/SBPeriskop

Kijev između čekića i nakovnja

Međunarodni odnosi, Politika, Svijet, Društvo
Objavio: Web
Kijev između čekića i nakovnja

Moskvi se ne žuri potpisati „trajan mir“ s Kijevom, jer je zauzela više od 20 posto ukrajinskog teritorija, uključivo strateški važan poluotok Krim, i vojno napreduje na bojišnicama unatoč gubicima u ljudstvu i tehnici.

Moskvi se ne žuri potpisati „trajan mir“ s Kijevom, jer je zauzela više od 20 posto ukrajinskog teritorija, uključivo strateški važan poluotok Krim, i vojno napreduje na bojišnicama unatoč gubicima u ljudstvu i tehnici, a Kijev se Trumpovim povratkom na vlast u SAD-u našao između čekića i nakovnja. Nesposoban pobijediti Ruse ni s europskim saveznicima, kao što nije bio kadar niti prošle tri godine dolarskim vrećema novca i silom najmodernije ratne tehnike što ih je Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. nesebično odbijao od usta američkim poreznim obveznicima. Očito se i Donaldu Johnu Trumpu i Vladimiru Vladimiroviču Putinu živo fućka za teško uspaničenog i sada napadno Zapadu radodajnoga Volodimira Oleksandroviča Zelenskog, koja dvojica gospodara rata i mira drže ključ ne samo tzv. mirovnog rješenja već i njegove ne samo političke sudbine.

Ukrajina će još dugo ostati torzo, razorena, raseljena i nesretna zemlja kojoj više nitko, desetljećima, neće zaliječiti rane i kad bi to uistinu iskreno želio bez da to lihvarski naplati

A toj dvojici je na pameti, globalno interesno-poslovno i diplomatsko zbližavanje na obostranu korist, uključivo ukidanje tzv. sankcija Rusiji te vraćanje neke vrsti predratnoga statusa quo jačanjem bilaterale zbog „razumijevanja“ na drugim geostrateški važnim dijelovima Kugle. Kijev je u tom smislu samo smetnja, i to vrlo skupa smetnja, što Trump formulira višeznačnom tvrdnjom kako i on ima svoje tzv. crvene crte, pa… Tko znâ čitati između diplomatskih redaka, ima razloga staviti prst na čelo nakon što su obojica vlasnika ključa mira u Ukrajini – zagonetno nasmiješeni od uha do uha – izrazili zadovoljstvo svojim dvosatnim telefonskim dijalogom – pa je sada na Kijevu i Moskvi izraditi svoje prijedloge memoranduma o prekidu vatre i miru. Ta se rastuća bliskost dvojice moćnih predsjednika i njihovo međusobno „razumijevanje“ glede&unatoč ukrajiske tragedije ne sviđa ni Zelenskom niti Bruxellesu.

Najmanje ratnohuškačkoj tzv. koaliciji voljnih pod kontrolom Emmanuela Macrona i Keira Starmera koja, iako svjesna da EU i UK bez SAD-a nisu kadri zadržati ukrajinsku ratnu glavu iznad vode i bitno nauditi Rusima u borbenoj ofenzivi, bijesno mašu tomahavcima. Zajedno s uspaničenim već u Ovalnom uredu Bijele kuće Zelenskim, kojemu je Donald Trump bez pardona i najgrubljim riječima sasuo u lice krivnju za rat i ukrajinsku katastrofu, što je notorna istina, zapravo rade protiv mirovna tješenja u zemlji koja je na koljenima u svakom smislu i morat će pristati progutati vrlo gorku tabletu. Jest da u tim okolnostima, gdje će presudno biti stanje na bojištu, odnosno sposobnost za nastavak rata, svaka od zaraćenih strana ulazi u pregovore s maksimalističkim zahtjevima, koji ne mogu i neće biti dio konačnog rješenja.

