Kanonologije i Brlekov gravitas

Izvor čovjekove moralne energije nalazi se izvan njega, kao što je izvan njega i izvor fizičke snage (hrana, zrak itd). Čovjek ih većinom sam pronalazi i zato njeguje iluziju (baš kao i na fizičkom planu) samoodržavanja.
Simone Weil, Težina i milost

Knjiga Od Matoša do Maleša, podnaslovljena “antologija moderne poezije” urednika Tomislava Brleka (Zagreb, Ljevak, 2022.) svojim se kompletnim izborom malog broja elegično intoniranih pjesnika bori za modernitet kao literarnost, svijest književnosti o samoj sebi, uvid o jezičnoj formi kao materijalu i imperativu književnog oblikovanja (o čemu najviše piše Viktor Šklovski, kovač pojma “literarnosti”). Također nas neprestano podsjeća i na modernističko zakonodavstvo prema kojemu literarno stvaranje mora uvijek poznavati i nadmašiti svaki prethodni oblikovni eksperiment, zbog čega “ljubavni rat” svih modernističkih autorica i autora s ukupnom literarnom tradicijom završava tako da obje strane velikog vojevanja – dakle i “staro” i “novo” – stalno iznova potpisuju kapitulaciju ili polemički savez nužne međusobne suradnje. Drugim riječima, modernizam počinje nositi i kotrljati sizifovski teret kompletne literarne povijesti koji će sve njegove kasnije transformacije ili post-izme samo još više natrpati, nakrcati, pretovariti, zasuti politikama pamćenja i opsesivnih ponovnih čitanja. To ujedno znači da i Tomislava Brleka, kao antologičara, zanima knjiga pjesnika koji razmišljaju o književnosti kroz književnost. Osim samih stihova i kratkog i jezgrovitog pogovora, Brlek svoj izbor neće popratiti analitičkim tumačenjima nijedne od izabranih pjesama. Osjeća se stav da je svaka izabrana pjesma za urednika „savršena” i svršena sama po sebi, pak joj nikakve druge interpretativne pratnje ni ne treba. Samo čitanje. I ponovljeno čitanje.

Gravitacije, težine, nemilosti

Kad god sam bila u tom stanju, padala sam u iskušenje da izgovorim riječi koje zadaju bol. Poslušnost zakonu gravitacije.
Simone Weil, Težina i milost

Zanimljivo je kako pjesme u antologiji međusobno razgovaraju. Matoš je prisutan samo nad grobovima, u samoći, nemoćnoj autokritici vlastitog pesimizma, u morama, propastima, olovnim jesenjim večerima, rastancima, odlascima. Kamov je s nama također u žestini gladi, deliriju, erotiziranim oplakivanjima nemoguće i nužne ljubavi, slutnjama smrti. Antun Branko Šimić u mjesečarenju očajem. Izbor iz Tina Ujevića čini mi se možda najopsežniji i najraznovrsniji (što naravno govori i o samom pjesniku), ali također je uspostavljen na gorkoj vasioni ljudoždera, “beskrajno lijepim” bolestima i polihimniji za sputane, nervozne, titrave ruke – u kojima se, doduše, još uvijek prepoznaje zrakasto sunce, ali i ono brzo prelazi u „Vrištanja u polutami”. Krleža je tu s kompletnim revolucionarnim pathosom i „Samoubojstvom noćne djevojke u baru”, kao što je i Ivan Goran Kovačić zastupljen „Jamom”. Jure Kaštelan donosi svoje krvo-proljeće, jadikovku kamena, Ništan. Vesna Parun – zeleni okvir smrti. Milivoj Slaviček predstavljen je veoma velikodušno čitavom panoramom nekromancije nad zabranjenim maštanjima, kao što je i Ivan Slamnig zastupljen ironijama, nostalgijama i kvadratima tuge. Antun Šoljan izravno se obraća Ivanu Goranu Kovačiću, umorom „ko nakon trapljenja”, razočaranjima, ljubavnim zločinima. Vesna Krmpotić molitvenim riječima „prije neprestane smrti”. Danijel Dragojević „Snimkom Ezre Pounda u kavezu” i brojnim uzlovima čijim tragom „i najbolji idu od lagodnog bijesa do očaja”. Tonči Petrasov Marović inventarima strahova i „Samospaljivanjem” – ne zaboravimo i sjajnu „Smrtnu kaznu jezikom” i namjernim odustajanjima od govora. Treća pjesnikinja u zbirci, Marija Čudina, obraća nam se razbijenim ogledalima i plačevima „za konjima, za anđelima, za djevojčicama, koje bez grudi leže na ulici, za ranjenicima”. Izbor iz Sonje Manojlović, posljednje i pete pjesnikinje koju Brlek uvrštava, kulminira tekstom „Posvemašnje tame”. I posljednji, okvirni pjesnik čitave antologije, Branko Maleš (inače i sam jedan od antologičara suvremene poezije), uspostavlja se oko vlastita naslova „Subjektivnost je usamljena institucija” te brojnih varijanti etimološkog razbijanja jezika da bi se bolje promotrila njegova zvukovna i znakovna rudača.

