubijenima i vrate im se njihova imena.
Zato bi spomenik holokaustu u Zagrebu trebao podsjećati isključivo na zločin domaći, naš vlastiti, a imena vratiti ubijenim hrvatskim Židovima. Kao što sve evropske države poštuju postojanje spomenika u Berlinu, prirodnom mu mjestu, budući da je šoa i začeta u Reichu, te na druge načine obilježavaju stradanja svojih Židova. Ali Hrvatska, utonula u mulj revizionizma, čini korak dalje, pa od otvorenog veličanja ustaštva, kao programskog dijela političke elite, podiže velebni spomenik prešućivanju autentičnog zla i onemogućava suočenje čitavih generacija s posljedicama rasnih zakona ustaške države Hrvatske. Uostalom, na istom tom zagrebačkom kolodvoru stoji i danas lokomotiva, „crna Katica“, koja je Židove prevozila na smrtno odredište, u logor Danica. Ali na tabli uz nju upisani su tek tehnički podaci lokomotive. Bez riječi spomena za što je zapravo jednom služila. Strah od sjećanja uzrok je zato hrvatske grube sadašnjosti i put u još goru budućnost.
tacno