Europski mecene rata do posljednjeg Ukrajinca vuku u totalnu propast Zelenskog i Ukrajinu, koju su u kompi s Bidenom uvukli u rat sa stoput jačom Rusijom

Za režim u Kijevu je to zahtjev da ruska vojska smjesta obustavi vatru i napusti sva zauzeta ukrajinska područja, uključivo poluotok Krim što ga je Rusija anektirala još 2014. godine, te da plati ratnu odštetu. Za režim u Moskvi ključan je uvjet „uklanjanje svih uzroka specijalne vojne operacije Ruske Federacije za denacifikaciju Ukrajine“, odustajanje od članstva u NATO-u i nuklearnog oružja na svom teritoriju te priznanje zauzetih područja kao dijelova ruske države. Osobito Krima koji je već integriran u granice Ruske Federacije. Naravno da će u dogovorenoj i potpisanoj inačici memoranduma o prekidu vatre i miru, jednog dana ako ne prije, pisati nešto drugo, jer će svaka strana – pa i pod pritiskom međunarodne zajednice – morati frizirati svoje maksimume.

Kako sada stvari stoje, a neće bolje stajati ni u dogledno vrijeme, Rusija je u povoljnijem pregovaračkom položaju, jer bolje stoji na bojištu i zato što Putin, šef tzv. najunosnije nekretnine na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić) i pojedinačno najmoćnije nuklearne sile na Kugli, nije političar koji će se uplašiti Trumpa (niti ovomu pada na um ozbiljno mu prijetiti) i arogancije EU-a, UK-a i inoga proameričkog tzv. kolektivnog Zapada. Možda se ipak isprepada CRO premijera Andreja Plenkovića i vojne sile kojom grozničavo želi zapovijedati, jer lik koji zbog „anemije“ nije sposoban za vojsku nudi Zelenskom, „dragoj Ursuli“ i svima koji ga iz pristojnosti žele slušati pravo rješenje: iskustvo mirne reintegracije istočne Hrvatske dvije godine nakon VRA Oluje. Samo, Ukrajina nije Hrvatska ni Rusija – Srbija.

Ukrajina je za osamostaljenja imala 52 milijuna žitelja, a danas ih je pod kontrolom Kijeva manje od 30 milijuna. Demografska slika je katastrofalna

„Dogovorili smo se s predsjednikom SAD-a da će Rusija predložiti i spremna je surađivati s ukrajinskom stranom na memorandumu o mogućem budućem mirovnom sporazumu, kojim će se definirati stajališta, primjerice načela nagodbe, vremenski okvir mogućega mirovnog sporazuma“, izjavio je Putin nakon razgovora s Trumpom. No, Dmitrij Sergejevič Peskov, glasnogovornik Kremlja, kazao je novinarima nakon razgovora Putin-Trump da „nema fiksnog roka niti ga može biti u procesu usuglašavanja teksta memoranduma o prekidu vatre i miru. Jasno je da svi žele ovo obaviti što je brže/prije moguće, ali, naravno, vrag je u detaljima. Nacrte će sastaviti i ruska i ukrajinska strana, ti će nacrti dokumenata biti razmijenjeni, a potom slijede kontakti kako bi se razvio jedinstveni tekst“.

Američki je predsjednik, iznimno zadovoljan „kvalitetnim razgovorom s Putinom, susretljivim diplomatom koji glavne karte drži u svojim rukama“, kazao novinarima da će pregovori zaraćenih strana – „početi odmah“. Po reagiranjima iz Moskve, to se ne čini tako. Kijev pak ne znâ što bi i kako sa sobom i kamo bi prije čeznutljivo gledao: u Bruxelles, Pariz, London, Washington…? Na bojišnicama se gine (navodno 5000 ljudi dnevno na objema stranama), premoreni i deprimirani ukrajinski vojnici dezertiraju (od početka 2025. je pobjeglo 1200 vojnika samo iz 155. mehanizirane brigade „Ana Kijevska“), ratni F-16 lete naslijepo s nedoučenim pilotima jer nemaju odgovarajuće radare… Zemlja je za osamostaljenja imala 52 milijuna žitelja, a danas ih je pod kontrolom Kijeva manje od 30 milijuna. Demografska slika je katastrofalna: tri umrla na jedno novorođenče. Do 2050. godine, broj Ukrajinaca bi moglo spasti na jedva 25 milijuna…

