Gost kolumnist je izvanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba.
„Srušilo se sve
Ljuljaju se ulice
Kao da je bijes
Kao zadnji ples
Kao da je zemljotres
Srušilo se sve“
Gordan Muratović
Činilo se da je sport posljednje utočište nade. I jednakih šansi. Rezultata koji dolaze iz rada. Posljednje utočište iluzije. Ne poštenja, to bi bilo previše, no iluzije poštenja. U sportu su još ostali djeca, trud, odricanje, ranojutarnji treninzi, roditelji koji razvlače kraj s krajem da bi platili članarinu, treneri koji rade za manje no što zaslužuju. Ostala je i stara, naivna predodžba da natjecanje pretpostavlja pravila. Sport je održavao ideju da je pošten uspjeh moguć. Baš zato sportske afere nisu tek rubrika crne kronike. U njima ne propada samo novac. Kad nestane ta posljednja iluzija, nestaje i nada da u društvu koje sve pretvara u interes, karakter nešto znači.
Priča o gotovini na granici, popisu imena, USKOK-u, Skijaškom savezu i dokumentima pod povećalom, zato nije samo priča o mogućem kaznenom djelu. Prvo je član Hrvatskog skijaškog saveza zaustavljen na granici s oko 120.000 eura neprijavljene gotovine. Potom je policija po nalogu USKOK-a ušla u Savez. Potom i u Hrvatski olimpijski odbor, radi provjere financijske dokumentacije. HOO je uzvratio da nitko od njihovih djelatnika nije primio novac i da kontrolira samo sredstva koja savezima dodjeljuje kroz vlastite programe. Zasad su to činjenice. I dovoljne su da se postavi pitanje važnije od torbe s novcem, u što smo pretvorili sport?
Sport je kod nas odavno mnogo više od natjecanja. Uspjesi su se slavili kao nacionalna postignuća. Svaki smo doživljavali vlastitim. A onda se sport pretvorio u sustav prestiža. No samo za odabrane. Voditi savez, sjediti u odboru, putovati pod zastavom olimpizma, na velikim događajima susretati politiku, biznis i medije – to je hrvatski sport danas. Sport nosi položaj. Status. Društveni kapital. Odavno više nije samo igra. Postao je elegantno polje moći.
U skrivenoj moći jest posebna pokvarenost sporta. U građevini očekujete korupciju, mešetare i mutne ugovore. U energetici „kombinacije“. U politici trgovinu. No sport uživa moralni kredit koji druge institucije više nemaju. Vezan je uz djecu, zdravlje, fair play, ponos, odgoj, disciplinu, naciju. Zato je pad u sportu teži no drugdje. Kad se tu pojavi gotovina, ne nestaje samo novac. Nestaje vjerodostojnost. Ne krade se samo iz blagajne, u sportu se krade moralni kapital društva.
Moral gubimo već dugo. Samo se sada više ne možemo skrivati iza himni, zastava i blještavila natjecanja. Hrvatski javni sport nije privatni klub. Po zakonu, sport bi trebao služiti javnom interesu, djeci, mladima, treningu, dostupnosti i odgoju. U praksi često služi nečemu bitno prizemnijem. Za krovne sportske organizacije iz proračuna odlaze deseci milijuna eura. Samo je za HOO 2025. bilo predviđeno više od 50 milijuna eura, uz dodatna sredstva za školski i studentski sport. Kad je riječ o tolikom novcu, nitko nema pravo to tretirati kao privatnu stvar.
Pa ipak, upravo se tako ponašaju. Na jednoj strani je baza sporta, djeca, roditelji, treneri, mali klubovi, školske dvorane, studenti, amateri. Na drugoj strani aparat, savezi, odbori, funkcije, putovanja, naknade, protokoli, delegacije, trajni osjećaj da vrh uvijek živi bolje od baze. Roditelji djeci sport plaćaju kao luksuz. Treneri su često potplaćeni. Mali sportovi i klubovi oskudijevaju. No vrhu nikada ne nedostaje sjaja ni samouvjerenosti. Zato razočaranje u sport nije pitanje nespretnog upravljanja. Riječ je o modelu.
Kad se politika i sport spoje, nastane ono što danas gledamo. Mreža, pogodovanje i preduvjeti za kriminal. Tu se lijepe oni kojima je sport sredstvo
Sport je politička pozornica. U Hrvatskoj on odavno nije odvojen od politike. Biografije vodećih ljudi to pokazuju. Marijan Kustić bio je zastupnik HDZ-a prije no što je postao predsjednik HNS-a. Zlatko Mateša bivši je premijer i dugogodišnji predsjednik HOO-a. To nije dokaz krivnje. Ali jest obrazac. Sportske funkcije i politički kapital u Hrvatskoj nisu odvojeni svjetovi. A kad se politika i sport spoje, nastane ono što danas gledamo. Mreža, pogodovanje i preduvjeti za kriminal.
