Lijeve analize rata u Ukrajini sukob vide kao antiimperijalističku i antisistemsku borbu Rusije protiv neoliberalnog imperijalizma država "centra" predvođenih SAD-om, a u drugom slučaj kao međuimperijalističko rivalstvo. O točnosti i mogućnostima proširenja takvih analiza za Novosti govore Rade Pantić i Marko Kržan
Rat u Ukrajini protivan je interesima oligarha (foto Wikimedia Commons)
Von Clausewitz pravilno kaže da je rat nastavak politike drugim sredstvima, no Lenjin ga dopunjava da je to uvijek politika određenog tipa države i određenih, prvenstveno vodećih klasa, u danoj zemlji. Vodeći se tim uvidom pokušali smo napraviti jednu marksističku analizu rata u Ukrajini. Izjave o toj temi priložila su dvojica marksističkih sociologa, Rade Pantić iz Beograda i Marko Kržan iz Ljubljane. Evo što su nam rekli.
Kad je u pitanju Ukrajina, rat je počeo 2014. godine kao građanski rat između zvaničnih oružanih snaga i poluprivatnih milicija oligarha s jedne strane te pobunjenika u Donbasu s druge. Obje strane imale su podršku vanjskih aktera, SAD-a i članica NATO-a, odnosno Ruske Federacije (RF). Nezavršeni građanski rat je sada prerastao u izravni rat između oružanih snaga Donbasa i RF te Ukrajine u kojem NATO i SAD učestvuju vojnom i obavještajnom pomoći te ekonomskim mjerama prema RF. Rade Pantić kaže da u lijevim analizama rata u Ukrajini dominiraju dvije interpretacije. Jedna rat vidi kao antiimperijalističku i antisistemsku borbu Rusije protiv neoliberalnog imperijalizma država "centra" predvođenih Sjedinjenim Državama. Rat se tako tumači kao dio antisistemske borbe država periferije protiv neoliberalne hegemonije SAD-a i njezinih saveznica. Druga interpretacija sukobu u Ukrajini pristupa putem paradigme međuimperijalističkog rivalstva: Rusija s jedne strane, i SAD i EU s druge strane, tumače se kao imperijalističke sile koje vođene eksploatatorskim interesima svojih vladajućih klasa vode bitku čiji je zalog eksploatacija perifernih država kapitalističkog sistema, u ovom slučaju Ukrajine.
- Naše mišljenje je da obe interpretacije precenjuju moć Rusije kao i njene namere u ovom ratu - smatra Pantić.
On, naime, polazi od druge interpretacije.
- Ona za svoju početnu tačku uzima hipotezu da je Rusija za vreme vlade Vladimira Putina opet postala imperijalistička sila čija kapitalistička klasa želi da podčini države u njenom okruženju svojoj dominaciji i organizuje njihovu sistemsku eksploataciju. Međutim, prema marksističkoj teoriji kapitalističkog imperijalizma teško možemo pronaći kriterijume koji bi Rusiju mogle kvalifikovati kao imperijalističku silu - ističe Pantić.
Proces periferizacije ruske ekonomije dogodio se nakon raspada Sovjetskog Saveza. Integrirani lanci proizvodnje koje je koordinirao sovjetski centralni plan su se odriješili, a privreda je prestrukturirana na osnovu potreba ekonomija centra. To znači da se sektor proizvodnje sirovina (energenata i minerala) odvojio od sektora prerađivačkih industrija: ekstraktivna industrija je tako preusmjerena na izvoz, dok je prerađivačka doživjela drastičnu redukciju. Ruska ekonomija na taj način je postala ovisna o akumulaciji kapitala zemalja centra i započeti su procesi nejednake razmjene: preko 70 posto vrijednosti ruskog izvoza čini ekstraktivna industrija dok, s druge strane više od 60 posto vrijednosti uvoza čine visokotehnološki finalni proizvodi (mašine, oprema i vozila) i proizvodi servisne ekonomije. Privreda Rusije je tako svedena na sirovinsku bazu za ekonomije centra, a deindustrijalizacija je stvorila veliku rezervnu armiju radne snage podložnu supereksploataciji, što su odlike periferne ekonomije kapitalističkog svjetskog sistema. Potrebe akumulacije kapitala centra su tako počele da određuju privredu Rusije i postavile su je u zavisan položaj.
