Država u kojoj se Franji Tuđmanu dižu spomenici, a iz koje Ankica Lepej na onaj svijet odlazi kao teroristkinja koja je tu istu državu željela srušiti, nije i ne može biti poželjno mjesto za življenje.
Rat s matematikom nitko nije dobio, ni Bog ne može utjecati na to koliko su dva i dva, pa kad se kreneš bosti slovima s brojkama koje cure kao klepsidra, upozoravajući da još malo pa te nema, možeš ispasti, poput Andreja Plenkovića, samo apsolutna nula.
Premijerov spin o demontaži države na djelu, ne bi li neutralizirao i u drugi plan bacio dan ranije objavljene rezultate popisa stanovništva 2021. koji govore da Republika Hrvatska polako ali sigurno nestaje, nije samo pila naopako, kako je zamjenu teza definirao nogometni mag Biće Mladinić, nije to čak ni ono narodski rečeno prodavanje muda pod bubrege kojem svakodnevno svjedočimo. Dodamo li Plenkovićevom portretu taj prijeteći prst kojim, manirom stasalih birokrata i rođenih autokrata, maše i upire u unutrašnje neprijatelje koji, eto, poput salame, na fete rezuckaju jedinu nam i najdražu Hrvatsku, a sve to na okruglu obljetnicu njezinog međunarodnog priznanja, dakle na 30. rođendan, za koji nam on, kao nasljednik Oca domovine, umjesto banketa, vatrometa i vola pečenoga na tacni servira tek ponovno podgrijanu a odavno zagorjelu priču o „akterima“ koji danas „demontiraju državu“, a do jučer su vodili hibridni rat, onda je to rendgenska slika fatalne dijagnoze, bipolarnog poremećaja, ovog puta s mogućim suicidalnim sindromom.
Nije u cijeloj priči bitan Plenković kao Plenković i premijer koji se ne zna nositi sa životnim problemima, ovdje je bitna statistika koja ne laže kada kaže da je Hrvatska u posljednjih deset godina izgubila 400 tisuća stanovnika, da je od 1991. kada su Tuđman i HDZ došli na vlast nestalo bezmalo milijun njezinih žitelja, te da je ovih friško pobrojanih 3.888.529 živih glava najgori rezultat još od daleke 1948. godine. Dakle, ovakva je pustoš zabilježena prvi put nakon one najveće kataklizme u povijesti čovječanstva, Drugog svjetskog rata, kada su stradanja, razaranja, neimaština, glad i umiranja bili puno strašniji i odnijeli na ovim našim prostorima milijun života, neusporedivo gore i nemjerljivo više nego li pola stoljeća kasnije, 1998. godine kada je i formalno rat u Hrvatskoj završio mirnom reintegracijom Podunavlja. O toj činjenici, kako je „tamnica naroda“, komunistička Jugoslavija, u 45 godina uspjela od spaljene seljačke zemlje Hrvatsku uzdići u jednu od industrijski i turistički najnaprednijih socijalističkih zemalja, a njezinom stanovništvu osigurati prosperitet, pa samim time i natalitet te populaciju dovesti do rekordnih 4.784.265 stanovnika, da bismo sada, nakon 30 godina nezavisnosti i Tuđmanove demokracije pali na samo europsko dno po svim pitanjima, a brojač vratili na početnu točku, hrvatski premijer u drugom mandatu Andrej Plenković imao je za reći samo ovo:
Nismo, naravno, ni od Plenkovića ni od vladajućeg HDZ-a očekivali da se nakon neumoljivih statističkih brojki upitaju što to one znače, što govore o tome zašto ljudi i cijele obitelji masovno odlaze iz Hrvatske, zbog čega tu gdje su se rodili ne vide nikakvu perspektivu za sebe i svoju djecu, a kamo li da se javno obavežu što on i Vlada misle učiniti da se ovo odumiranje i propast zaustave. Nije se premijer sjetio javno ponoviti barem onu svoju uvredljivu ponudu o 200 tisuća kuna domoljubnine obećane svakome onome tko se vrati iz inozemstva, nije čak pokušao poput mletačkog trgovca tu svotu podebljati za, šta ti ja znam, pedeset dodatnih tisuća kuna po glavi svakog člana obitelji plus 10 tisuća po kućnom ljubimcu.
Budući da su se Plenković i HDZ odlučili nojevski kolektivno zabiti glavu u pijesak, na scenu opet stupaju oni akteri koji rade na demontaži države i svih institucija, pa se pitaju kako to da je kumrovečki bravar bio uspješniji državnik od velikotrgoviškog doktora, je li moguće da je socijalistička Hrvatska bila naprednija od ove katoličke, a komunizam učinkovitiji od kapitalizma kojeg tri desetljeća provodimo u djelo. Pozovemo li opet u pomoć statistiku, uzmemo li brojke za svjedoka koji ne može lagati, detaljna usporedna analiza prostom knjigovodstvenom metodom – ulaz, izlaz, stanje – dvije Hrvatske, dvaju vođa i dvije ideologije, još je katastrofalnija za Plenkovića i HDZ-ovu ekipu.
