Starom kontinentu uopće nije u interesu nikakav trgovinski rat s bilo kim. Ponajmanje s beskonkurentnim, brzorastućim azijskim gigantom, ali mu gori pod industrijskim petama. Osobito kad je riječ o automobilskoj industriji.
„Nastavite li postupak usvajanja Zakona o ubrzanju industrije (Industrial Accelerator Act – IAA)“, upravo je Peking vrlo ozbiljno poručio Bruxellesu, „nećemo imati izbora, nego poduzeti protumjere radi zaštite legitimnih prava i interesa kineskih tvrtki.“ U pozadini te prijetnje Uniji, snažnije i opasnije od sličnih u prošlih dvadesetak godina – pa u trenutku kada joj i Donald John Trump osvetnički prijeti dodatnim carinama i povlači vojsku iz Njemačke, Italije i Španjolske usred globalne geopolitičke i energetske krize – našlo se neki dan predstavljanje u Europskoj komisiji tzv. zakona „Made in Europe“.
Stéphane Séjourné, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište, tvrdi kako će IAA omogućiti „otvaranje radnih mjesta usmjeravanjem novca poreznih obveznika u europsku proizvodnju te smanjenje ovisnosti jačanjem ekonomske sigurnosti i suverenosti“. Cilja se na tri područja: čistu tehnologiju, automobilsku te energetski intenzivne industrije čelika, aluminija i cementa. Električni bi se automobili s javnom potporom morali sklapati u Uniji s najmanje 70 posto dijelova, osim baterija, proizvedenih u nekoj od 27 zemalja članica EU-a.
Europa ima pravo jačati svoju industrijsku konkurentnost i ubrzati dekarbonizaciju, ali i Kina štititi svoju poziciju na europskom i globalnom tržištu.Kinezima je osobito digla tlak predožena norma u tzv. zakonu „Made in Europe“ o obaveznom nadzoru investicija vrjednijih od 100 milijuna eura iz zemalja koje nadziru više od 40 posto globalnih proizvodnih kapaciteta u tom sektoru. Na papiru se ne spominje Kina, ali očito se u praksi cilja na nju. Navodno, Bruxelles kani povećati udio industrijeke proizvodnje u Unijinu BDP-u s 14,3 posto u 2024. na 20 posto do 2035. godine.
Starom kontinentu – je li, uvelike ekonomskom, vojnom i političkom autsajderu, iscrpljenom posrednim ratovanjem protiv Rusije u Ukrajini – uopće nije u interesu nikakav trgovinski rat s bilo kim. Ponajmanje s beskonkurentnim, brzorastućim azijskim gigantom, ali mu gori pod industrijskim petama. Osobito kad je riječ o automobilskoj industriji. To sugerira i crni podatak o tomu da su 2024. i lani europski dobavljači u automobilskoj industriji najavili otpuštanje više od 100.000 radnika, odnosno da ih cca 50 posto namjerava smanjiti proizvodnju u EU-u.
Energetska kriza i rastuća inflacija što se prelijeva u toksičnu recesiju (npr. u Njemačkoj, ekonomskoj lokomotivi EU-a, najsuficirarnijoj u trgovinskoj razmjeni sa SAD-om) čine svoje. Voda je Bruxellesu već do nosa. Trumpova nemilost osobito dobiva na žestini nakon Unijine, kako je ocijenio arogant iz Bijele kuće, „sabotaže“ američko-izraelskog rata protiv Irana i opiranja američkoj aneksiji Grenlanda.
Istodobno, kineska industrijska politika desetljećima eksponencijalno nadmašuje sve što su kadri pratiti europski konkurenti. E sad, priče o kineskim dampinškim cijenama i ekstremnim državnim subvencijama, koje u Uniji izostaju – ako je to isplativo mnogoljudnoj komunističkoj zemlji s usvojenim kapitalističkim poslovnim ponašanjem u globalnoj konkurenciji – aktualizira pitanje: tko brani europskim kompanijama i državama u kojima posluju primijeniti isti obrazac!? Ako pali!?
Ako je vjerovati OECD-ovim podacima, „kineske tvrtke primaju od četiri do osam puta više državnih potpora u odnosu na prihode, nego konkurenti iz drugih zemalja, uz dodatke koje je teško precizno izračunati, a uključuju jeftine kredite i neizravnu potporu“. Međunarodna agencija za energiju tvrdi kako je „trošak proizvodnje baterijskih ćelija u Kini 20-35 posto niži nego u Europi“. Budući da je Trump bio zatvorio američko tržište za tu robu, Stari je kontinent postao pravi magnet za te kineske viškove.