Od četiri aktera u igri najjasniju politiku su vodili SAD i zapadne velesile jer su forsirale restauraciju kapitalizma i ponovno podčinjavanje istočnoeuropskih zemalja imperijalističkome poretku kao bazena jeftine radne snage i prirodnih resursa. I u Ukrajini i u RF je s obnovom kapitalizma nastala politička struktura u kojoj koalicija krupnog kapitala (oligarha) i birokracije izravno upravlja državom. Tu je čak i formalna, buržoaska demokracija prividna. Razlika je u tome da u Ukrajini glavnu ulogu imaju kapitalisti, koji posredstvom paravojski i medija odlučuju tko će biti predsjednik i kakva će biti politika, dok su u RF kapitalisti podčinjeni partner birokracije. Razlika je i u tome što su ukrajinske vodeće klase "kompradorske", znači da one pored vlastitih interesa vode računa i o interesima zapadnih zemalja, dok im se ruske vodeće klase, naročito politička klasa i birokracija suprotstavljaju. Naime, u kolektivnom sustavu kolektivnog imperijalizma svakako ima mjesta za jeftinu rusku radnu snagu i prirodne resurse, pa čak i za lokalni kapital, no nema mjesta za autonoman državni aparat i vojsku. Što se ekonomskog plana tiče, s obnovom kapitalizma u obje je zemlje došlo do masovnog razvlaštenja radnih ljudi, zbog čega je bogatstvo vrlo koncentrirano, a stanovništvo siromašno. Naročito ukrajinsko jer je Ukrajina jedna od najsiromašnijih europskih zemalja u kojoj je BDP po stanovniku još uvijek daleko ispod razine 1991. godine, a broj stanovnika se smanjio za oko 20 posto. Zbog toga velik dio ukrajinskog stanovništva rješenje vidi u EU-u, međutim mi iz primjera Rumunjske, Bugarske i Hrvatske znamo, da članstvo u EU-u ne rješava ekonomske probleme i ubrzava demografske procese.
Dominantan segment ruske kapitalističke klase čine tzv. oligarsi koji su stekli vlasništvo nad ekstraktivnom industrijom i preusmjerili je prema izvozu.
- Ta klasa svoje izvozne profite ne usmerava ka domaćim investicijama koje bi podstakle razvoj Rusije podizanjem i diverzifikacijom proizvodnih kapaciteta i povećanjem unutrašnje potražnje, već ih izvozi na offshore destinacije a zatim ih reciklira na neoliberalnim tržištima finansijskog kapitala ulažući u deonice, obveznice, nekretnine i ostalu finansijsku imovinu, kao i na luksuznu potrošnju u zemljama centra. Možemo tako reći da oligarsi predstavljaju podređenu frakciju neoliberalne transnacionalne klase čiji interes jeste očuvanje svog dela kolača u prisvajanju viška vrednosti na globalnom nivou tj. na nivou neoliberalnog finansijalizovanog imperijalizma pod dominacijom SAD-a - analizira Pantić.
- Možemo zaključiti da rat u Ukrajini zapravo ide protiv interesa te klase s obzirom na to da ugrožava njenu poziciju u sistemu imperijalističke eksploatacije. Pitanje je čak i da li će je sankcije prema Rusiji i plan potpunog isključenja Rusije iz svetske kapitalističke ekonomije učiniti potpuno izlišnom za imperijalizam centra - dodaje Pantić.
Uz političko-ekonomsku dimenziju valja analizirati i ideološki plan. Budući da je u pitanju obnova kapitalizma, u obje su zemlje naglašeni protukomunizam, nacionalizam i orijentalizam. Ukrajinske vodeće klase na tim osnovama provode politiku homogenizacije države i društva ("ukrajinizacije"): na rehabilitaciji tradicija ukrajinske nesocijalističke državnosti uključujući i kolaboraciju sa fašizmom; na forsiranju ukrajinskog jezika iako je za velik dio Ukrajinaca i ukrajinskih Rusa materinji jezik ruski; na suprotstavljanju europske tobože civilizacije ruskome, odnosno neeuropskome barbarstvu. Mi u bivšoj Jugoslaviji znamo rezultate takve politike. I u Ukrajini je ona dovela do građanskog rata, a ukrajinske vodeće klase poslije 2014. nisu učinile ništa da bi se taj sukob razriješio. Dapače, one su de facto odbacile dogovore iz Minska, blokirale vodoopskrbu Krima, lobirale za zatvaranje Sjevernog toka 2 i slično.