Kao urednik i selektor poezije, Brlek je dosljedan: putujemo via negativa, adornovski grabimo „dijalektičku sol” i na nepcu osjećamo okus dubokih žalovanja, koliko i žestokih unutarnjih otpora hrvatske poezije. Opetovano se možemo uvjeriti da naši pjesnici nisu stanovnici nikakve konsolacije ili Utjehe kaosa (2006.) kako glasi naziv još jedne antologije suvremenog pjesništva, ovaj put urednika Miroslava Mićanovića, nego proždrljivog Levijatana koji svakog pojedinog pjesničkog Jonu guta nepovratno. Brlek je zbilja konzekventan čitanju moderniteta kao tužaljke čitavog jednog „stoljeća rata”, pune melankoličnog prkosa koji naravno prepoznajemo i izvan hrvatskih knjiga poezije, primjerice u djelima modernista poput T. S. Eliota, Virginije Woolf, Gertrude Stein, Ezre Pounda, H. D., Marianne Moore i drugih. Hoću reći da uredniku antologije Od Matoša do Maleša nije bitan samo formalni literarni eksperiment koji deklarira u pogovoru. Važna mu je i afektivna orkestracija, koju ne komentira. Fokus na poraz, povredu, bol, apsurd, stradanje, smrt. Agoniju revolucija. Opet ću citirati Simone Weil iz eseja „Težina i milost”: „Težina spušta stvari prema zemlji, kao što ih krilatost podiže: ali postoje li uopće krila ove sile uzdizanja koja bi se mogla prizemljiti bez ikakve težine?”. Brlekov odgovor, a rekla bih da je to njegov ne samo urednički, nego i čitateljsko-pjesnički odgovor (čitatelji mogu također biti pjesnici): Ne postoji. Sva književnost svjedoči o težini, čak i onda kad nam se čini da je na nekog pjesnika pala milost vedrine, radosti, lakoće. Štoviše, sva književnost svjedoči i o otporu oblikovnoj lakoći, namjernom zapinjanju, svjesnim autorskim preprekama prema lakonskom čitanju. Opet na tragu ovog principa književnosti koji uspostavlja Škovski, Brlek u pogovoru citira Rancièrea koji također inzistira na tome da se „pjesma i njezina ‘teškoća’ rađaju iz pjesničkog sklopa i samo iz njega“. Neosporno. I u tradiciji filozofsko-literarnog, dakle dvostrukog nihilizma-kao-idealizma, bestežinski se zanosi uvijek gledaju s blagim podsmjehom, gotovo kao znak slabije inteligencije. Radostan može biti samo „idiot” Dostojevskog, a i to prije nego što stigne do punog zenita svog romana. I premda u antologiji Od Matoša do Maleša ima i onih pjesnika koji ili humorno ili erazmovski lucidno demontiraju težinu (kao Slamnig, Dragojević, Maleš), osjećaj nakon čitanja je dugački lament. Namjerno i izazivački drugačiji nego kad čitamo Jahićevu antologiju U nebo i u niks: Antologija hrvatskoga pjesništva 1989. -2009. (2010.) ili Maroevićeve Svjetlace: Hrvatsko pjesništvo trećeg poraća (1996-2019) (izdanje 2019). Ne samo u smislu da su ovo “tamnjaci”, nego i da je svakom izabranom opusu poklonjen bitno veći egzemplarni prostor nego inače, poput ulančavanja zbirki 17 pjesnika u jednu uvezenu cjelinu. Što se tiče dijalektalnih prigovora na sve dosadašnje antologije, zamjeranja koja se mahom tiču isključivanja čakavskih i kajkavskih pjesnikinja i pjesnika iz standarda i njegovih autora, Brlek Krleži „dopušta” kajkavski, dok ostali pjesnici ostaju na štokavskom narječju. Da je kojim slučajem dijalekt ušao u bilo koju od ovih antologija, vjerojatno bi djelovao kao “injekcija” ne samo poetskom stvaralaštvu naših „neštokavskih“ krajeva, nego i ukupnoj književnosti. I premda se Brlek elegantno ograđuje od kritičkih pitanja o elitizmu izabranih, opravdano ponavljajući da je antologičar selektor koji ima pravo upravo na selekciju (mi bismo dodali: a selekcija je uvijek nužno dio umjetničkog procesa), jednako je tako činjenica da se Matoš-Maleš meštrija ne može čitati bez razmišljanja zašto su neki pjesnici i pjesnikinje dostojniji od drugih, odnosno ako je već (i) na čitatelju da konstruira „neprolaznu vrijednost“ ponuđenih stihova, zašto u antologiji nema mnogih jezičnih zasićenosti koje su bliske upravo Brlekovoj estetici?