(https://net.hr/danas/hrvatska/popis-stanovnistva-hrvoje-klasic-o-danasnjoj-hrvatskoj-c672c33e-7840-11ec-9f92-5204239a9fcd)
(https://pescanik.net/30-godisnjica-priznanja-i-milion-stanovnika-manje/)
Navodno tisućljetni san, onaj o državotvornom hrvatstvu, postao je najnovijom objavom popisa stanovništva noćnom morom, jer gubljenje uz teritorij glavne supstance svake države, naroda, može značiti jedino propast. Nisu to snoviđenja i mračne želje aktualnih „aktera demontaže države“, matematika je to. Umniji i vještiji mozgovi mogli bi iz egzaktno utvrđenih brojki izraditi i algoritam, te, uz dozvoljenu statističku pogrešku, projicirati manje-više točan datum kada više neće biti Hrvata, a samim time ni razloga da država Hrvatska postoji izvan udžbenika povijesti.
Za potrebe jednog sasvim prosječnog podrivačkog novinskog teksta, dovoljno se upitati tek što će biti s Hrvatskom nastavi li i sljedećih 30 godina HDZ njome vladati odnosno usustavi li se taj ritam zločina istim tempom i trendovima kao od 1991. godine? Što će nam u tom slučaju pokazati popis stanovništva 2051. godine, ako kao takav uopće bude trebao biti proveden. Aproksimativno, ako smo od 2011. do danas izgubili 10 posto stanovništva odnosno nastavimo li gubiti svako desetljeće po 400 tisuća stanovnika, 2051. bismo došli do cca 2 milijuna i 700 tisuća stanovnika. Budući da smo u niti dvije godine pandemije covida 19 imali 13 tisuća mrtvih, više nego vojnih i civilnih žrtava zajedno u cijelom Domovinskom ratu, takav trend povećane smrtnosti u ovakvom antivakserskom okruženju odnio bi dodatnih 200 tisuća života.
S obzirom na to da je danas u Hrvatskoj svaki treći stanovnik umirovljenik, moglo bi se, u skladu s biološkim zakonitostima ograničenog trajanja života, predvidjeti da će za 30 godina barem polovica od sadašnjih 1.234.991 penzionera napustiti ovaj svijet. Takvom grubom računicom broj Hrvata bi se 2051. mogao i više nego prepoloviti te bi se ukupna populacija svela na nekih 1,8 milijuna stanovnika.
Uzmemo li u obzir da sada više od milijun Hrvata živi u tri grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci, za Hrvatsku 2051. bilo bi dovoljno smjestiti se u preostalih šest većih gradova, Osijek, Zadar, Veliku Goricu, Pulu, Karlovac i Varaždin! Sve ostalo bilo bi pusto i prazno što bi nesumnjivo uzrokovalo još ubrzanije iseljavanje. U konačnici bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj ostanu živjeti samo birači HDZ-a i braniteljska populacija koja se jedina obnovila i u četiri posljednje godine herojskom borbom postala brojnija za novih sedam tisuća članova! Možda je to ideal, perpetum mobile, koji, svjesno ili ne, HDZ želi ostvariti, jer permanentnim bijegom najobrazovanijih, najstručnijih i najpotentnijih mladih ljudi iz Hrvatske, njihov rejting ne pada a samim time vječno ostaju na vlasti! Nestajanje Hrvata nikako se ne bi moglo pripisati Božjoj volji, pogotovo ne Svevišnjeg kojeg štuju na Kaptolu, prije bi se to moglo nazvati bumerangom povijesti koji se sada vraća u osvetničku misiju nakon što je početkom devedesetih prošlog stoljeća Hrvatsko uspješno očišćena od remetilačkog faktora, ovdašnjih Srba.
Bilo kako bilo, Plenković i HDZ nisu dokučili ništa uvjerljivije i smislenije već su uzrok katastrofalne posljedice izumiranja Hrvata locirali u unutrašnjem državnom neprijatelju koji demontira sve što su Hrvati od stoljeća sedmog stvorili.
Požalio se tako premijer čak i na „orkestrirane napade na Crveni križ“, kao čin prekomjernog granatiranja čija je namjera demontaža njegove vlasti, iako je u stvarnosti, paradoksalno, ali istinito, i Hrvatski crveni križ jedan od uzroka masovnog iseljavanja Hrvata! Ako je zaboravio, valja ga podsjetiti, kako je upravo milošću stranke koju vodi potpredsjednicom Hrvatskog crvenog križa postala poznata humanitarka Josipa Rimac, nekadašnja gradonačelnica, državna tajnica i saborska zastupnica HDZ-a, protiv koje Uskok već treći put proširuje optužnicu za kriminalne radnje. Ona se u tu zajednicu učlanila 23. ožujka 2017. godine, a točno pet dana kasnije imenovana je za potpredsjednicu, da bi na koncu, kao i mnogi Plenkovićevi ministri i odabranici, morala preko Remetinca napustiti humanitarni rad i visoke funkcije.