- Protukomunizam, nacionalizam i orijentalizam su značajni elementi vladajuće ideologije i u Rusiji, samo što je ona 'širokogrudnija' jer prihvaća velikodržavne tradicije Sovjetskog Saveza ("sovjetizam" bez socijalizma), naličje više narodnosti, jezika i religija, pod uvjetom da su lojalne velikodržavnim tradicijama, i ne pretpostavlja superiornost europskog nad azijskim "identitetom". Homogenizacijom društva na tim osnovama ruske su vodeće klase osnažile svoju poziciju u Federaciji i u nekim područjima bivšeg SSSR-a – naročito u Donbasu i Bjelorusiji – što je omogućilo i promjenu vanjske politike. Dok je prije Ruska Federacija samo simbolički protestirala zbog proširenja NATO-a, njegovih vojnih intervencija i narušavanja nuklearne ravnoteže, 2008. i 2014. je spriječila narušavanje statusa quo poslije napada gruzijske vojske na separatističke republike u Gruziji, odnosno poslije promijene režima u Kijevu da bi ove godine izvela jedan preventivni udar (preemptive strike) u Ukrajini sa sličnim ciljevima - govori Marko Kržan.
Stoga možemo zaključiti da su vojni ciljevi ukrajinskog režima pored, naravno, njegovog održavanja na vlasti i završetak homogenizacije Ukrajine te njezine integracije u imperijalistički sustav. Završetak integracije Ukrajine u imperijalistički sustav je i vojni cilj zapadnih velesila, koje usto žele iscrpiti Rusiju ratovanjem, sankcijama i mogućom izolacijom od Kine i Trećeg svijeta. Vojni ciljevi ruskog režima su spriječiti takav scenarij.
Relativna autonomija ruske države u odnosu na domaću kapitalističku klasu i vojna sila koju posjeduje čine Rusiju i relativno autonomnom u odnosu na imperijalizam centra. To ne znači da ruska država ima ambicije da postane nova hegemona imperijalistička sila, niti da se radi o antisistemskoj državi koja želi uništiti neoliberalni svjetski poredak pod američkom hegemonijom.
- Problem je u tome što SAD-u smeta i ovakva Rusija, koja bi se najvjerojatnije zadovoljila subimperijalističkom pozicijom – pozicijom koja prihvaća hegemoniju imperijalnog centra, podređeno mesto u svjetskoj podeli rada i manji komad kolača u imperijalističkom višku vrijednosti uz priznanje ruskih regionalnih političkih i bezbednosnih interesa. Rusija nema mehanizme putem kojih bi ekonomski eksploatisala bivše sovjetske republike, čak one dobijaju od nje subvencionisane energente i povoljne kredite. Njoj je više stalo da ih političke kontroliše kako se NATO ne bi dodatno približio njenim granicama - smatra Pantić.
Mogući rezultati ostvarenja ciljeva zapadnih velesila su prilično jasni, a kakva može biti cijena u ljudskim životima i materijalnoj šteti ako se rat brzo ne završi također.
- Što bi značilo ostvarenje ciljeva ruskog režima nije sasvim jasno jer je njegova pozicija proturječna: žele se riješiti kapitalističke zavisnosti izvana, a da se ne odreknu kapitalističkog poretka iznutra. To je, inače, i glavno pitanje ostalih zemalja i naroda svjetske periferije jer se iskorištavanje u svjetskim razmjerima ne može ukloniti kapitalističkim putem, bez ukidanja "vlastitog" kapitalizma - zaključuje Kržan.
- Posle invazije na Ukrajinu i žestokog odgovora zemalja imperijalističkog centra postavlja se pitanje da li će Rusija promeniti svoju geopolitičku strategiju za šta je potrebno i temeljno ekonomsko preuređenje? Postavlja se i pitanje da li je ruskoj državi i dalje potrebna parazitska klasa oligarha ili je moguća neka varijanta državnog, birokratskog "autoritarnog kejnzijanizma" koja bi povećala domaću potražnju i diverzifikovala proizvodnju. Kakvi su izgledi Rusije i Kine da zajedno ugroze hegemoniju imperijalističkog centra? Čini se da je Rusija do sada davala prioritet saradnji sa Nemačkom i pokušaju da ublaži negativnu politiku SAD-a - kaže Pantić.
