U Zagrebu je, u organizaciji Glasa Koncila, održana tribina o laičkom djelovanju u političkom i javnom životu Hrvatske. Tom prilikom predstavljena je knjiga splitskog svećenika i sveučilišnog profesora Josipa Mužića. Knjigu nisam pročitao, bio sam na njezinom predstavljanju u Zadru. Riječ je o ucjenjivačkom tekstu, a takva je bila i zagrebačka tribina, kojim se katoličanstvo koristi u svrhu dresure političara. Naime, ako se katolici žele baviti politikom, to trebaju činiti tako da slijepo slijede upute svećenika, a ako to ne žele, treba ih kažnjavati uskratom sakramentalnog života. Josip Mužić je isto to predlagao i kada se ratificirala Istanbulska konvencija,
…tada je, budući da sam zagovarao ratifikaciju ovog dokumenta koji nije ništa drugo nego, u odnosu na Vatikanske ugovore, gotovo besplatno civilizacijsko očitovanje da, kao društvo, ne pristajemo živjeti u svijetu rodno uvjetovanog nasilja, spomenu mene i moju ironijsku izjavu da sam transhrvat, navodeći kako sam najvjerojatnije i transkatolik. Zabrinjavajuće je što borbeni katolici ne znaju da je svatko tko zna što je katoličanstvo i čemu služi ujedno i transkatolik.
Nacionalni identitet
Istina je da sebe ne doživljavam kao osobu koja se bori za vlastiti nacionalni identitet, stoga ne mogu biti samo Hrvat nego transhrvat. Hrvatstvo je rezervirano za one najmanje odnosno za one koji svoje hrvatstvo, a ono je redovito mlađe od njih samih, trebaju dokazivati svijetu i selu. Ja taj problem nemam. Vrlo rano sam se identitetski definirao kako bih te identitete nadišao. Nacionalna pripadnost mi ne služi da bih se pred drugima dokazivao i opravdavao, nego kao put očovječenja. Čovječnost je bitnija od nacionalne pripadnosti. Poimanje nacionalne pripadnosti u funkciji očovječenja, dakako, sprječava da se nacionalni identitet degenerira nacionalizmom – nacionalni identitet naprosto moramo imati.
Nacionalni identitet nas oblikuje u ljudskom smislu jer s njime, u paketu, dolaze jezik, kultura i povijest. Budući da sam toga svjestan, ne težim prema tome da sebe dovršim u naciji, nego mi, upravo suprotno, nacija služi da je, zbog ljudskosti, nadiđem. Svatko tko zna čemu služi hrvatska nacija i ideja nacionalnog, nužno se nalazi, ako je nacionalno definiran bez pratećeg kompleksa, u poziciji transhrvatstva. Nitko od nas nije Hrvat – mi smo ili nadišli hrvatstvo pa smo transhrvati ili Hrvati tek trebamo postati, pa se sada, nakon što smo dali otkaz našem prethodnom životu, nalazimo na svojevrsnom probnom roku. Dokazujemo se onima koji nas kao Hrvate trebaju prihvatiti. Ovo je razlog zašto su svi naši nacionalisti glasni i nervozni. Oni se bore za vlastito hrvatstvo, ono ih je kasno obuzelo, prije su vjerno i ushićeno iskazivali lojalnost jugoslavenskom režimu.
Vjera i politika
Tko nema problem s vlastitim hrvatstvom, u smislu da je njegovo hrvatstvo mlađe od njega samog, sebe doživljava kao transhrvata. Mužićeva bojazan da sam, po toj logici transhrvatstva, onda i transkatolik, uistinu je suvišna, a to sam tada i rekao. Jesam, transkatolik sam jer znam što je katoličanstvo i čemu služi. Svaki pravi katolik zna da je zatvaranje u katoličanstvo pogubno, ono vodi u smrt. Pravi katolik je transkatolik, to ne kažem ja, to kaže Crkva. Vjera (katoličanstvo), nada i ljubav, što zna i ispodprosječno upućen kršćanin, pripadaju teologalnim krepostima. Ako bog nije sadistička izmišljotina, onda ćemo u grobu ostaviti vjeru i nadu, a u eshatonsku zbilju ćemo doći snagom ljubavi. Vjera i nada su vremenite vrijednosti, one nemaju snagu pobjede nad smrću. Svi katolici koji nisu transkatolici svojom patogenom i slabom vjerom u ljudski svijet unose smrt. Transkatolici, naprotiv, zagovaraju afirmaciju ljubavi i slobode. Raj je konačno stanje naše savršene identifikacije s našom ljubavlju – u raju mi postajemo i jesmo naša ljubav. Samo tako možemo komunicirati s bogom koji nas ljubi, jer je bog, ako uistinu jest, savršena ljubav. Vjera je, ma što Mužić i ekipa snatrili, kategorija koja pripada smrti. Svi katolici znaju da su transkatolici jer nadilaze vlastito katoličanstvo. Ljubav, naprotiv, ne možemo nadići.
Katolicima koji nikada neće biti transkatolici, jer nisu spoznali bit katoličanstva, preostaje politika. Razumijem zašto im je stalo do politike. Politika im služi kako bi javno očitovali slabost vlastite vjere. Ako, naime, politika može ostvariti ono za što se kršćanstvo zalaže, onda je politika jača od kršćanstva, a kršćanstvo je, čak i u ovoj vremenitoj stvarnosti, posve nepotrebno. Katolici u politici imaju samo jedan princip i njemu su posvećeni – neprestano rade na usmrćivanju vjere u vremenu. Katolicima su, stoga, problematični transkatolici. Smatraju da ih mogu disciplinirati tako da ih ucjenjuju sa sakramentima. Razumijem i to: katolici se prema sakramentima odnose podcjenjivački i ucjenjivački. Ljudima smrti, pa i smrti sakramenata, vjera služi kao grobljanska aktivnost. Biti vjernik nije nešto veliko. To smatraju katolici i transkatolici. Katolicima je od vjere veća politika, a transkatolicima ljubav.
tris
