Kič je svuda oko nas. Zašto imam dojam da sam ovu rečenicu jednom već napisao i smjestio u neki tekst na sbperiskopu? Ili pročitao negdje? Vjerojatno zato, jer je to istina o pojavi koja nas bez popuštanja obavija i izaziva da napišemo konstataciju da smo okruženi materijaliziranim lošim ukusom. Ukus po mjeri stvaralačke izražajnosti u galerijama je, u ukusno namještenim stanovima, na ljudima kao prikladna odjeća, u dizajnu automobila, na fasadama zgrada, u glazbi, slikama... Ali i sentimentalni neukus, sladunjavost, nesklad - isto. Kiču daju prolaznicu u svijet prezentacije ljudi koji imaju mogućnost i prostor kako bi ga popunili imitacijama i lažnim značenjima, pa i značajem, ponekad čak i autoriteti koji bi trebali razlikovati podilaženje niskim strastima, nazovi umjetnost, popularno-masovne forme od istinskih vrijednosti koje izražavaju sklad, ugodnost za osjetila, ali ukazuju na nesklad i izazivaju neugodnost za čula, vrijednosti koje prenose i ističu istinu života.
Prolazeći slavonskobrodskom Štamparevom ulicom, jučer dopodne, pored ljetne terase kafića, upravo me je za rukav povukao rasni komad kiča, svojevrsna kič-instalacija, plastično čudovište zagasitih boja koje je oponašalo košaru, travu, grm i cvjetove. Kič se otvoreno kočoperio. Izdužena košara od pletenih plastičnih traka, zelena podloga za savršeno savršeno okrugli, ondulirani plastični grm, s neprirodnim, pravilnim, izbočinama iz kojeg su izvirivali plastični cvjetovi koji se inače koriste u trajnim buketima prilikom polaganja mrtvačkih kovčega u grobna mjesta i kao ukras na grobovima, izgledali su neuništivo, lažno privlačno i odbijajuće. Koja je funkcija takvog objekta? Možda upravo ta plastična, ljigava monstruoznost neodoljivo privlači posjetitelje kafića i oni kao hipnotizirani prilaze stolovima? Gosti kičerskog mentaliteta za koje je jedina kultura koju konzumiraju kičerska kultura, a što je vlasnik kafića, vjerojatno i sam kičer, shvatio na prvu, u instalaciji ne vide opasnost, ne vide ništa drugo nego osim onoga što im je podmetnuto – lijepi, predivni grmić s cvijećem, ukras ispred ulaza u kafić. Jednostavnost ovog likovnog besmisla je jasna, nedvosmislena. Tu nema komplikacija i životnih nepravilnost. Simboli zbunjuju, traže naprezanje u potrazi za ulogom u svijetu hijerahije, opominju. Značenja ispod istaknute razine formi i boja umjetnosti uznemiravaju, traže duhovni angažman, istraživanje. Prazna značenja odnosno odsustvo sposobnosti nekog predmeta da upućuje na neki element stvarnog ili duhovnog svijeta, otužno su slatki, ne talasaju, ne uzbuđuju na način otkrivanja slobode, nego na način obmanjivanja o tome da ju se već posjeduje.
Kič naš svagdašnji gospodari područjima koje dobar ukus izgleda nikada neće preuzeti.