Crvene li se možda nekome u HDZ-u obrazi zato što u ovoj zemlji ne možeš ni u Crvenom križu napredovati bez stranačke iskaznice?
Tko su to onda „akteri demontaže države“ zbog kojih se po Plenkoviću Hrvati masovno iseljavaju i bježe iz domovine? Jesu li to Josipa Rimac i njezina stranačka drugarica i premijerova miljenica, ex ministrica Gabrijela Žalac, koju europske institucije terete za nezakonito trošenje EU novca, ili Andrej Dimitrijević, novinar Telegrama, koji je tu aferu, koju hrvatsko pravosuđe nije htjelo procesuirati, urbi et orbi i otkrio? Tko to reže na fete hrvatske institucije, navedenu Hrvatsku narodnu banku, ne bi li time ugrozio europodručje, oni njezini čelnici koji su se dva desetljeća bogatili koristeći povlaštene informacije ili novinar Indeksa Ilko Ćimić koji je javnosti te činjenice stavio na uvid? I koji bi, samo da je u Americi, za takvo istraživačko novinarstvo oko mućki u Središnjoj banci, Fedu, sigurno mogao računati na Pulitzera.
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/poslali-smo-hanfi-imena-41-djelatnika-hnba-oni-su-trgovali-vrijednosnicama-banaka/2333083.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_teme_i_komentari_d)
Kakva je to državna institucija HRT koja se našla na Plenkovićevoj tapeti zaštićenih institucija na čijim temeljima počiva ova država, iako je po hrvatskim zakonima definirana kao javni servis? Ona u koju su on i HDZ za glavnog ravnatelja postavili Kazimira Bačića i štitili ga sve dok nije na četiri mjeseca završio u Remetincu zbog toga što ga se sumnjiči da je nosio 50 tisuća eura mita zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću? I koju to i kakvu državu demontiraju akteri koji s tim istim Bandićem, protiv kojega se vode nebrojene istrage, koaliraju kako bi, uz pomoć žetončića, vladali Hrvatskom i njezinim institucijama? Tko to više i uspješnije mjesecima rezucka Vrhovni sud na fetice od Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, tko to pili granu DORH-u, katolički HDZ koji na njegovo čelo postavlja masona ili Nepoznati Netko kojeg Plenković nikako da imenuje kao državnog neprijatelja broj 1?
Doduše, i sam je premijer uoči Božića opleo po tom istom DORH-u da ne radi svoj posao kako treba, baš kao ni MUP, ni SOA, jer nisu do kraja razotkrili pozadinu terorističkog napada mladog Danijela Bezuka na Banske dvore.
No, ima je case study Plenković nepuna dva mjeseca ranije, ostao je tada premijer u svom silosu, nije radio kako treba svoj posao, nije vidio big picture. Tada je takvoj vrsti informacija, huškanja i difamiranja koja nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno, s otvorenim pozivima na terorizam prema njemu i njegovim bližnjim, bio izložen jedan, za razliku od dobro osiguranog Plenkovića, potpuno nezaštićen javni djelatnik. Ne samo da tada premijer nije primijenio iste kriterije i drugarski prozvao Božinovića, Hrvoj-Šipek i Markića da ne rade svoj posao kako treba, nije se tada Plenković domislio demontaže države nakon što su salama taktikom, feticu po feticu, rezuckali jednog novinara, e da ne bi time ugrozili Schengen ili europodručje već bukvalno njegov i život njegovih bližnjih. Upravo je Plenković iz silosa Ministarstva branitelja jedan tekst proglasio „izravnim nasrtajem na temelje Hrvatske“ i pozvao anonimne bezuke da prema autoru djeluju onako kako i zaslužuju svi oni koji nasrću „na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska, a posebno na žrtvu Vukovara koji je podnio najveću žrtvu za demokratsku, otvorenu, tolerantnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“. Demokratsku, otvorenu, tolerantnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku čija Vlada institucionalno poziva na linč jednog novinara, a onda se premijer čudi zašto ljudi iz države bježe kao da žive u Libiji!?
A što je to tog 2. studenog 2021. napisao Boris Dežulović u svom tekstu „Jebo vas Vukovar“ da bi premijer i Vlada RH kao najviša institucija države Hrvatske pozvali sve raspoložive slobodne strijelce na njegovu fizičku demontažu?
