Jason W. Moore, sociolog i autor knjige Capitalism in the Web of Life: Kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehonologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja. Ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli.
Jason W. Moore je docent na Odsjeku za sociologiju na Sveučilištu Binghamton i koordinator Istraživačke mreže o svjetskom ekosistemu. Često piše o povijesti kapitalizma u Europi, Latinskoj Americi i Sjedinjenim Američkim Državama, od petnaestog stoljeća do neoliberalnog doba. Nedavno je objavio knjigu Capitalism in the Web of Life — Ecology and the Accumulation of Capital (Verso, 2015) i uredio zbornik Anthropocene or Capitalocene? — Nature, History, and the Crisis of Capitalism (PM Press, 2015). Autor je i brojnih eseja, koje možete pročitati na njegovoj web stranici.
Moore analizira kapitalizam kao svjetski ekosistem moći, kapitala i prirode. U svom radu se odmiče od pukog bilježenja "posljedica" globalizacije na okoliš, skrećući pozornost na načine na koji su temeljni procesi globalizacije također socio-ekološki projekti. Moore ističe da su konvencionalne ideje o Prirodi i Društvu neadekvatne za razumijevanje kriza i politike u 21. stoljeću. Dualizam Priroda/Društvo pritom ne predstavlja tek analitički problem, već je fundamentalna struktura moderne misli koja je usko vezana uz dugu povijest nasilja, imperijalizma i izvlaštenja.
U sklopu programa Instituta za političku ekologiju i Multimedijalnog instituta, Moore je nedavno gostovao u Zagrebu, održavši predavanje o antropocenu, kapitalocenu i krizama 21. stoljeća. S Mooreom smo razgovorali o dualizmu Priroda/Društvu, kapitalističkom korištenju prirode kao vanjskog objekta te o razlozima zašto pojam antropocen, koji primarne uzroke drastičnih promjena u planetarnim geološkim i ekosistemima locira u djelovanju ljudskog roda, predstavlja značajne probleme za razumijevanje kriza kapitalizma i formuliranje novih radikalnih politika.
Pišete o načinu na koji su krize našeg vremena – resursa, ekonomije, klime – povezane. Zašto je važno promatrati ih na taj način?
Krize našeg vremena su brojne – ekonomska kriza, pitanja bogatstva, prihoda i nejednakosti, klimatske promjene, suše, kiselost oceana – stoga moramo prepoznati kako se svi ti problemi uklapaju zajedno, kako su povezani. Ako to ne učinimo, probleme promatramo na dubinski fragmentiran način, što je upravo ono što vladajuće klase našeg vremena žele. Živimo u svijetu koji je vođen racionalnošću, ali radi se o posebnoj vrsti racionalnosti. To je racionalnost fragmenata, iako se naizgled čini holističkom, zato što sve možemo kvantificirati, možemo sve pretvoriti u algoritam. Trebamo se odmaknuti od fragmenata i vidjeti cjelinu, način na koji je sve povezano.
Povezano s tim, pišete kako su sve civilizacije imale svojevrsne granice, fronte, ali je kapitalizam bio i jest sama granica, te je svaki val kapitalizma ovisio o daljnjem pomicanju granica.
Središnji argument u knjizi Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), u odnosu na funkcioniranje kapitalizma, jest da je kapitalizam sustav granica. Pronađete resurse, ljude, polja gdje možete uzgajati stvari jeftino i uzgajati puno, i možete upregnuti čitavu prirodu da radi zabadava ili jako jeftino. To je ono što granice daju kapitalizmu, taj nevjerojatni input jeftine prirode. Jeftina priroda uključuje i neplaćeni i uglavnom neplaćeni rad ljudskih bića, što također moramo posebno razumijeti. Primjerice, afrički robovi nisu bili smatrani dijelom čovječanstva, dijelom društva, već dijelom prirode, te su bili tretirani u skladu s time. Većina žena, većina domorodaca, bili su također dio jeftine prirode. Moramo razmišljati i o tome kada razmišljamo o načinu na koji kapitalizam funkcionira, kako je uspio preživjeti i napredovati posljednjih nekoliko stoljeća, te po čemu je drugačiji danas.
Ako bi sve morali svesti na jedan jednostavan argument, on bi glasio ovako – kapitalizam nema više granica. I ne samo to, kapitalizam je izmijenio planetarni život do te mjere da su sada stvoreni novi oblici prirode koji se ne mogu riješiti unutar kapitalističkog okvira, kapitalističke tehonologije i produktivnih formi. Ti oblici prirode su klimatske promjene, na koje kapitalizam ne može ponuditi odgovor, te pojava novih bolesti, bakterija i superkorova, za koje nemamo rješenja.