IAA cilja na tri područja: čistu tehnologiju, automobilsku te energetski intenzivne industrije čelika, aluminija i cementa.Ali i za gotovo sve ine proizvode, gdje su pravi boom izazvale male pošiljke do ruba vrijednosti od kojih se naplaćuju carine i neka druga porezna davanja. Sposobni, snalažljivi kineski trgovci trljaju ruke, pa se Europsko vijeće našlo pozvanim od 1. srpnja 2026. pokupiti dio vrhnja i na malim pošiljkama iz Kine vrijednim manje od 150 eura. Fiksna će carinska pristojba iznositi tri eura za pošiljku. Ta će praksa vrijediti do 1. srpnja 2028. od kada bi ju, očekuje se, trebale zamijeniti redovne carinske tarife.
Statistika će potvrditi kako je samo 2024. godine ušlo u Uniju cca 4,6 milijuna u sklopu tada važećeg praga, a od toga više od 90 posto iz Kine. Bruxelles drži kako je „65 posto tih pošiljki bilo namjerno na samom rubu isplativosti radi izbjegavanja carine“. Spominju se poslobni modeli internetskih platformi poput Sheina i Temua.
Valdis Dombrovskis, povjerenik u Europskoj komisiji za gospodarstvo i produktivnost te za provedbu i pojednostavnjenje, tvrdi kako Unija želi IAA-om „učiniti važan korak prema oomogućivanju jednakih uvjeta za sve europske tvrtke“, a povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič pak smatra carinske promjene „najambicioznijom carinskom reformom od osnivanja carinske unije 1968. godine“.
E sad, budući da se Pekingu sve to skupa ne sviđa, jer izravno dira u milijarde eura profita njegovih kompanija, ostaju dvije mogućnosti: ili će kineska prijetnja o protumjerama uroditi europskom spremnošću na dogovor i kompromis ili će EU ostati srca kamenoga, pa ostvariti naum, a Kina aktivirati svoje protumjere. Tko će tu izvući deblji kraj, pitanje je za milijun eura. I jedna i druga strana, ako zbog „viših“ globalnih interesa ne blefiraju, moraju ozbiljno staviti brojke na papir kako se poslije ne bi lupale u glavu – „joooj, nismo znali“!?
Promocijom tzv. zakona „Made in Europe“, Europska komisija zauzima oštar, borbeni trgovinski gard prema Kini na kakav u Pekingu nisu baš pripravni, pa otuda ljuta jezikova juha Europljanima. Ovi pak, jamačno, nisu izašli u javnost IAA projektom bez da su pretpostavili, pače, dobro izračunali odnos dobitaka i gubitaka. Sudeći po iskustvu, Peking bi za početak mogao selektivno ograničiti europskim kompanijama pristup kineskom tržištu s cca milijardu i pol potrošača, što financijski boli kao vrag. Tu su i strože porezne mjere i znatno pogoršanje nabave tvrtkama s velikom izloženošću u Kini. Ima još, ali i prostora za – doziranje, pa…
Nije bez vraga ni činjenica, koju pak spominje Jacob Gunter, analitičar berlinskog Mercator instituta za kineske studije, autoritativnog think-tanka, kako će vjerojatno i same europske kompanije na kineskom tržištu lobirati za bruxelleski „razum“ i prije no što ih na to prisile recipročne mjere i vlastiti ekonomski interesi. Tim više, jer Peking ostavlja otvorena vrata za obostrano prihvatljiv dogovor.
Ako je vjerovati OECD-ovim podacima, „kineske tvrtke primaju od četiri do osam puta više državnih potpora u odnosu na prihode, nego konkurenti iz drugih zemalja, uz dodatke koje je teško precizno izračunati, a uključuju jeftine kredite i neizravnu potporu“.Naravno da Europa ima pravo jačati svoju industrijsku konkurentnost i ubrzati dekarbonizaciju, ali i Kina štititi svoju poziciju na europskom i globalnom tržištu. Međutim, pametni će pregovarači naći ravnotežu između ta dva prava, jer ekonomski inati i prijetnje nikomu neće donijeti ploda. Budući da tzv. zakon „Made in Europe“ stupa na snagu nakon što ga prihvate Europsko vijeće i Europarlament – što traje nekoliko mjeseci – ima dovoljno vremena za izbrusiti rješenja u obostranom interesu. U tom vremenu se dade štošta izmijeniti, osobito ključne odredbe o koje sada izazivaju u Pekingu potrebu rezolutnog odgovora.
Situacija je kritična, jer Europa industrijski kopni i gubi radna mjesta. Kina pak ima „znatne viškove kapaciteta kojima treba odredište, a SAD je zatvorio svoja vrata“ tako da se spor u biti svodi na pitanje „industrijske budućnosti na bogatomu europskom tržištu“. Zaključiti je kako zbog toga ni jedna od dviju strana neće lako popustiti u svojim zahtjevima. Kina tvrdi da ne kani popustiti, jer se radi o strateškim sektorima i tomu kako Unija krši IAA-om načela slobodne trgovine i diskriminira strane ulagače, čime neće smanjiti stratešku ovisnost o trećim zemljama. Osobito u lancima opskrbe za tzv. zelenu tranziciju.
