Katarine Peović, članice Radničke fronte, od 2024. nema u Hrvatskom saboru, gdje je bila rijedak glas nemoćnih građana pred sustavom, radničke klase u tranzicijsko vrijeme, zastupnica napadanih, a i sama napadana. Iako je nema u sabornici, uvijek je u javnosti prisutna svojim jasnim glasom i kritikom kad je najgušće i najpotrebnije. Svoj put do javnosti našla je kolumnama u Večernjem listu koje je pretočila u knjigu “Kraj kapitalizma? Dok staro umire, a novo se ne može roditi”.
S Katarinom Peović razgovarali smo o društvenim problemima čija je rješenja predlagala kroz svoje saborske inicijative, a koji su u međuvremenu prerasli u još dramatičniju i opasniju svakodnevicu.
Jedna od najpoznatijih inicijativa Radničke fronte u Hrvatskom saboru bilo je okupljanje lijevo-liberalne oporbe radi prikupljanja potpisa za uvrštavanje prava na pobačaj u Ustav Republike Hrvatske 2022. Četiri godine kasnije, ohrabreni jačanjem ekstremne desnice, Hodovi za život marširaju smjelije nego ikad, dok vlast ignorira preporuke Ustavnog suda. Otvara li se u atmosferi retradicionalizacije put za potpunu zakonsku zabranu pobačaja?
Dok Francuska danas slavi uvođenje prava na pobačaj u Ustav, Hrvatska klizi unazad. Jugoslavija je 1974. već zaštitila pravo na pobačaj, koje je Hrvatska 1990., pod pritiskom Crkve, izbrisala, iako su ga Slovenija i Srbija zadržale. Desnica danas manipulira parolama poput “Prvi korak je zakon”, mobilizirajući dječji korak za ciljeve projekta koje vode udruge poput poljskog Ordo Iurisa.
Takve antihumanističke ideje vode do tragedije poput one u Poljskoj, gdje su bolnice odbile pobačaj djevojčici s invaliditetom koju je silovao njezin ujak. To su politike na razini Lebensborna, nacističkog projekta koji je u Norveškoj tijekom Drugog svjetskog rata funkcionirao tako što su nacisti silovali Norvežanke kako bi rađale arijevce.
Moramo se zapitati koja je stvarna agenda ovih politika: zabrana pobačaja i militarizacija društva služi zadržavanju pozicije moći kapitalističke klase. Te teme elite koriste za masovnu mobilizaciju. Jedini sukob koji ima smisla je klasni sukob.
Zato se stalno vraćamo i na Drugi svjetski rat – jer to je bio rat u kojemu je postojao relevantni klasni sukob koji se pretvorio u sukob totalnog antihumanizma i humanizma. Antikapitalizam tada elitama predstavlja ozbiljnu prijetnju, pa se one odlučuju za antihumanističke pokrete, fašizam i kapitalizam, kako bi zamijenili klasni sukob novim oblicima sukoba, koji garantiraju ostanak elita na poziciji moći.
I danas, kada je kapitalizam ponovo u krizi, kada je parlamentarna demokracija u krizi, elite ponovo skreću udesno, namećući zabranu pobačaja kao novi rat. Iako je podrška društva pravu na izbor u Hrvatskoj visoka, uz ogromna sredstva desnih udruga i mobilizaciju, više ne smijemo ostati u defenzivi – moramo prijeći u ofenzivu, zastupati odlučno ženska prava. Jedan od takvih zahtjeva je vraćanje prava na pobačaj u Ustav RH.
A što lijevo-liberalna oporba radi?
U jeku slučaja Mirele Čavajde 2022. godine, uspjeli smo ujediniti pasivnu oporbu oko ideje o povratku prava na pobačaj u Ustav. Danas i Možemo! i SDP imaju taj prijedlog u programima. To je bio idealan trenutak za referendum, no velike nominalno lijeve stranke su “povukle ručnu”. Izbjegavanje referenduma o pitanju koje podržava preko 70 posto društva dokazuje da nominalna ljevica bježi s terena. Dok desnica maršira ulicama i mobilizira teren, nominalna ljevica pokazuje unaprijed stvoren pristanak na poraz.
Nikada nas nitko nije pitao želimo li ući u kapitalizam; o promjeni ekonomskog sustava nikad nije proveden referendum. Da se ljude pitalo žele li privatizaciju zdravstva i obrazovanja, ili da stan postane roba koju sebi mogu priuštiti samo bogati, uvjerena sam da bi rekli – ne
Desnica zabranu pobačaja često pravda demografijom, no činjenica je da je prije devedesetih godina natalitet bio viši, iako je pravo na pobačaj bilo legalno. Tko manipulira?