Što će se dogoditi ostaje da vidimo. Na nama je da analiziramo ono već vidljivo, a politički da ponudimo alternativu svjetskom imperijalističkom poretku. Alternativu koju Putinova Rusija, a ni Ukrajina kakva je danas, nemaju.
portalnovosti
Rat u Ukrajini protivan je interesima oligarha (foto Wikimedia Commons)
Von Clausewitz pravilno kaže da je rat nastavak politike drugim sredstvima, no Lenjin ga dopunjava da je to uvijek politika određenog tipa države i određenih, prvenstveno vodećih klasa, u danoj zemlji. Vodeći se tim uvidom pokušali smo napraviti jednu marksističku analizu rata u Ukrajini. Izjave o toj temi priložila su dvojica marksističkih sociologa, Rade Pantić iz Beograda i Marko Kržan iz Ljubljane. Evo što su nam rekli.
Da li je ruskoj državi i dalje potrebna parazitska klasa oligarha ili je moguća neka varijanta državnog, birokratskog "autoritarnog kejnzijanizma" koja bi povećala domaću potražnju i diverzifikovala proizvodnju – pita se Rade Pantić
Kad je u pitanju Ukrajina, rat je počeo 2014. godine kao građanski rat između zvaničnih oružanih snaga i poluprivatnih milicija oligarha s jedne strane te pobunjenika u Donbasu s druge. Obje strane imale su podršku vanjskih aktera, SAD-a i članica NATO-a, odnosno Ruske Federacije (RF). Nezavršeni građanski rat je sada prerastao u izravni rat između oružanih snaga Donbasa i RF te Ukrajine u kojem NATO i SAD učestvuju vojnom i obavještajnom pomoći te ekonomskim mjerama prema RF. Rade Pantić kaže da u lijevim analizama rata u Ukrajini dominiraju dvije interpretacije. Jedna rat vidi kao antiimperijalističku i antisistemsku borbu Rusije protiv neoliberalnog imperijalizma država "centra" predvođenih Sjedinjenim Državama. Rat se tako tumači kao dio antisistemske borbe država periferije protiv neoliberalne hegemonije SAD-a i njezinih saveznica. Druga interpretacija sukobu u Ukrajini pristupa putem paradigme međuimperijalističkog rivalstva: Rusija s jedne strane, i SAD i EU s druge strane, tumače se kao imperijalističke sile koje vođene eksploatatorskim interesima svojih vladajućih klasa vode bitku čiji je zalog eksploatacija perifernih država kapitalističkog sistema, u ovom slučaju Ukrajine.
- Naše mišljenje je da obe interpretacije precenjuju moć Rusije kao i njene namere u ovom ratu - smatra Pantić.
On, naime, polazi od druge interpretacije.
- Ona za svoju početnu tačku uzima hipotezu da je Rusija za vreme vlade Vladimira Putina opet postala imperijalistička sila čija kapitalistička klasa želi da podčini države u njenom okruženju svojoj dominaciji i organizuje njihovu sistemsku eksploataciju. Međutim, prema marksističkoj teoriji kapitalističkog imperijalizma teško možemo pronaći kriterijume koji bi Rusiju mogle kvalifikovati kao imperijalističku silu - ističe Pantić.
Proces periferizacije ruske ekonomije dogodio se nakon raspada Sovjetskog Saveza. Integrirani lanci proizvodnje koje je koordinirao sovjetski centralni plan su se odriješili, a privreda je prestrukturirana na osnovu potreba ekonomija centra. To znači da se sektor proizvodnje sirovina (energenata i minerala) odvojio od sektora prerađivačkih industrija: ekstraktivna industrija je tako preusmjerena na izvoz, dok je prerađivačka doživjela drastičnu redukciju. Ruska ekonomija na taj način je postala ovisna o akumulaciji kapitala zemalja centra i započeti su procesi nejednake razmjene: preko 70 posto vrijednosti ruskog izvoza čini ekstraktivna industrija dok, s druge strane više od 60 posto vrijednosti uvoza čine visokotehnološki finalni proizvodi (mašine, oprema i vozila) i proizvodi servisne ekonomije. Privreda Rusije je tako svedena na sirovinsku bazu za ekonomije centra, a deindustrijalizacija je stvorila veliku rezervnu armiju radne snage podložnu supereksploataciji, što su odlike periferne ekonomije kapitalističkog svjetskog sistema. Potrebe akumulacije kapitala centra su tako počele da određuju privredu Rusije i postavile su je u zavisan položaj.