Brlek je zbilja konzekventan čitanju moderniteta kao tužaljke čitavog jednog „stoljeća rata”, pune melankoličnog prkosa koji naravno prepoznajemo i izvan hrvatskih knjiga poezije, primjerice u djelima modernista poput T. S. Eliota, Virginije Woolf, Gertrude Stein, Ezre Pounda, H.D., Marianne Moore i drugih. Hoću reći da uredniku antologije “Od Matoša do Maleša” nije bitan samo formalni literarni eksperiment koji deklarira u pogovoru. Važna mu je i afektivna orkestracija, koju ne komentira

Milosti bez milostinje

T o p l o t  a     r i j e č i
Josip Sever

Tako u ovoj antologiji nema jednog od najvećih modernista i eksperimentatora svih naših južnoslavenskih jezika, Josipa Severa. Svakako mog omiljenog pjesnika. Što se antologičara tiče, očito je uzaludno nabrajati zasluge Severa, burnog Anarhokora, radikala originalnosti i maštovitosti stiha. A nema ga, čini mi se, jer ne pristaje kontekstu u kojem je urednikov kriterij izbora težina kao sputanost, a ne težina razuzdanost stiha. Recimo težina kopita Severovih borealnih konja koji će tako rado ritnuti „realitet“ vječnih patnika. Kako je rekao Veselko Tenžera u svom eseju „Zagrepčanka“: „Sreća se skriva (ne samo zbog poreznika), a nesreća se pokazuje kao grb svojevrsnog plemstava.“ Mi smo tu na ovim prostorima za moj ukus malo previše „plemeniti“ oko svojih patnji, što odlično parodira i roman Fizika tuge našeg bugarskog brata Georgija Gospodinova. Nama je patnja isprika za vječitu automarginalizaciju. Mi uvijek možemo sići još dublje u podrum, još se autodestruktivnije zakopati u neki bunar.