Nije nimalo neobično što se uz sport lijepe i oni kojima sport nije cilj, već sredstvo. Jednima za samopromociju. Drugima za pranje ugleda. Trećima za ulazak u elitu. Četvrtima za političko zbrinjavanje bez formalnog traga. Ne treba dokazivati svaki pojedini slučaj da bi obrazac bio vidljiv. Dovoljno je da je sport postao dovoljno lukrativan, prestižan i slabo nadziran da takve sumnje više ne zvuče nevjerojatno. A to je već dijagnoza.
Naša se priča savršeno uklapa u globalni obrazac. Korupcija u sportu nije samo pitanje namještanja rezultata, već i upravljanja savezima, financijskih tokova, velikih događaja, mreža interesa i slabog nadzora. Ono što nama izgleda kao domaći cirkus, zapravo je lokalna verzija međunarodne bolesti. Sport je postao industrija koja najviše zarađuje upravo na tome što se predstavlja kao nešto više od posla. Kao prostor integriteta, uzora, gotovo svetinje. A one u Hrvatskoj prikrivaju smrad.
Svetinja ne dopušta pitanja. Ne podnosi nadzor. Ne mora objašnjavati putne naloge, naknade, kriterije, raspodjele, delegacije ni kamo novac odlazi. Kad je sport postao svetinja, prestao je biti javna stvar. A bez javnosti grabež raste. Isto vrijedi i za sport. Kad nestane javnosti, ostane aparat koji sam sebe proglašava nedodirljivim jer, navodno, služi višem cilju.
Najveća izdaja ovdje je izdaja olimpizma. Ne patetičnog, reklamnog olimpizma u kojem se djeci dijele bedževi i govori o sudjelovanju, već njegova temeljnog smisla, da pravila vrijede za sve, da položaj ne smije biti važniji od rezultata, da zajednica nije ukras za elitu. Danas je obrnuto. Elitizam je zamijenio olimpizam, novac ideale. Najveći doping više nije u krvi sportaša, već u institucijama. Institucije se hrane simbolikom poštenja, a preživljavaju logikom utjecaja, zatvorenih krugova i statusa. To se vidi i u našim sportskim spektaklima.„Snježna kraljica“ godinama je bila predstavljana kao sportska priča. A zapravo je više bila spoj političkog eventa, turističke promocije i javnog spektakla u kojem je sport bio važan, no ne i glavni sadržaj. Sjetimo se i Univerzijade. Sport je ondje bio tek sastojak šire političko-financijske priredbe. Hrvatska je od tada napredovala samo utoliko što je spektakl postao skuplji, a opravdanja banalnija. No od Univerzijade je Zagrebu ostao urbani kostur, a od današnjeg sporta tek društveni status pojedinaca. I para na njihovim računima.
Kad se doda i iskustvo trgovanja terminima, upravljanja sportskim objektima kao da su privatni, pretvaranja svakog raspoloživog kvadrata dvorane, bazena ili stadiona u valutu moći, slika postaje potpuna. Sport nije samo natjecanje. On je infrastruktura pogodovanja, raspodjela pristupa. Za odabrane sjajan posao.
Neću stati na zgražanju. Nije dovoljno reći da je sve trulo. To znamo. Što činiti? Izlaz nije u patriotskoj retorici ni u novim kodeksima časti ili kampanji o fair playu. Izlaz je dosadan, institucionalan. Baš zato jedini ozbiljan. Svaki euro javnog novca u sportu mora biti javan. Raspodjela, kriteriji, putovanja, naknade, ugovori, delegacije, dnevnice, smještaji, savjetnički poslovi moraju biti vidljivi. Krovne sportske organizacije ne mogu biti privatni feudi. Ako žive od javnog novca, moraju trpjeti javni nadzor. Valja razdvojiti funkcije političke vlasti i sportskog upravljanja, ne zato što politika nema pravo biti prisutna, već zato što ne smije kadrovirati. Prioritet financiranja mora se pomaknuti prema trenerima, školskom i studentskom sportu, malim sportovima i djeci. Ako roditelji sve više plaćaju, a sustav sve više troši, to nije samo pogrešno. Pokvareno je. Napokon, mandate i položaje u vrhu sporta valja vremenski ograničiti i učiniti odgovornima. Duga vlast bez javnosti uvijek završava isto.
Ne zvuči romantično. No sportu ne treba romantika. Treba mu pročišćenje od laži. Problem nije samo u tome što je na granici pronađen novac. Problem je što nas ta vijest ne šokira. Navikli smo se na pomisao da i ondje gdje govore o radu, časti i idealima, vlada tek najniži interes. A društvo koje se navikne da su i njegove svetinje samo bolje brendirane korupcije, prestaje razlikovati uzor od grijeha, javno dobro od privatne koristi i sport od njegove karikature.
Sport je trebao biti korektiv društva. Postao je njegova vjerna kopija. Možda i gora verzija. Jer glumi nevinost. Zato ova afera, ma kako završila, nije pitanje samo za USKOK, već za sve nas. Ako hrvatski sport želi ostati javno dobro, mora pristati da ga se gleda, pita, provjerava i ograničava. Ako ne želi, neka barem prestane govoriti o olimpizmu. Jer olimpizam u kešu nije ideal. To je samo još jedan hrvatski poslovni model. Uz melodiju Thompsona na Trgu.
