Krunidba britanskog kralja Charlesa III., prošlog tjedna, nije samo karnevalski kič jedne ocvale monarhije. Ona je i jedan od simptoma kič-kulture i kič-politike drugog milenija – reality show prema kojem klizi cijeli svijet zahvaljujući srozavanju kvalitete političkih i medijskih aktera kroz zlouporabu novih tehnologija.
Ako je za Shakespearea cijeli svijet teatar, sada je u ovoj novoj eri instant-zabave koja postupno zamjenjuje konceptualnu komunikaciju, cijeli svijet jedan globalni medijski performans u kome se svi pretvaramo u konzumente servirane instant-zabave, dok svima nama manipuliraju medijski i politički moguli koji slijede svoju agendu – bogaćenja i akumulacije neograničene vlasti kroz fabriciranje lažnih vijesti i predstava za narod.
Baš kao u doba Rimljana – ludos et spectaclos – igre i predstave, modernim rječnikom: sportske utakmice i performansi.
Princ Charles imao je veliku šansu da postane moderni monarh po uzoru na skromne, štedljive i građanima bliske kraljeve i kraljice skandinavskih monarhija, Danske, Norveške i Švedske ili vladare Beneluksa, monarhe Belgije, Nizozemske i Luksemburga.
Poznat po svom filantropskom nagnuću, princ Charles je autor, ili bolje reći koautor nekoliko knjiga iz organske biologije, zaštite okoliša i urbanizma, a poznat je i po svojim interreligioznim studijima: iako budući poglavar Anglikanske Crkve, dok je bio samo princ, Charles se povlačio na meditaciju na svetu goru Atos, u pravoslavni manastir, proučavao je židovsku religiju, orijentalne religije i filozofije, a jedan je od osnivača i ”patron” Oksfordskog centra za islamske studije.
Uključio se i u rasprave o ”sukobu civilizacija” i za razliku od Samuela Huntingtona, koji je najavio veliki sukob civilizacija koji će obilježiti povijest dvadeset i prvog stoljeća, branio tezu o susretu i dijalogu civilizacija kao i o značaju islamske civilizacije za modernu Europu.
Tako sam među njegovim spisima, esejima, člancima i govorima naišao na jedan pasus koji sam citirao u knjizi ”Povijest europskog ujedinjenja”, a koja će uskoro izaći u nakladi Srednje Europe, izdavačkog poduzeća koji promiče povijesnu kulturu i dijalog u našoj zemlji, a što ga vode dvoje istaknutih hrvatskih povjesničara, Damir Agičić i Magdalena Najbar.
Nije na odmet ponoviti, ovdje, ovaj odlomak iz njegovog govora održanom u Oksfordskom centru za islamske studije 1993. godine:
”Mnoge od osobina kojima se Europa ponosi dolaze iz islamskog svijeta… Diplomacija, slobodna trgovina, otvorene granice, tehnike akademskih istraživanja, antropologija, etika, moda, razne vrste medicine, bolnice, sve je to došlo iz španjolskih gradova u kojima je islam bio na vlasti. Iznenađuje do koje mjere je islam bio dio Europe toliko dugo i do koje je mjere toliko pridonio civilizaciji o kojoj mi često mislimo, pogrešno, da je sva zapadna. Islam je dio naše prošlosti i naše sadašnjosti, na svim područjima ljudskog djelovanja. On je pridonio stvaranju moderne Europe, on je dio našeg nasljeđa, a ne nešto odvojeno…”
Sve je to upućivalo na jedan moderniji lik od stereotipa njegove majke, simpatične ženice koja je u Drugom svjetskom ratu sudjelovala kao šofer vojnih kamiona i ujedno i mehaničarka (bar u prikazima za javnost, koje je uređivao osobno sam britanski ratni premijer Winston Churchill), a poslije se suzdržavala bilo kakve ingerencije u politički život zemlje, hraneći malograđanske stereotipe o kraljici i sukobu s njenom anoreksičnom snahom, princezom Dianom, najvećoj soap-operi suvremene medijske scene.