U antologiji nema ni Vesne Bige, opet jednog anarhistički ekstatičnog glasa koji stvara „Riječ s rupicom u sredini”, ovako je opisujući: „Bila je prozirna ta riječ, toliko/ da se kroz nju mogla vidjeti druga obala,/ jedna od onih riječi koje imaju rupicu/ u sredini, posred svoga značenja”. Nema antirealiste i nadrealiste Radovana Ivšića. Nema tvorbeno leksički uzorno inovativne Anke Žagar, ne samo modernistice, nego i guaristice. Nema „slijepih očiju” vidovitog Tonka Maroevića. Nema tu ni blagog, ali nesalomivog povjerenja u svijet iz pera Krešimira Bagića. Nema snokrajolika Branka Čegeca ni svakodnevnog čudonoštva Miroslava Mićanovića. Nema britkog, borbenog i upravo formalno iznenađujućeg Ivice Prtenjače. Nema sintaktički i slikovnog prebogatog Marka Pogačara, koji u Poslanicama običnim ljudima, u pjesmi „Tvoje zgusnuto sunce”, kaže: „Kako se malim kandžama popeti gore u maslinu/ ostati crna gušterica i preživjeti propast sunca?/ svaka je maslina ugasla zvijezda,/ a male kandže su sve što imamo./ i to je tajna gravitacije, nestanak svjetosti koja se njiše,/ zgusnute u našim metalnim tijelima.” Nema suvremenih hrvatskih pjesnikinja na čelu s Anom Brnardić, Dortom Jagić, Evelinom Rudan, Oljom Savičević Ivančević, Sanjom Baković i Monikom Herceg. Sve što se vodi načelom oterećene igre namjerno izostaje. Kao što izostaju i Vlado Gotovac, Slavko Mihalić, Nikica Petrak i Boris Maruna: pjesnici ovakve ili onakve kataklizme pripadanja, ali zato i relevantnog proširenja svog specifičnog slobodarstva. Pogleda povrh podruma. Pogledamo li Antologiju suvremene hrvatske poezije Hrvoja Pejakovića iz 1997. godine (Zagreb, Most), u njoj je zastupljen mnogo veći broj pjesnika i pjesnikinja: čak sedamdeset u odnosu na Brlekovih sedamnaest – s različitim brojem pjesama i s planom da čitatelji upoznaju što raznovrsnije glasove, primjećuje se da se iz mnogoljudnih antologija daje naslutiti da je književni kanon otvorena i nestabilna konstrukcija, pa će neki podzastupljeni autori vremenom postati velika imena, a neke će se “dominante” ugasiti. Pri tom ne mislim da je uvijek dobro ići u širinu. Ali ne mislim ni da postoji samo jedna visina. Iako Brlekovu antologiju čitam s užitkom modernističkog ježa, kao urednički fokus na smrtopis kao temeljni tonalitet hrvatske poezije, čini mi se da je važno što paralelno imamo na repertoaru i dvije lisice: Mićanovićevu i Pejakovićevu antologiju. I Maleševu malu antologiju Severovih pjesama Svježa dama damask trese (2004.), koja vrlo zorno svjedoči o utjecaju Severa na samog Maleša (nesumnjivo formativnog i za Brlekovu antologiju). Na neki bizaran način, Brlekova mi je antologija od svih navedenih možda i najdraža jer ne pripada antologičarskim tradicijama ni patriotskog ni školskog predstavljanja nacionalnih književnosti, nego pokušava izgraditi vrlo osoben kritički kanon, jednu singularnu estetiku. Možda će upravo isključivosti ove zbirke potaknuti druge urednike i izdavače na objavljivanje alternativnih kolekcija. Jer svaki antologičarski kanon nesumnjivo radi za novo prepozicioniranje književnih djela. Samim time, za književnost.

Mi smo na ovim prostorima za moj ukus malo previše „plemeniti“ oko svojih patnji, što odlično parodira i roman Fizika tuge našeg bugarskog brata Georgija Gospodinova. Nama je patnja isprika za vječitu automarginalizaciju. Mi uvijek možemo sići još dublje u podrum, još se autodestruktivnije zakopati u neki bunar

Otvoreni, napušteni i slomljeni kanoni

Na korpusu antologija kao mikro-kanona koji prate suvremenu poeziju na hrvatskom jeziku može se zaključiti i da tijekom posljednjih desetak godina vrlo različiti antologičari svjesno istupaju protiv ideje zatvorenog pjesničkog kanona.
Zašto je potrebno raditi protiv kanona?