Što bi značilo ostvarenje ciljeva ruskog režima nije sasvim jasno jer je njegova pozicija proturječna: žele se riješiti kapitalističke zavisnosti izvana, a da se ne odreknu kapitalističkog poretka iznutra – kaže Marko Kržan
Od četiri aktera u igri najjasniju politiku su vodili SAD i zapadne velesile jer su forsirale restauraciju kapitalizma i ponovno podčinjavanje istočnoeuropskih zemalja imperijalističkome poretku kao bazena jeftine radne snage i prirodnih resursa. I u Ukrajini i u RF je s obnovom kapitalizma nastala politička struktura u kojoj koalicija krupnog kapitala (oligarha) i birokracije izravno upravlja državom. Tu je čak i formalna, buržoaska demokracija prividna. Razlika je u tome da u Ukrajini glavnu ulogu imaju kapitalisti, koji posredstvom paravojski i medija odlučuju tko će biti predsjednik i kakva će biti politika, dok su u RF kapitalisti podčinjeni partner birokracije. Razlika je i u tome što su ukrajinske vodeće klase "kompradorske", znači da one pored vlastitih interesa vode računa i o interesima zapadnih zemalja, dok im se ruske vodeće klase, naročito politička klasa i birokracija suprotstavljaju. Naime, u kolektivnom sustavu kolektivnog imperijalizma svakako ima mjesta za jeftinu rusku radnu snagu i prirodne resurse, pa čak i za lokalni kapital, no nema mjesta za autonoman državni aparat i vojsku. Što se ekonomskog plana tiče, s obnovom kapitalizma u obje je zemlje došlo do masovnog razvlaštenja radnih ljudi, zbog čega je bogatstvo vrlo koncentrirano, a stanovništvo siromašno. Naročito ukrajinsko jer je Ukrajina jedna od najsiromašnijih europskih zemalja u kojoj je BDP po stanovniku još uvijek daleko ispod razine 1991. godine, a broj stanovnika se smanjio za oko 20 posto. Zbog toga velik dio ukrajinskog stanovništva rješenje vidi u EU-u, međutim mi iz primjera Rumunjske, Bugarske i Hrvatske znamo, da članstvo u EU-u ne rješava ekonomske probleme i ubrzava demografske procese.
Dominantan segment ruske kapitalističke klase čine tzv. oligarsi koji su stekli vlasništvo nad ekstraktivnom industrijom i preusmjerili je prema izvozu.
- Ta klasa svoje izvozne profite ne usmerava ka domaćim investicijama koje bi podstakle razvoj Rusije podizanjem i diverzifikacijom proizvodnih kapaciteta i povećanjem unutrašnje potražnje, već ih izvozi na offshore destinacije a zatim ih reciklira na neoliberalnim tržištima finansijskog kapitala ulažući u deonice, obveznice, nekretnine i ostalu finansijsku imovinu, kao i na luksuznu potrošnju u zemljama centra. Možemo tako reći da oligarsi predstavljaju podređenu frakciju neoliberalne transnacionalne klase čiji interes jeste očuvanje svog dela kolača u prisvajanju viška vrednosti na globalnom nivou tj. na nivou neoliberalnog finansijalizovanog imperijalizma pod dominacijom SAD-a - analizira Pantić.
- Možemo zaključiti da rat u Ukrajini zapravo ide protiv interesa te klase s obzirom na to da ugrožava njenu poziciju u sistemu imperijalističke eksploatacije. Pitanje je čak i da li će je sankcije prema Rusiji i plan potpunog isključenja Rusije iz svetske kapitalističke ekonomije učiniti potpuno izlišnom za imperijalizam centra - dodaje Pantić.
Uz političko-ekonomsku dimenziju valja analizirati i ideološki plan. Budući da je u pitanju obnova kapitalizma, u obje su zemlje naglašeni protukomunizam, nacionalizam i orijentalizam. Ukrajinske vodeće klase na tim osnovama provode politiku homogenizacije države i društva ("ukrajinizacije"): na rehabilitaciji tradicija ukrajinske nesocijalističke državnosti uključujući i kolaboraciju sa fašizmom; na forsiranju ukrajinskog jezika iako je za velik dio Ukrajinaca i ukrajinskih Rusa materinji jezik ruski; na suprotstavljanju europske tobože civilizacije ruskome, odnosno neeuropskome barbarstvu. Mi u bivšoj Jugoslaviji znamo rezultate takve politike. I u Ukrajini je ona dovela do građanskog rata, a ukrajinske vodeće klase poslije 2014. nisu učinile ništa da bi se taj sukob razriješio. Dapače, one su de facto odbacile dogovore iz Minska, blokirale vodoopskrbu Krima, lobirale za zatvaranje Sjevernog toka 2 i slično.
