kao duh što luta, moja draga

Odgovore nisi dobio, jer još uvijek razmišljam čime te to zapravo plašim. Nikako da dokučim pouzdano, a pogotovo što znači... "kao da si uletio bos u trnje..."

Nije jedino pitanje vjerujem li ja u svoju poeziju, nego i kako ju vide čitatelji. Da ne vjerujem ne bih ju objavljivao. Nažalost, ne promoviram ju dovoljno, ali izvjestan broj ljudi privatno reagira na moje "lirske definicije" sa simpatijama. Ispravit ćemo to, nadam se, najesen, uostalom, kao i sve drugo s promocijom cijelog portala. Na primjer, izgledno je da će se sbperiskop ponoviti u novo grafičko ruho.
Što se tiče ukoričavanja, imam pripremljene tri vlastite knjige, a slažem i knjigu s teksovima sbperskopovih kolumnista. Slijedi potraga za novcem za tiskanje.

Nakon višemjesečnog išitavanja Lukićeve poezije iznosim svoje skromno mišljenje.
----------

Poezija Veljka Lukića naglašene je urbane ikonografije pisana metodom altmanovskih ”kratkih rezova”, gdje se ličnosti, događaji, posljedice, konteksti uzoraka mitologije stvarnosti uvjerljivo, gorko i slatko, eksplozivno i sarkastično, melanholično i ironično, dokumentaristički ili melodramski siže prepliće oko ogrome nemani grada kao utočišta, ili usputne stanice između čula i slika, sudbina i biografija, likova i inkarnacija, karaktera i događaja, kultura i mitova, civilizacija ili začina..Vješto, uvjerljivo, čitko i zanimljivo križaju se odvojene sudbine različitih likova u različitim mikrodramama s različitom genezom, atmosferom i poetikom. Kao živo meso i odresci duše ovi stihovi „urliču“ poput „jestive Cjeline“ od ostataka pojedinačnih života... Spas do spasa, čemer do čemera, utopija do utopije. Što nije pojedeno do kraja jesu upravo ti mikrosižeji začinjeni verističkim vinjetama istine i „istine“, praznine i alijenacije, mimikrije i mitomanije...

Poezija Veljka Lukića sva je od etičkih određenja – ona je na momente i erotska i osjećajna i mišljena, i duhovita i opominjuća. Osim naznačenih karakteristika, nezaobilaznu nit ove poezije čini buntovni sadržaj reflektiran mnogim asocijacijama, paradoksima, sarkazmom i simbolima preispitivanja ovještalih postulata života. Sve je to ovaj pesnik kreativno povezao, stvorio unutrašnje kontinuitete i jedan, gotovo zavodljiv, osobni uvid u suštinu čovjekovog trajanja sa svim njegovim ontološkim usponima i padovima od himničnosti do otuđenosti. U tom smislu gotovo svaka njegova pjesma dolazi kao svijest o preobraženom svijetu ili pak kao dozivanje preobražaja izazvanog u osobnom iskustvu i prenetog u stih.

Iščitavajući pjesme Veljka Lukića prvenstveno primjećujemo da on, kao i svaki samosvjesni pjesnik, nije zaobišao činjenicu da je svaka poezija, pa tako i ova, objava pesnikove samoće i izraz života u jednom individualnom svijetu, dokaz bogatstva ili siromaštva toga svijeta, njegove angažiranosti ili pasivnosti, agresivnosti ili produhovljenosti…