Za pomoći u uspostavi mira u Ukrajini se ponudio i papa Lav XIV, što bi bilo prihvatljivo zaraćenim stranama, osim ako ne bi nekima u globalnoj politici smetalo da se katolički poglavar upliće u spor dviju pravoslavnih zemalja, pa… Referirajući se na izjave Zelenskoga kako bi „Papa mogao pomoći“ te da „Rusija otezanjem kupuje vrijeme i vrijeđa diplomatske napore SAD-a i EU-a“, glasnogovornica je ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Vladimirovna Zaharova poručila kako je sada „lopta na strani Kijeva“ i da se „Ruska Federacija neće pokoriti ultimatumima“. Nije isključeno da se to može pročitati i kao poruka SAD-u – ne samo Kijevu i europskim mecenama zbunjenoga Zelenskog – glede&unatoč Trumpova spominjanja njegove tzv. crvene crte u mirovnim pregovorima.

„Ukrajina mora odlučiti hoće li surađivati u razgovorima o memorandumu o budućemu mirovnom sporazumu o kojem komuniciraju Rusija i SAD, jer bi dokument uključivao načela rješenja, rokove i definiciju mogućeg prekida vatre“, ističe Zaharova. „Nadamo se da će Ukrajina, u interesu vlastitog samoodržanja, zauzeti konstruktivno stajalište prema mogućim pregovorima. Riječ je o važnom trenutku. Nove sankcije EU-a Rusiji su ultimatum kojem se nećemo pokoriti. EU želi naoružati Ukrajinu kako bi nastavila rat. Europski saveznici Zelenskoga nisu uspjeli spriječiti obnovu izravnog dijaloga s Moskvom nakon Putinove mirovne inicijative.“

Nije tajna da Vladimir Putin uopće ne drži do Zelenskog i njegova režima i to je pokazao slanjem svoga petorazrednog izaslanstva na pregovore s Ukrajincima u Istanbulu, a znajući da Putin ne dolazi, bagatelizirao ih je i sâm Trump. Trgovački se vrlo unosno prešetavao arapskim susjedstvom te arogantno, po povratku kući, komentirao Istanbul: „Bez mene se neće ništa dogoditi u mirovnim pregovorima“. Nažalost, to je istina baš kao i to da europski mecene rata do posljednjeg Ukrajinca vuku u totalnu propast i Zelenskoga i Ukrajinu, koju je u kompi s Bidenom i EU-om uvukao u rat sa stoput jačom Rusijom. Sanjajući suludi rusofobni san proameričkoga, kapitalističkog tzv. kolektivnog Zapada: navaljnovskim „događanjem naroda“, međunarodnom izolacijom ili vojnim porazom u Ukrajini zbaciti Putinov režim i megakorporativno zasjesti na tzv. najunosniju nekretninu na svijetu. A ono – ćorak. Bumerang. Rezultat: nula bodova.

„Ključna stvar je da diplomacija usmjerena na mir“, kaže Zelenski sada što je osobno morao činiti, ne govoriti, prije 22. veljače 2022., „mora biti dobro koordinirana i fokusirana na konkretne rezultate.“ Da je učinio što nije, nego je naputkom iz Washingtona i Bruxellesa izigrao sporazume Minsk 1 i 2, danas se ne bi pekao na ljutom žaru krivnje za rat. Ukrajina bi bila cijela, mirna i predana napretku. Ovako, još će dugo ostati torzo, razorena, raseljena i nesretna zemlja kojoj više nitko, desetljećima, neće zaliječiti rane i kad bi to uistinu iskreno želio bez da to lihvarski naplati.

Je li predsjednička arogancija prije tri godine i kusur osrednjega bivšeg tv-komedijaša – popularnog čak i u Moskvi u ulozi predsjednika države – koji se dao učiniti marionetom interesa kakve nije razumio, bila vrijedna ovoga što je Ukrajinu dopalo danas: da nemoćno kleči iznevjerena, sluša lažne sućuti, polako umire i čeka tuđu milost!? Jer si sama više ne može pomoći, a tzv. veliki politički svijet respektira samo – pobjednike.

h-alter

 1 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

Detroit 28.05.2025 07:44

Bila je to bogata zemlja. Sad uopće nije zemlja i država, nego sluškinja Zapada koji hoće pokoriti Ruse. Kako su Ukrajinci mogli i pomisliti da mogu biti pobjednik? Kako su to oni vidjeli?