Sanjin Sorel u tekstu „Antologija kao muzej“ (2006.) to ovako formulira: „Svaka antologija, panorama ili hrestomatija mjesta su gdje se vježba moć, odnosno gdje ideologija pokazuje svoje normativno i zastrašujuće lice.“ Naši antologičari poezije tome se nastoje nadasve otvoreno izmaknuti. Kako veli Tihana Bertek u tekstu „Stanje neprekidne prešućenosti“ (2011.) objavljenom na Kulturpunktu:

No vratimo se na temu pjesničkih antologija. Kada govorimo o suvremenom hrvatskom pjesništvu, možemo li govoriti o inflaciji i hipertrofiji antologija? Odnosno, kako je to sročio Nikola Petković, imamo li više antologija nego čitljivih pjesnika? Iako sam čin odabira autora i djela uvijek implicira određeni vrijednosni sud od strane autora antologije, njezina forma je takva da mu omogućuje “showing-instead-of-telling pristup”, što je u ovom slučaju zgodan način za izbjegavanje direktnijeg kritičkog bavljenja odabranim materijalom. Ne želim reći da antologijski pregledi nisu potrebni, no ako uzmemo u obzir opseg naše pjesničke produkcije i broj pjesničkih antologija koje su niknule samo u posljednjih 5 godina, uočiti ćemo zanimljiv nesrazmjer; odnosno, teško je ne zapitati se zašto se najčešće bira upravo taj žanr. Možda je riječ o želji za uspostavljanjem kanona – no upravo se odbijanje kanonizacije ističe u gotovo svakom od predgovora.

Bertek dalje nastavlja i da se pojedine antologije naprosto izjednačuju s radnim bilježnicama i „čitankama“ (primjerice Poetska čitanka suvremenog hrvatskog pjesništva 1950.-2010. Branka Maleša iz 2010. godine), što znači da nemaju ambiciju uspostaviti normativni kritički kanon, nego naprosto „ulančati“ autore koji se pojedinom priređivaču čine relevantni – ne i mjerodavni. Napominjem da pojedini priređivači, kao pjesnik i esejist Marko Pogačar u svojoj knjizi Jer mi smo mnogi (2011.) nastoje iz same poezije, iz vlastitog i tuđeg iskustva pisanja stihova, demonstrirati koliko je ideja kanona u stvari opresivna. Ne želimo vrednovanje. Želimo uvažavanje. I to ne zato što smo „mala i incestuozna zajednica“, kako se često navodi (u kojoj navodno svi laskaju svima). Nego zato što samo stvaralaštvo slama hijerarhije, pokazujući koliko faktički mnogo dugujemo svim svojim literarnim sugovornicima. Unutar i izvan kanonskih selekcija. Imajmo na umu i komentar Branka Maleša iz knjige Suvremeno hrvatsko pjesništvo u dva glasa (2021.), nadasve razgovijetan oko razloga zašto je pravo kulturno bogatstvo obilovati svim tim partikularnim dekanonizacijama:

“Ne volim cjelinu jer držim da je nema. Uostalom svako „znanje“ o svemiru, uz pomoć nove fizike, premda malo što znam o tome, uvjerava me u oprez, a ne definiciju: ako mi nismo riješili kao ljudi problem Oblika, elektron je, naime, jedne srijede čestica, druge – val, što bih ja relevantno mogao reći o cjelini?”

Kada govorimo o suvremenom hrvatskom pjesništvu, možemo li govoriti o inflaciji i hipertrofiji antologija? Odnosno, kako je to sročio Nikola Petković, imamo li više antologija nego čitljivih pjesnika?