Demografija mora biti prvenstveno ekonomsko pitanje. Činjenica je da nestaje egzistencijalna sigurnost u zemlji u kojoj je stambeno pitanje gotovo nerješivo, zbog čega je iselio svaki sedmi radno sposobni stanovnik. Bez stana i sigurnog posla, nema planiranja obitelji. Egzistencijalna tjeskoba izravna je posljedica zakona koji su išli na ruku isključivo poslodavcima i krupnom kapitalu.
Želimo li stvarnu demografsku obnovu, moramo osigurati materijalnu bazu. U ruralnim područjima vrtići su luksuz, a sav teret brige prepušten je ženama. Vrhunac je licemjerja da krugovi koji zagovaraju zaštitu života “od začeća do smrti” istovremeno huškaju na militarizaciju. Ako se bore za život, logično bi bilo da se bore i protiv rata, a ne da im je prihvatljivo da mladi ljudi pogibaju u novom sukobu.
Istovremeno, bogati pojedinci koji predvode te inicijative ne zagovaraju uvođenje progresivnog oporezivanja i plaćanje poreza kojima bi se ipak koliko-toliko smanjila nejednakost u društvu. Njihova stvarna agenda nije demografija, već stvaranje podjela. To je, ako gledamo Željku Markić, zbilja unosan biznis.
Tko štiti taj profit?
Štiti ga sustav koji su elite same sebi osigurale. Naš model najviše udara na rad, dok su kapital i bogatstvo zaštićeni. Hrvatski bogataši u svakoj datoj prilici prikazuju niske osobne dohotke dok istovremeno ne plaćaju znatan porez na milijunske dobiti svojih tvrtki.
Dok oni gomilaju neadekvatno oporezovane viletine i štednju – a podsjećam da svega 1,7 posto najbogatijih drži preko 40 posto ukupne štednje – nitko ih ništa ne pita. Tim bi se kapitalom, koji elitama dopuštamo akumulirati bez ikakve društvene odgovornosti, mogli graditi vrtići i domovi, ali njima je država u kojoj nitko ne pita za porijeklo milijuna – idealna.
U raljama socijalnog darvinizma
Dok danas elite skrivaju porijeklo svojih milijuna, u društvu se širi narativ o “komunističkoj okupaciji” i otimanju privatnog vlasništva 1945. Znači li to da je ustvari socijalizam kao ideja solidarnosti i jednakosti opasna za današnje društvo?
Teza o partizanskom “otimanju” je povijesni falsifikat koji briše činjenicu da su imovinu oteli fašisti i ustaše, a zatim su je partizani nacionalizirali. A cilj je te teze da se “totalitarnom” osudi ideja da svatko ima svoj krov nad glavom. Ako težite namirenju osnovnih potreba, a ne nekretninskom bogaćenju, proglašavaju vas neprijateljem “slobode”.
Kapitalizam je pobijedio kad smo prestali zamišljati društvo u kojem su svima zadovoljene temeljne potrebe, ostavivši nas u raljama socijalnog darvinizma, u kojem se smatra legitimnim da jedan posto najbogatijih posjeduje polovicu svjetskog bogatstva.
I onda smo dobili devedesete godine i Tuđmanov projekt 200 povlaštenih obitelji?
Projekt jednakosti tada je proglašen tamnicom. Iako je socijalizam imao mana, on je težio općem dobru, dok je današnji sustav tu težnju zamijenio proklamiranom nejednakošću. Nikada nas nitko nije pitao želimo li ući u kapitalizam; o promjeni ekonomskog sustava nikad nije proveden referendum.
Da se ljude pitalo žele li privatizaciju zdravstva i obrazovanja, ili da stan postane roba koju sebi mogu priuštiti samo bogati, uvjerena sam da bi rekli – ne. Nitko ne bi glasao za to da mu život ovisi isključivo o novcu, umjesto da ima zajamčena prava i zadovoljene potrebe.
U novoj knjizi u naslovu na “Kraj kapitalizma” stavljate upitnik? Idemo li doista kraju kapitalizma ili smo osuđeni na vječitu tranziciju? Sustav se čini žilavim usprkos svim krizama.
