Pisac ovog teksta, kao jedan od mnogobrojnih osuđenika na trajanje u ovom podneblju, do kraja prihvaća tvrdnju da na svijetu postoje tri vrste luđaka: duševni bolesnici; oni koji su sve imali i sve odjednom izgubili i oni koji nisu ništa imali i sve bez prijelaza stekli. To da smo danas i ovdje gotovo svi (postali) ludi, to uopće nije sporno, radi se samo o tome u koju rečenu kategoriju spadamo, i koliko smo ludi.
Robotiziranih kretnji, kontrolirani daljinskim upravljačima smještenim u hirovitim rukama bračnih partnera, djece, svećenika, časnika, poslodavaca, stranačkih i nacionalnih vođa, ljudi promiču ulicama našeg grada kao gomile mesa koje žure u vlastite “strojeve za stanovanje” da bi se nagledali nacionalne televizije i napili zasrane vode koja, recimo usput, curi iz otvora u zidovima, kao dokaz da smo i mi ostvarili civilizacijski napredak, i za koju nadležni odgovorno tvrde da ne škodi zdravlju, dapače, da krijepi. Kreću se tako građani Broda, baš kao i građani svih hrvatskih i gradova ostatka svijeta, u gomilama, u “bijednim i obeshrabrujućim skupinama”. Industrijska revolucija, kaže Willy Durant, stvorila je gradove, gradovi su stvorili gomile, gomile su uništile čovjeka. Ne pomaže tu više nikakva diogenska svijeća (ili fenjer)- čovjek je iščeznuo. Ostali su još samo pojedinci većina kao zalogaji u svetrajućoj kanibalsko-polifemskoj gozbi koncipiranoj na principu švedskog stola. Kanibali su u svojevrsnom samoposluživanju. “Potrošnja čovjekovog tijela” postala je platelalnim načelom i svrhom ljudskog kretanja u pustolovini života. Antropofagija ili ljudožderstvo nezabilazni je kriterij napredovanja i u karijeri: onaj tko hoće i umije pojesti bližnjega, onog drugoga, nastavlja dalje s još većim apetitom; onaj tko je spreman uzgajati svoje tijelo kao delikatesu za moderne kanibale, nadajući se da ga neće pojesti do kraja, već samo oblizati i tu i tamo gricnuti, postaje rijetka hrana. A zaboravljaju da djelimično pojedeni nastavljaju dalje osakaćeni.
Kanibal se uglavnom ne rađa, on u većini slučajeva postaje. Ne postoje impermeabilne zapreke za sticanje statusa kanibala. U piramidalnoj strukturi društva postoji nekoliko sita koje ambiciozni kandidati za ljudoždera s lakoćom prolaze. Sita su instalirana u obiteljima, školama, sjemeništim, vojsci, crkvi, političkim partijama, državnim i nacionalnim institucijama. Propusnost sita je upravo proporcionalna s rastom ruralizacije gradova odnosno s porastom urbanizacije sela. S obzirom da je, što se Broda tiče, na djelu sveobuhvatna i temeljita ruralizacija, naš grad je postao kanibalskim šoping-centrom, ali ujedno i boravište national crowd prepune kaosa, hibrida i promiskuiteta, čiji pojedini dijelovi s oduševljenjem pristaju biti samljeveni za zakusku i glavno jelo ljudožderima maskiranih koprenama obećanja, prerušenih u pohlepne lihvare, nove bogataše, stranačke prvake i obescjenitelje istinske solarne religioznosti.