Aktivne antologije

Pjesnik Ezra Pound slavan je po nekoliko antologija koje su intenzivno zagovarale i promovirale modernističke pjesnike (Des Imagistes, Catholic Anthology, Profile i Active Anthology) te poticale čitatelje da sami uspostave veze srodnosti među autorima, djelujući i kao osobita pedagogija čitanja. Nisu bile „demokratske“, ali gradile su specifičan profil poetičkih srodnosti i do danas validnih umjetničkih kriterija. Mislim da i Tomislav Brlek ima sličnu ambiciju: sučeliti autorske glasove, pokazati koliko su duboko međusobno književnoevolucijski isprepleteni, koliko i njihova međusobna i naša čitanja tvore jednu zrelu literarnu zajednicu. I višestruka afektivna težina ove zbirke definitivno hrani svoje goste, da se vratimo na uvodni citati Simone Weil. Težina je nesumnjivo vezana i za sam status postkolonijalne književnosti, u kojoj nas ne čita nitko „izvana”; pa smo na razne načine osuđeni vječno čitati sami sebe i svoje susjede (ne znam koliko je domaćih antologija prevedeno na svjetske jezike; nalazim podatke jedino o prevođenju Jahićeve antologije na kineski jezik, ali ako se to i dogodilo i s drugim pjesničkim antologijama, odjeci su slabi). Težina u mom specifičnom čitanju ime veze i s pitanjem postoji li orbita u kojoj Brlek čita i “severoide” (literarnu djecu Josipa Severa) i “žagarovke” i “mrkonjićance”, „pupačićance“ i svu silu u antologiji nespomenutih rodonačelnika posebnih grananja domaće poezije. Meni se čini da bi kritičar/urednik/antologičar trebao imati više od jednog ukusa. I više od jedne antologije. Kao što i dobri glazbeni urednici imaju svu silu kvalitetnih play-lista. U krajnjoj liniji, ako želimo da neki izbor pokrene publiku, gesta antologiziranja treba otvoriti, a ne zatvoriti kanon. Nije li kanonski tekst onaj koji proizvodi stalno prevrednovanje? Brlekova antologija odgovara tom zahtjevu iznutra, a ne iz obilja zastupljenih autorskih imena. On je zapravo jedini recentni urednik neke kolekcije pjesničkih glasova koji je jasno povukao granice ulaza i izlaza, na način ga zanimaju cijeloživotni opusi zastupljenih pjesnika, a ne njihove izolirane zbirke. Mislim da je time naglasio i osobitu odgovornost pisaca prema dugoročnom razvijanju svojih autorskih metodologija, što je važna kritičarska smjernica.

Treba pohvaliti i Nakladu Ljevak koja se upustila u poduhvat objavljivanja knjige čija debljina (srećom ne i fizička težina; dizajnerski je riječ o neobično laganom predmetu) obuhvaća solidnih šestopedeset stranica, a pri tom se poezija tradicionalno smatra „najmanje isplativom“ izdavačkom djelatnošću. No, čak i fizički, Od Matoša do Maleša je knjiga koju želite čitati, želite je imati u svojoj biblioteci i to veoma blizu vlastite ruke, želite je nasumice otvarati i užitak vam je nastavljati razgovore sa zastupljenim pjesnicima. I da još jednom osporimo razliku između težine i lakoće, završavam stihovima Miljenka Jergovića koji bi također mogli funkcionirati (i za mene to i čine) kao precizan opis čitave Brlekove antologije. Jer zašto kritika jedne recentne zbirke pjesničkih glasova ne bi bila napisana u formi stihova? Posebno onih koji su nastali prije antologije, nisu u njoj, ali nekako je ipak upijaju u sebe? Kanon je otvoren. Evo dakle Jergovića:

TO MOŽEŠ REĆI NEKOME TKO SLUŠA

Kao prvi sretan dan nakon velike nesreće, samo taj zna da dobro je
I svaka riječ pada kao elisa cvata na vjetru, lako i ne dodirujući
Ništa čemu bi dodir težak bio, kao prvi sretan dan nakon velike nesreće
Kad nema mraka i straha kojeg ćeš se sjetiti, jer tu su, zaboravio ih nisi
Pa blago gledaš svako lice i vidiš svaku trepavicu, mrtvu, koju ćeš bližnjem
Maknuti od oka, a on će se mrštiti kao dijete.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.