Mislim da kraju kapitalizma idemo iz čiste nužnosti, a ne zbog razvoja svijesti o potrebi prevladavanja neracionalnog kapitalističkog načina proizvodnje. U mogućoj ekološkoj kataklizmi i nuklearnim ratovima tržište otkazuje, prelazi se na tzv. “ratnu ekonomiju” u kojoj se proizvodi za potrebe, a ne za profit. To su trenuci u kojima i sam sustav mora staviti po strani privatni interes koji je nekompatibilan s preživljavanjem. Kada profit ugrožava goli život, kapitalizam doseže svoje logičke granice.
Citirate Antonija Gramscija: “Staro umire, a novo se ne može roditi“. Tko su “čudovišta” koja nastanjuju taj međuprostor?
Gramsci je to pisao u zatvoru tijekom uspona fašizma kada govori o interregnumu u kojemu se javlja čitav niz “morbidnih fenomena”. Danas smo ponovno u cikličkoj krizi kapitalizma koja rađa čudovišta poput Trumpa, Orbana, Bolsonara, Vučića, promicateljice militarizacije i revizije prošlosti poput Kaje Kallas. Ono što je prije deset godina bilo nezamislivo, danas je aktualna politika Zapada. Elite su naučile lekciju 20. stoljeća i revolucija; znaju da ih ugrožava samo ujedinjena masa svjesna svog ekonomskog položaja, zato danas nameću nove svjetonazorske podjele.
Što bi onda trebalo biti to “novorođenče”?
Demokratski socijalizam – društvo u kojem stan, hrana, zdravstvo i rad nisu roba na tržištu, već zajamčena ljudska prava. To je sustav koji ne proizvodi cikličke krize i ratove. Cilj je stvarna jednakost, a ne ovaj ekstremni centar koji samo produbljuje jaz između bogatih i siromašnih.
Danas smo ponovno u cikličkoj krizi kapitalizma koja rađa čudovišta poput Trumpa, Orbana, Bolsonara, Vučića, promicateljice militarizacije i revizije prošlosti poput Kaje Kallas. Ono što je prije deset godina bilo nezamislivo, danas je aktualna politika Zapada
Konstatirate da je “20. stoljeće živjelo ono što je 19. sanjalo”. Što živi 21. stoljeće?
Elite u 21. stoljeću pokušavaju svoju dominaciju učvrstiti tako što nastoje kriminalizirati samu ideju pravednijeg društva. Da bi to postigle, one moraju relativizirati fašizam – sustav apsolutne nejednakosti i zločina 20. stoljeća. Povijesni revizionizam služi tome da se više nikada ne dopusti povijesni projekt slobode i solidarnosti. Poništavajući progresivne ideje koje se začinju u 19. stoljeću, strovaljujemo se u neku vrstu modernog feudalizma 18. stoljeća.
Razvijamo moderne tehnologije i umjetnu inteligenciju, a nazadujemo po društvenim vrijednostima. Zar to nije paradoks?
Tehnološki napredak, koji bi trebao oslobađati čovjeka od rada, u kapitalizmu postaje prijetnja – neprijatelj radniku. Automatizacija bi trebala skraćivati radni tjedan, a danas se umjetna inteligencija koristi isključivo za akumulaciju profita. Tehnologija nije problem, nego sustav koji ograničava ljudske potencijale.
Najbolji dokaz toj privatizaciji su društvene mreže. Mark Zuckerberg danas posjeduje ono što nazivamo javnom sferom; ljudi se okupljaju na Facebooku kako su se okupljali na trgovima. To je kao da jedan čovjek posjeduje Trg bana Jelačića i tamo vas bombardira oglasima dok se pokušavate družiti, razgovarati, razmjenjivati neke ljudske geste. Tehnologija bi iz ruku pojedinaca trebala biti vraćena zajednici.
Danas u duhu novih tehnologija često ponavljamo fraze o “održivosti” i zelenoj tranziciji. Vi i to kritizirate?
Kritiziram fokus na individualne prakse bez da se kritizira kapitalizam kao način proizvodnje koji je odgovoran za ekološki problem. Primjerice, bavimo se individualnim recikliranjem. Možemo li se spasiti ako na tonu kućanskog otpada dolazi 70 tona industrijskog? Liberalne politike svjesno svode ekološka pitanja na individualne izbore, što je lažna zelena politika.
Dok znanstvenici najavljuju kataklizmu, sustav nas uvjerava da je rješenje u razgradivim vrećicama, dok industrija neometano proizvodi planine plastike. Problem je u imperativu beskonačnog rasta profita na planetu s biološkim i fizičkim ograničenjima. Kapitalizam će uvijek težiti hiperprodukciji jer je profit nezasitan. Povratak održivim praksama, poput staklene ambalaže, ne bi ugrozio naš standard, ali bi zahtijevao logistiku koja ne donosi brz profit – i zato se to ne radi.