Suočavamo se s krajem učinkovitosti antibiotika, ili približavanjem toga kraja, paralelno s pojavom novih bolesti koje ne mogu biti zaustavljene na stari način. To je zastrašujuće za sve nas koji živimo u ovom vremenu. Ono što želim reći jest – da, ovo su opasna vremena za život, ali ona predstavljaju i dubinsku opasnost za kapital. Kapitalizam kao sustav je mnogo ranjiviji nego što većina ljudi misli. Većina ljudi je spremnija reći kako bi život na ovom planetu mogao skončati, nego reći da bi mogao doći kraj kapitalizmu.
Premisa vašeg knjige Capitalism in the web of life (Kapitalizam u mreži života), jest da trebamo razbiti dualizam Priroda/Društvo, koji je dominatan u modernoj misli. Zašto je taj dualizam još uvijek prisutan i zašto je zapravo lažan?
J. Moore: "Trebamo razbiti dualizam Priroda/Društvo"
Prva stvar koju valja reći jest da je posao radikalnih mislioca da razumiju način na koji se ljudi uklapaju u mrežu života. To nije argument protiv razumijevanja onoga što je specifično ljudima, jer se promišljanjem o ljudima odvojeno od prirode gubi većina onoga što nas čini jedinstvenima.
Moderni svijet je izgrađen na odvajanju, na segregaciji. Zanimljivo je razmotriti događanja tijekom samih početaka kapitalizma, u doba Kolumba i otprilike dva stoljeća kasnije. Upravo u tom periodu možemo pronaći početak razdavajanja prirode i društva, za koje su se koristili različiti termini – građanstvo, barbarizam, divljaštvo, ali je primisao uvijek bila ista – postoji linija između onih koji spadaju u čovječanstvo, u društvo, i onih koji spadaju u prirodu.
To razdvajanje je u potpunosti nestvarno, nije zasnovano u realnosti, jer smo svjesni da smo svi dio velike mreže života. Međutim, to je razdvajanje bili izrazito moćno zato što su ga koristila carstva, države i kapitalisti i ponašali se kao da je stvarno. To je brzo vodilo do brojnih drugih dualizama – muškarac naspram žene, zapad naspram ostatka svijeta, grad naspram sela, racionalno naspram emocionalnog, itd.
Kako se možemo odmaknuti od takvog načina razmišljanja?
Ti načini razmišljanja prisutni su u našim društvima od ranih modernih stoljeća – viđenje i razumijevanje svijeta dubinski bazirano na fragmentizmu. To će zasigurno biti snažna barijera ljudima u suočavanju s problemima kao što su klimatske promjene, masovno izumiranje, nejednakost, i sl. Moramo usvojiti racionalnost cjeline. U najboljim trenucima, to je ono za što su se zalagali brojni ekolozi, a to je i ono za što se zalagao Marx. Mislim da je jedna od važnih Marxovih ideja bila razumijevanje načina na koji ljudi tvoreći sami sebe i odnose s drugim ljudima uvijek stvaraju i nove prirode i bivaju stvoreni od strane mreže života.
Kapitalizam ne stvara samo promjene u mreži života, već i sam biva stvoren unutar te mreže. To je centralno za politiku emancipacije koja će se moći baviti pitanjima poput klimatskih promjena, jer takva politika treba biti politika koja neće povlačiti linije između blagostanja svog života na planetu. Morat ćemo donositi teške moralne, filozofske, etičke odluke o životu i stvaranju života, ali svakako ne možemo započeti tvrdnjom da je ljudski život jedino što je bitno, a ostatak života nije. Moramo vidjeti da smo svi jedno. To ne znači da ne postoje neke razlike, već podrazumijeva drugačiji način gledanja na razlike – unutar jedinstva.
U svome radu obrazlažete kako je problem današnjice kraj kapitalocena, a ne napredovanje antropocena, da problem nije to što je čovječanstvo preopteretilo snage prirode, već to što je kapitalizam iscrpio strategiju "jeftine prirode". Mislite li da je akademsko fokusiranje na antropocen također bio način da se izbjegne dubinski razgovor o značaju kapitalizma, način da se donekle pomirimo s kapitalizmom?
Problem s antropocenom je to što doslovno znači "doba ljudi (muškaraca)". Antropocen je koncept koji su razvili Eugene F. Stoermer i Paul J. Crutzen kako bi se nosili s pitanjima geološke povijesti, i taj dio antropocena je važan i bitan argument. Ali, postoji druga verzija antropocena, koju zagovaraju magazin Economist i urednici New York Timesa. To je antropocen koji kaže – svi smo u ovome zajedno, problem kapitalizma je odgovornost svih ljudi. Na to kažem da i ne – da zato što je zbilja odgovornost svih nas da transformiramo sustav u nešto drugačije, održivo i pravedno, ali ne – zato što nismo svi krivi za ovo što nam se trenutno događa.