I dok sa svih strana stižu svjedočenja o inicijaciji novih kanibala, o tome kako su kanibali svih zemalja ujedinjeni, o njihovom lovu na ljude, dok se u njihovim sve većim dvorištima gomilaju korita za šurenje, breneri, oštri noževi, kotluše, vješala, kuke, začini, sol, češnjak i ljuta paprika, ostaci desetkovanih mislećih ljudi, razmišljaju kako se oduprijeti eliti srcoždera i mozgoždera, kako zaustaviti pograđanjene lovce na skalpove, disciplinatore ljudske radosti i nagona, obrađivače mesa u političko-moralnim marinadama, trgovce organa, prigodničarske nabiguzice i izgladnjele pse goniče. Postoje za otpor kanibalizmu i za izbjegavanje sudbine ljudske papice, stotine načina, ali u biti svode se na tri. Konstruirajmo na simbolnoj razini, kao što je, uostalom, konstruiran i cijeli tekst. Dakle, prvi je Licemjerni način. Po njemu, pokušava se sve, ama baš sve kako bi se pridružilo kanibalima. Samo se kao glumi ljudoždera, što znači da se sudjeluje u gozbama na kojima se tamani ljudsko meso, a potom se razmeće duševnim stanjima od religiozne potištenosti do ekstaze koja završava samobičevanjem, ističe se grižnjom savijesti, pokorom, ispovijedanjem, zavjetima, donacijama, sponzorstvom za djecu pojedenih roditelja i tako dalje i tako slično. Drugi je Borbeni način. Kanibalske metode, u borbi neprestanoj, primijeniti na samim kanibalima, proliti krv krvnika kao preduvjet društvenog mira. Opasnosti koje prate Borbeni način: uprljane ruke, onečišćena okolina, dobivanje alibija za brutalnost i sjene okrutnosti na rentgenskoj slici srca, i, možda (p)ostajanje kanibalom. Treći je Pasivni (pacifistički) način. Zanemaruje se, u društvenom smislu, pristupačnost, obitava se, u političkom smislu, na ničijoj zemlji. Stišava se patriotska groznica. Navlači se oklop duševnog mira i nezainteresiranosti za penjanje po prečkama karijere. Što pobornik pasivnog otpora kanibalima postaje mirniji, neukusniji, nevidljiviji, oklopljeniji, to se više smanjuje interes za potrošnju njegovog tijela.
Postoji kod ove podjele samo jedna (lažna?) dilema. Naime, shvatimo li ljudoždere kao izraz “vremena koje samo sebe stvara i proždire”, a žudimo da ovo današnje, nakazno što prije nestane, postavlja se pitanje treba li se ljudožderima treba uopće opirati?
Robotiziranih kretnji, kontrolirani daljinskim upravljačima smještenim u hirovitim rukama bračnih partnera, djece, svećenika, časnika, poslodavaca, stranačkih i nacionalnih vođa, ljudi promiču ulicama našeg grada kao gomile mesa koje žure u vlastite “strojeve za stanovanje” da bi se nagledali nacionalne televizije i napili zasrane vode koja, recimo usput, curi iz otvora u zidovima, kao dokaz da smo i mi ostvarili civilizacijski napredak, i za koju nadležni odgovorno tvrde da ne škodi zdravlju, dapače, da krijepi. Kreću se tako građani Broda, baš kao i građani svih hrvatskih i gradova ostatka svijeta, u gomilama, u “bijednim i obeshrabrujućim skupinama”. Industrijska revolucija, kaže Willy Durant, stvorila je gradove, gradovi su stvorili gomile, gomile su uništile čovjeka. Ne pomaže tu više nikakva diogenska svijeća (ili fenjer)- čovjek je iščeznuo. Ostali su još samo pojedinci većina kao zalogaji u svetrajućoj kanibalsko-polifemskoj gozbi koncipiranoj na principu švedskog stola. Kanibali su u svojevrsnom samoposluživanju. “Potrošnja čovjekovog tijela” postala je platelalnim načelom i svrhom ljudskog kretanja u pustolovini života. Antropofagija ili ljudožderstvo nezabilazni je kriterij napredovanja i u karijeri: onaj tko hoće i umije pojesti bližnjega, onog drugoga, nastavlja dalje s još većim apetitom; onaj tko je spreman uzgajati svoje tijelo kao delikatesu za moderne kanibale, nadajući se da ga neće pojesti do kraja, već samo oblizati i tu i tamo gricnuti, postaje rijetka hrana. A zaboravljaju da djelimično pojedeni nastavljaju dalje osakaćeni.