- Protukomunizam, nacionalizam i orijentalizam su značajni elementi vladajuće ideologije i u Rusiji, samo što je ona 'širokogrudnija' jer prihvaća velikodržavne tradicije Sovjetskog Saveza ("sovjetizam" bez socijalizma), naličje više narodnosti, jezika i religija, pod uvjetom da su lojalne velikodržavnim tradicijama, i ne pretpostavlja superiornost europskog nad azijskim "identitetom". Homogenizacijom društva na tim osnovama ruske su vodeće klase osnažile svoju poziciju u Federaciji i u nekim područjima bivšeg SSSR-a – naročito u Donbasu i Bjelorusiji – što je omogućilo i promjenu vanjske politike. Dok je prije Ruska Federacija samo simbolički protestirala zbog proširenja NATO-a, njegovih vojnih intervencija i narušavanja nuklearne ravnoteže, 2008. i 2014. je spriječila narušavanje statusa quo poslije napada gruzijske vojske na separatističke republike u Gruziji, odnosno poslije promijene režima u Kijevu da bi ove godine izvela jedan preventivni udar (preemptive strike) u Ukrajini sa sličnim ciljevima - govori Marko Kržan.
Stoga možemo zaključiti da su vojni ciljevi ukrajinskog režima pored, naravno, njegovog održavanja na vlasti i završetak homogenizacije Ukrajine te njezine integracije u imperijalistički sustav. Završetak integracije Ukrajine u imperijalistički sustav je i vojni cilj zapadnih velesila, koje usto žele iscrpiti Rusiju ratovanjem, sankcijama i mogućom izolacijom od Kine i Trećeg svijeta. Vojni ciljevi ruskog režima su spriječiti takav scenarij.
Relativna autonomija ruske države u odnosu na domaću kapitalističku klasu i vojna sila koju posjeduje čine Rusiju i relativno autonomnom u odnosu na imperijalizam centra. To ne znači da ruska država ima ambicije da postane nova hegemona imperijalistička sila, niti da se radi o antisistemskoj državi koja želi uništiti neoliberalni svjetski poredak pod američkom hegemonijom.
- Problem je u tome što SAD-u smeta i ovakva Rusija, koja bi se najvjerojatnije zadovoljila subimperijalističkom pozicijom – pozicijom koja prihvaća hegemoniju imperijalnog centra, podređeno mesto u svjetskoj podeli rada i manji komad kolača u imperijalističkom višku vrijednosti uz priznanje ruskih regionalnih političkih i bezbednosnih interesa. Rusija nema mehanizme putem kojih bi ekonomski eksploatisala bivše sovjetske republike, čak one dobijaju od nje subvencionisane energente i povoljne kredite. Njoj je više stalo da ih političke kontroliše kako se NATO ne bi dodatno približio njenim granicama - smatra Pantić.
Mogući rezultati ostvarenja ciljeva zapadnih velesila su prilično jasni, a kakva može biti cijena u ljudskim životima i materijalnoj šteti ako se rat brzo ne završi također.
- Što bi značilo ostvarenje ciljeva ruskog režima nije sasvim jasno jer je njegova pozicija proturječna: žele se riješiti kapitalističke zavisnosti izvana, a da se ne odreknu kapitalističkog poretka iznutra. To je, inače, i glavno pitanje ostalih zemalja i naroda svjetske periferije jer se iskorištavanje u svjetskim razmjerima ne može ukloniti kapitalističkim putem, bez ukidanja "vlastitog" kapitalizma - zaključuje Kržan.
- Posle invazije na Ukrajinu i žestokog odgovora zemalja imperijalističkog centra postavlja se pitanje da li će Rusija promeniti svoju geopolitičku strategiju za šta je potrebno i temeljno ekonomsko preuređenje? Postavlja se i pitanje da li je ruskoj državi i dalje potrebna parazitska klasa oligarha ili je moguća neka varijanta državnog, birokratskog "autoritarnog kejnzijanizma" koja bi povećala domaću potražnju i diverzifikovala proizvodnju. Kakvi su izgledi Rusije i Kine da zajedno ugroze hegemoniju imperijalističkog centra? Čini se da je Rusija do sada davala prioritet saradnji sa Nemačkom i pokušaju da ublaži negativnu politiku SAD-a - kaže Pantić.
Što će se dogoditi ostaje da vidimo. Na nama je da analiziramo ono već vidljivo, a politički da ponudimo alternativu svjetskom imperijalističkom poretku. Alternativu koju Putinova Rusija, a ni Ukrajina kakva je danas, nemaju.
portalnovosti