Moramo razumjeti kako su pojmovi, riječi koje koristimo kako bismo govorili o svijetu, bitni. Radikali već dugo vremena govore dvije stvari; trebamo imenovati sustave moći – rasizam, seksizam, imperijalizam, kapitalizam – i trebamo se obvezati da ćemo govoriti istinu moćnicima. Za moćne, antropocen je koncept koji im najviše odgovora, koncept koji ih ne stavlja u neugodan položaj.
Ako zbilja želimo razumjeti korijene problema današnjice, ako želimo započeti s politikom revolucionarne transformacije, trebamo razumjeti da ne živimo u antropocenu, vremenu ljudi, već u kapitalocenu, vremenu kapitala. Doba kapitala je ono što nas je dovelo ovdje gdje trenutno jesmo. Kada govorim o kapitalocenu, to ne znači samo kapitalizam kao ekonomski sustav, to uključuje i kapitalizam kao način organiziranja prirode, način organiziranja misli. Moramo se pomaknuti dalje od uske vizije kapitalizma kao ekonomije - radi se o moći, prirodi, tehnologiji, i svemu ostalome.
Već ste rekli kako je rušenje dualizma Priroda/Društvo iznimno važno za promjenu svijeta i života koje živimo. Pišete kako je priroda kao vanjski objekt postala organizacijski princip civilizacije, što je bio presudan trenutak u razvoju kapitalizma. Kako se to dogodilo i zašto je viđenje prirode kao vanjskog objekta toliko bitno za kapitalizam?
Važno je da razumijemo što kapitalizam vrednuje i što ne vrednuje. Sve civilizacije su donosile odluke o tome što vrednuju, čiji rad i život su vrijedi, a čiji ne. Kolumbovo vrijeme možemo odrediti kao početak kapitalizma. Ono što vidimo u tom periodu je nešto što nikada prije nismo vidjeli. Primjerice, životinje i ostatak prirode u srednjovjekovnoj Europi su smatrani srcem ljudskog i prirodnog poretka, životinje su bile važni pomagači ljudima. S dolaskom kapitalizma životinje su postale strojevi, objekti, i ne samo životinje, već sve što je postalo jeftinom prirodom, istisnuto iz "naše" sfere i upregnuto da radi neplaćeno ili za jako nisku cijenu.
Ono što se računa kao vrijedno u suvremenom svijetu jest kako proizvoditi sve više i više pšenice, željeza, gume ili laptopa, sa sve manje i manje rada. To je izuzetan uspjeh kapitalizma i to ne treba umanjivati. Međutim, moramo shvatiti da o radnoj produktivnosti razmišljamo na pogrešan način, ukoliko ne sagledamo cjelinu. U zlatno doba kapitalizma, nakon Drugog svjetskog rata, tvornički radnik je bio plaćen, ali njegov rad je bio temeljen na neplaćenom radu kućanica, i nevidljivom radu gotovo svih žena koje su omogućile rad tih radnika. Bio je to dinamičan odnos u kojem se vrednovao samo jedan dio rada, a drugi nije.
Kapitalizam ima čudan sustav vrijednosti, postoji vrijednost u ekonomskom smislu, ali i u tome čiji rad i čiji životi su vrijedni poštovanja i dostojanstva. Suvremeni svijet ima jasan odgovor na to – poštovanje možete zadobiti samo ako radite za plaću, ali čak i tada postoji hijerarhija, velik komad koji otpada na ljude koji rade za plaću, a njihov rad nije cijenjen i ostaje nevidljiv – kao što je često slučaj kod imigranata, radnika koji rade u domeni poljoprivrede te kod velikog dijela poslova koji obavljaju žene.
Jako je važno da razgovaramo o tome čiji je rad nevidljiv, i kakvu ulogu rasa i rod igraju u tome. Radi se o poslovima koji nestaju iz bilanci knjigovodstva, pa o njima ni ne pričamo kada govorimo o ekonomiji. Ta pitanja su bitna da se vidi kapitalizam kakav zbilja jest – kao otoci tržišta koji djeluju u oceanu jeftine i potencijalno jeftine prirode.
Protiveći se dualizmu Priroda/Društvo, predlažete novu sintezu, oikos. Što je oikos, gdje nas vodi, po čemu se razlikuje?
Oikos je neologizam, novi pojam koji bi trebao promijeniti naše razmišljanje, pomoći nam shvatiti nešto što je vrlo jednostavno, ali za to nemamo riječi. Uvijek govorimo o prirodi i društvu, o čovjeku i okolišu, ali nemamo riječ koja izražava puls tvorbe života, stvaranja novih okruženja koja također stvaraju i nas kao ljude. Ljudi uvijek stvaraju svoj okoliš te u tom procesu stvaraju i međusobne odnose te odnose s vlastitom biologijom.