Otac kraljice Elizabete se ipak našao ponukanim da javno podrži napore svoje zemlje u borbi protiv nacifašizma, ali se kraljica suzdržala od iznošenja svojeg mišljenja u, također za britansku naciju odsutnom trenutku, kada je zemlja bila preplavljena lažima u tijeku kampanje za Brexit – izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.
Da je samo rekla što je inače mislila o isfabriciranim argumentima da će Velika Britanija imati na raspolaganju 350 milijuna eura ako izađe iz EU-a koji mogu biti uloženi u zdravstvenu službu – mit koji je iskonstruirao euroskeptik Nigel Farage, a prihvatili britanski premijeri od Therese May do Borisa Johnsona, mogla je svojoj zemlji učiniti uslugu kao i njezin otac koji je zagovarao bespoštednu borbu protiv nacifašističkih snaga.
Ali nije. Kao što ni njen sin nije odustao od isprazne ceremonije krunidbe – kič parade koja ne postoji ni u jednoj drugoj europskoj monarhiji. Posljednja krunidba u Španjolskoj obavljena je 1555. godine, a skandinavske monarhije su do 1906. napustile ovu arhaičnu praksu.
Ne postoji nikakva zakonska odredba o krunidbenom ritualu, jedina svrha ove karnevalske lakrdije je propagandni događaj, dostojan mistifikacija jedne pseudo-profesije koja se naziva ”odnosi s javnošću” – public relations – korporacijski surogat za propagandu i širenje lažnih informacija s ciljem njegovanja imidža, poput vještičinog zrcala u bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka.
A troškovi ove cirkuske predstave koštat će oko 100 milijuna funti britanske porezne obveznike, kao i dodatnih 369 milijuna funti za obnovu Buckinghamske palače, također iz poreznih prihoda države, jer se, zaboga, novi kraljevski par ne može useliti u neadaptirane prostorije (sa 775 soba).
Drugi jedan svjetski cirkusant, Donald Trump, bar je iz svojih džepova platio redekoriranje Bijele kuće i njeno pretvaranje u presliku korporativnog kiča što ga njeguje taj karikaturalni lik.
Tako se i krunidba kralja Charlesa III. pretvorila u jedan kič dostojan Disney-worlda, sa zlatnim kočijama, anakronim ceremonijalom i kostimima, uz prisustvo brojnih ostataka kraljevskih i feudalnih dinastija iz Europe i svijeta i suvremenih vlastodržaca preobučenih u republikanske kostime.
Sve bi to bilo u redu, na kraju krajeva pristaše monarhije navode da kroz reklame kraljevske dinastije raste broj turista – a za turizam bismo svi mi i dušu prodali, kao što to činimo i u ovoj našoj zemlji, da nema jednog surovog podatka: kraljevska imanja su do sada prihodovala preko milijardu funti.
Posjedi britanske krune ne plaćaju nikakve poreze, dapače dok su bili u Europskoj uniji nekoliko je kraljičinih posjeda uživalo i potpore iz sredstava Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije.
A pored neoporezivog profita od krunskih imanja – nisu to samo poljoprivredna dobra, već i prodavaonice, hoteli, restorani i pubovi, prava na uporabu kraljevskog lika na suvenirima – kraljevska apanaža godišnje iznosi 86,3 milijuna funti. Najveća apanaža na svijetu, za usporedbu – španjolski kralj dobiva 7,4 milijuna funti godišnje.
A povrh toga, sada britanska vlada mora iskeširati još 8 milijuna funti na kraljeve portrete, ne samo fotografije u državnim uredima, ambasadama i konzulatima, školama i inim ustanovama, već i na prave portrete koje će izvesti najpoznatiji (i najskuplji) svjetski umjetnici.
Kako to ide zajedno s Charlesovim brigama za ekologiju, bio-poljoprivredu, korištenje obnovljivih energetskih izvora s ovom kraljevskom soap-operom, nije lako objasniti drugačije nego s klasičnom hipokrizijom onih na vlasti, bilo u monarhijama, bilo pak u republikama.
Nažalost, i kralj Charles je, na kraju krajeva, jedan od njih, svjetski moćnik koji teži maksimalizaciji svojih profita iskorištavajući žeđ publike za igrama i spektaklom – ludos et spectaclos.