Ali naš standard je, prema premijeru Plenkoviću, na povijesnom vrhuncu. Po premijeru, ne trebamo se brinuti za svoju ekonomsku održivost?
Dok Plenković frizira standard, istina je da su naše plaće i dalje skoro dvostruko niže od europskog prosjeka. Mi zadnjih 36 godina zaostajemo za svim nekad usporedivim zemljama. Slovenija ima minimalac skoro u rangu naše medijalne plaće. To je rezultat sustavnog uništavanja proizvodnje i potpunog oslanjanja na uslužni sektor. Vrhunac licemjerja je da premijer servira statistiku o “nikad boljem životu”, a stranim investitorima se hvali našom jeftinom radnom snagom.
Pri tome se potpuno ignorira činjenica da inflacija nije za svakoga ista, da je inflacija klasno pitanje. Dok većina ljudi jedva spaja kraj s krajem, neke tvrtke koriste krizu i bez opravdanja dižu cijene jer im sustav dopušta ekstraprofite. Plenković je izveo predizborni rast plaća za potrebe izbora ne rješavajući strukturno siromaštvo. Istovremeno, na razini EU-a nakon korone vratili smo se na politike štednje.
Prekomjerni deficit je danas dopušten samo u jednom slučaju: kad Ursula von der Leyen to odobrava za kupnju oružja. To je ratnohuškačka politika čiji će ceh ponovno platiti najsiromašniji. Kapitalisti nikada ne podnose teret krize proporcionalno ostatku društva. Hrvatska kao najponizniji učenik – bespogovorno izvršava naloge za naoružavanje dok joj vlastito gospodarstvo propada.
Glas “oduzetnika”
U analizi hrvatskih ekonomskih politika, posebno u inicijativama rasta plaća, redovno se jave dežurni ekonomski stručnjaci, domaći apologeti kapitalizma, koje i vi kritizirate, poput Nenada Bakića i Saše Cvetojevića. Čije interese oni brane?
Čim se spomene podizanje plaća, članovi glasa “oduzetnika” vrište o propasti. Kod nas interese elite brane oni kojima je javni sektor meta samo zato što žele državu koja služi isključivo njima.
U Hrvatskoj je zapravo sklerotičan i nerazvijen privatni sektor koji se sveo na rentijerstvo i uslužne djelatnosti i nema snage proizvesti višu dodanu vrijednost. A neki “oduzetnici” su za sebe osigurali čiste socijalističke principe – zaštitu države i unosne ugovore – dok radnicima nameću surovi kapitalizam i “vjetrometinu” tržišta od koje sami bježe.
Njihov se model temelji na jeftinom radu, a ne na inovacijama. Tu je srž nepravde: profit je privatan, a gubici su zajednički – na leđima radnika. Za njih vrijedi državni intervencionizam, njima su profiti zajamčeno pravo, a naše plaće su prekomjerni “trošak”. Žele da radnici rade za “kikiriki”, dok strani trgovački lanci i banke iz Hrvatske izvlače milijune.
Često čujemo kako se ljevica i desnica međusobno nazivaju ekstremima, međutim, vi u knjizi koristite termin “ekstremni centar”.
Taj izraz opisuje stranke koje se centrističkom pozicijom pretvaraju da su umjerene, dok zagovaraju ili provode ekstremne politike: od ukidanja besplatnog zdravstva, privatiziranja obrazovanja do mirenja s činjenicom da mlad čovjek ne može riješiti stambeno pitanje. Stanovanje nije luksuz, već temeljna potreba.
Temelj te politike je podređivanje javnog interesa profitu krupnog kapitala, čemu se pridružuje i ekstremna desnica, koja je u svojoj srži nasilna i antidemokratska. Kao takvu je prepoznaje i u svojim izvještajima godinama navodi i SOA, dok Plenković i njegovi HDZ-ovci prodaju priču o opasnostima tzv. ekstremne ljevice. Potrebno je razlikovati radikalno od ekstremnog.
Radnička fronta je radikalna ljevica jer želimo mijenjati stvari u korijenu, ali su naše metode pacifističke. Pokušaj izjednačavanja pacifističke ljevice s nasilnom desnicom služi isključivo ušutkavanju svake stvarne kritike kapitalističkog sustava.