U većini zapadnih jezika ne postoji riječ za opisivanje toga da stalno, na svakom koraku, stvaramo nova okruženja, nove prirode, te da ta okruženja zauzvrat čine i mijenjaju nas. Zanimljivo je da u mnogim jezicima izvan Zapada, i među brojnim domorocima, postoje riječi za opisivanje tih procesa. Kapitalizam i europska racionalnost uklonili su te odnose iz naših misli, i oni su posljedično nestali iz naših jezika. Oikos je riječ koju predlažem kako bi govorili o slojevitim odnosima koji nas okružuju, o mreži života u kojoj živimo. Do sada smo bili u zarobljeništvu nevidljivih misaonih struktura koje su nam nametane, ali osjećam da se te rešetke otvaraju.
Krize su opasne, ali također predstavljaju priliku. Što mislite o vremenu koje nam slijedi, jeste li optimistični?
Ne mislim da je kapitalizam ikada bio sjajan pa mi nije žao što mu se bliži kraj. Ono što slijedi moglo bi biti puno bolje, ali i puno gore. Važno je da svjedočimo kraju misli koja je tako dobro služila kapitalizmu – kartezijanskog dualizma. Stari dualizam koji nas je učio strogom odvajanju ljudi i svega ostalog, bio je snažan i praktičan alat kolonijalizma i imperijalizma, a sada se raspada svugdje oko nas. Čak se i teorija o antropocenu razvila uslijed krize takozvanih znanosti o čovjeku i znanosti o prirodi.
Vidimo da čak i desničarski think tankovi, poput Breakthrough instituta, nude određenu vrstu post-kartezijanske kritike, iako uglavnom na veoma reakcionaran način. Imamo pokrete kao što je pokret za suverenost hrane i pravednu hranu, koji zahtijevaju pravo na hranu kao biološku potrebu, kulturno izražavanje, ali i kao pravo članova egalitarnog, demokratskog društva. Ti zahtjevi su nerazdvojivi jedan od drugoga, ne možete zadovoljiti samo jedan kako bi dobili pravednu hranu.
Takve političke perspektive šire se diljem svijeta, vidimo to u pokretima za klimatsku pravdu, pokretima kao što je pravo na grad, itd. Ti su pokreti posebni prigrljeni od strane mladih ljudi, uglavnom mlađih od trideset, dok se većina intelektualaca i aktivista moje generacije i dalje želi pretvarati da se realnost planeta na kojem živimo odmotava u dvije kutije – priroda u jednoj, društvo u drugoj.
Kako ste i sami rekli, diljem svijeta pojavljuju se pokreti koji počinju shvaćati da je dualizam Priroda/Društvo lažan . Možemo li onda reći da je kriza kojoj trenutno svjedočimo više prilika, nego opasnost?
Uvijek se radi i o opasnosti i o prilici, u jednom. Svjedočimo trenutku u kojem su uvjeti stabilnosti za kapitalizam slabiji nego ikada, kapitalizam trenutnu krizu neće moći riješiti kroz nove forme produktivnog rasta. Granice su iscrpljene, a tu su novi izazovi, klimatske promjene, nove bolesti, superkorovi, koji ne mogu biti zaustavljeni starim metodama. Kapitalizam je kreativan, ali ima svoje granice – nije beskrajno fleksibilan, kako mnogi još uvijek vjeruju.
Ako postoji način da transformiramo svoj način razmišljanja, način življenja, ekonomski sustav, ono što vrednujemo, onda sam jako optimističan. Ali to znači nešto jednostavno – mi smo ti koji moraju mijenjati stvari. Ono što me duboko brine je to da živimo u vremenu šestog masovnog izumiranja, i to je veoma pristojan i suptilan termin da opišemo situaciju. Zapravo živimo u vremenu intenzivnog masovnog istrebljenja, svjedočimo razvijanju moćnog sustava međugeneracijskog masovnog ubijanja. To me čini jako nemirnim zato što imam sina šestogodišnjaka, i teško mi je razmišljati o njegovoj budućnosti.
Mislim da ljudi ovo osjećaju, pogotovo mladi ljudi, iako to možda ne mogu opisati riječima. To znači da se moramo aktivirati čim prije, ne samo prosvjedima i građanskim neposluhom, već i intelektualnim neposluhom, kako bi se suočili s čuvarima i svećenicima stare racionalnosti i dualizama. Moramo zahtijevati razumijevanje svijeta koje je prikladno za vrijeme u kojem živimo, koje nas može informirati, a ne zaustavljati u gradnji vizije, u razvijanju politike emancipacije koja će poštovati sav život.
h-alter