Kanibal se uglavnom ne rađa, on u većini slučajeva postaje. Ne postoje impermeabilne zapreke za sticanje statusa kanibala. U piramidalnoj strukturi društva postoji nekoliko sita koje ambiciozni kandidati za ljudoždera s lakoćom prolaze. Sita su instalirana u obiteljima, školama, sjemeništim, vojsci, crkvi, političkim partijama, državnim i nacionalnim institucijama. Propusnost sita je upravo proporcionalna s rastom ruralizacije gradova odnosno s porastom urbanizacije sela. S obzirom da je, što se Broda tiče, na djelu sveobuhvatna i temeljita ruralizacija, naš grad je postao kanibalskim šoping-centrom, ali ujedno i boravište national crowd prepune kaosa, hibrida i promiskuiteta, čiji pojedini dijelovi s oduševljenjem pristaju biti samljeveni za zakusku i glavno jelo ljudožderima maskiranih koprenama obećanja, prerušenih u pohlepne lihvare, nove bogataše, stranačke prvake i obescjenitelje istinske solarne religioznosti.
I dok sa svih strana stižu svjedočenja o inicijaciji novih kanibala, o tome kako su kanibali svih zemalja ujedinjeni, o njihovom lovu na ljude, dok se u njihovim sve većim dvorištima gomilaju korita za šurenje, breneri, oštri noževi, kotluše, vješala, kuke, začini, sol, češnjak i ljuta paprika, ostaci desetkovanih mislećih ljudi, razmišljaju kako se oduprijeti eliti srcoždera i mozgoždera, kako zaustaviti pograđanjene lovce na skalpove, disciplinatore ljudske radosti i nagona, obrađivače mesa u političko-moralnim marinadama, trgovce organa, prigodničarske nabiguzice i izgladnjele pse goniče. Postoje za otpor kanibalizmu i za izbjegavanje sudbine ljudske papice, stotine načina, ali u biti svode se na tri. Konstruirajmo na simbolnoj razini, kao što je, uostalom, konstruiran i cijeli tekst. Dakle, prvi je Licemjerni način. Po njemu, pokušava se sve, ama baš sve kako bi se pridružilo kanibalima. Samo se kao glumi ljudoždera, što znači da se sudjeluje u gozbama na kojima se tamani ljudsko meso, a potom se razmeće duševnim stanjima od religiozne potištenosti do ekstaze koja završava samobičevanjem, ističe se grižnjom savijesti, pokorom, ispovijedanjem, zavjetima, donacijama, sponzorstvom za djecu pojedenih roditelja i tako dalje i tako slično. Drugi je Borbeni način. Kanibalske metode, u borbi neprestanoj, primijeniti na samim kanibalima, proliti krv krvnika kao preduvjet društvenog mira. Opasnosti koje prate Borbeni način: uprljane ruke, onečišćena okolina, dobivanje alibija za brutalnost i sjene okrutnosti na rentgenskoj slici srca, i, možda (p)ostajanje kanibalom. Treći je Pasivni (pacifistički) način. Zanemaruje se, u društvenom smislu, pristupačnost, obitava se, u političkom smislu, na ničijoj zemlji. Stišava se patriotska groznica. Navlači se oklop duševnog mira i nezainteresiranosti za penjanje po prečkama karijere. Što pobornik pasivnog otpora kanibalima postaje mirniji, neukusniji, nevidljiviji, oklopljeniji, to se više smanjuje interes za potrošnju njegovog tijela.
Postoji kod ove podjele samo jedna (lažna?) dilema. Naime, shvatimo li ljudoždere kao izraz “vremena koje samo sebe stvara i proždire”, a žudimo da ovo današnje, nakazno što prije nestane, postavlja se pitanje treba li se ljudožderima treba uopće opirati?