Dok Plenković frizira standard, istina je da su naše plaće i dalje skoro dvostruko niže od europskog prosjeka. Mi zadnjih 36 godina zaostajemo za svim nekad usporedivim zemljama. Slovenija ima minimalac skoro u rangu naše medijalne plaće. To je rezultat sustavnog uništavanja proizvodnje i potpunog oslanjanja na uslužni sektor
Uspoređujući hrvatsku pasivnost s prosvjedima studenata u Srbiji, u knjizi kažete da su Hrvati “trpan narod”. Zašto kod nas nema masovnih prosvjeda i solidarnosti?
To je pitanje od milijun dolara. Zanimljivo je da su srpski studenti preuzeli metode naših blokadera iz 2009. Sigurno je problem i demografija – postali smo stari narod iz kojeg je u nepovrat otišao ogroman dio radno sposobne populacije. Oni koji su ostali, dresirani su da istovremeno rade i studiraju, boreći se za egzistenciju bez nade u socijalnu pokretljivost. Društvo nam je atomizirano i uči nas da čovjek čovjeku nije drug, nego konkurent.
Bez povratka fokusa na radnička prava i kolektivno djelovanje, svatko će se boriti samo za svoj mali interes dok elite mirno vladaju. No nije samo stvar naše spremnosti da se borimo. Realno kapital je u Hrvatskoj podredio rad svojim ciljevima i potlačio radnike na način da se oni boje boriti za vlastite interese.
Ali mnogi se danas ne prepoznaju u klasičnom smislu te riječi “radnici”. Je li, primjerice, IT-jevac – radnik?
Apsolutno. Svatko tko živi od vlastitog rada, a ne od eksploatacije tuđeg, jest radnik. IT-jevac je moderni proleter koji proizvodi kod. Marx je davno objasnio da za definiciju radnika nije bitno što proizvodiš, nego karakter tog proizvoda kao robe namijenjene profitu. Problem je što je kapitalizam naučio lekciju: fragmentacija je ključna. Programeri, prevoditelji ili dostavljači često se ne prepoznaju kao radnici, niti kao dio iste skupine.
Ne samo zato što više nisu okupljeni na istom mjestu, već se i cijeli karakter rada izmijenio. Radništvo je razbijeno, a u socijalnom darvinizmu radnici postaju lak plijen za kapital. Sve polazi od uvjerenja radnika da će i sam postati kapitalist, što je nemoguće jer netko uvijek mora biti eksploatiran. Jedini izlaz je u novom organiziranju, jer samo ujedinjeno radništvo može srušiti nametnute podjele.
Intervju smo vodili bez pitanja o ustašama i partizanima, fokusirajući se na ekonomiju. Zašto vas javnost uglavnom vezuje za teme Drugog svjetskog rata kad je srž vaše politike radničko pitanje?
Zato što je to najotrovniji alat elita. Namjerno prekrivaju klasni sukob ideologijom jer im je jednostavnije nekoga diskvalificirati kao “partizana” nego voditi bitku na polju ekonomije. Kada bi se u Saboru borba vodila oko stvarnih ekonomskih pitanja, brzo bismo vidjeli tko je na čijoj strani. No jasno je koliko malo političara tamo doista stoji uz radništvo; prije mog dolaska tijekom rasprava o Zakonu o radu nije bilo protivnih glasova.
Elitama je lakše reciklirati etikete jer ih u sferi ekonomije Radnička fronta ugrožava više od svih – tu stojimo sami protiv cijelog spektra, od HDZ-a, do SDP-a i Možemo!.
Zašto onda ne uspijevate prijeći izborni prag ako su ciljevi Radničke fronte humani i progresivni?
Suočavamo se s fenomenom “bačenog glasa” – mnogi bi glasali za nas, ali biraju veće stranke jer im se to čini “sigurnijim”. No, istina o osmoj izbornoj jedinici je da su SDP i Možemo! svjesno poklonili mandat HDZ-u. Imali su jasan izbor: koalirati s nama ili dopustiti da to mjesto dobije desnica. Procijenili su da im je prihvatljiviji HDZ nego Radnička fronta.
To je bila svjesna kalkulacija: radije će ojačati desnicu nego dopustiti autentičan glas radništva koji beskompromisno prokazuje njihove politike. SDP u opoziciji uvijek govori radikalnije o radničkim politikama, ali povijest nas uči da se pri preuzimanju vlasti brzo zaboravi. Nismo im prihvatljivi jer mi ne dopuštamo da se radnička prava zaborave onog trenutka kad se sjedne u fotelju.