Ništa posebno, samo je dva mjeseca ranije upozorio na ono što se sada događa i na što premijer Plenković ni dan-danas nema suvislog odgovora, pa pribjegava bijednom i otrcanom spinu o unutrašnjem neprijatelju. Upravo u tom tekstu Dežulović je dijagnosticirao zašto stanovništvo Hrvatske u stampedu bježi iz nje te, kao svaki donositelj loših vijesti, postao metom za odstrel, objavivši službenu procjenu Državnog zavoda za statistiku po kojoj je Vukovar u posljednjih deset godina ostao bez pet i pol tisuća duša! Unatoč stotinama milijuna kuna kojima Plenković i HDZ pokušavaju iz državnog proračuna kupiti stanovništvo u Vukovarsko-srijemskoj županiji, unatoč tome što je Gradu heroju Vlada dodijelila zakonski status Mjesta posebnog domovinskog pijeteta, od tamo je glavom bez obzira pobjegla čak petina stanovništva, pretvorivši ga u Grad Mrtvih.
Ne treba sumnjati da je rezultate popisa stanovništva Plenković znao i prije ovog teksta, no kada je postalo jasno da se ne radi o izdvojenom slučaju već o paradigmi, onda je, kao što to često rade stasali birokrati i rođeni autokrati, manirom diktatora, okrenuo pilu naopako ne bi li kao krivce u dva komada sasjekao Dežulovića i ostale slične mu aktere koji pokušavaju demontirati državu i njezine institucije. Nažalost po Plenkovića, ništa se tu nema i ne može demontirati, Hrvatska od svog nastanka nije postavljena na zdrave noge. A ta na laži, pljački i zločinu sklepana baraka ugodan je i poželjan dom samo onima koji su je kao takvu postavili na svoju sliku i priliku.
Ako Plenkoviću još uvijek nije jasno zašto će normalan i racionalan svijet i dalje masovno bježati iz Hrvatske, mogla mu je to objasniti upravo preminula Ankica Lepej, žena koja je ostala bez posla i koju je ova država kazneno progonila zbog građanske hrabrosti da 1998. godine otkrije sumnjivi sakriveni novac Prvog Hrvatskog Predsjednika na bankovnom računu njegove supruge Ankice. Bili su to dani slave i ponosa, kada je Armada na Kantridi pjevala: „Vrati pare, Ankice, vrati pare, Ankice, za djecu Hrvatske…“
Možda je tada još bilo šanse da se nešto promijeni, ali država u kojoj se Franji Tuđmanu dižu spomenici, a iz koje Ankica Lepej na onaj svijet odlazi kao teroristkinja koja je tu istu državu željela srušiti, nije i ne može biti poželjno mjesto za življenje. Ova i ovakva Hrvatska El Dorado je i uspješna priča samo za Plenkovićevog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana, njegovu obitelj i njima slične koji samo ovdje mogu biti to što jesu živeći kao bubreg u loju. Zato se, ma što o tome mislio Plenković, ovdje ne radi o pokušaju demontaže već o nužnosti kiretaže.
Nema druge, dok god HDZ bude djelovao na Hrvatsku zloćudno i smrtonosno, baš kao HPV na grlić maternice. Ubijte se, ali to je tako!
brankomijić
Rat s matematikom nitko nije dobio, ni Bog ne može utjecati na to koliko su dva i dva, pa kad se kreneš bosti slovima s brojkama koje cure kao klepsidra, upozoravajući da još malo pa te nema, možeš ispasti, poput Andreja Plenkovića, samo apsolutna nula.
Premijerov spin o demontaži države na djelu, ne bi li neutralizirao i u drugi plan bacio dan ranije objavljene rezultate popisa stanovništva 2021. koji govore da Republika Hrvatska polako ali sigurno nestaje, nije samo pila naopako, kako je zamjenu teza definirao nogometni mag Biće Mladinić, nije to čak ni ono narodski rečeno prodavanje muda pod bubrege kojem svakodnevno svjedočimo. Dodamo li Plenkovićevom portretu taj prijeteći prst kojim, manirom stasalih birokrata i rođenih autokrata, maše i upire u unutrašnje neprijatelje koji, eto, poput salame, na fete rezuckaju jedinu nam i najdražu Hrvatsku, a sve to na okruglu obljetnicu njezinog međunarodnog priznanja, dakle na 30. rođendan, za koji nam on, kao nasljednik Oca domovine, umjesto banketa, vatrometa i vola pečenoga na tacni servira tek ponovno podgrijanu a odavno zagorjelu priču o „akterima“ koji danas „demontiraju državu“, a do jučer su vodili hibridni rat, onda je to rendgenska slika fatalne dijagnoze, bipolarnog poremećaja, ovog puta s mogućim suicidalnim sindromom.
Salama taktika
Nije u cijeloj priči bitan Plenković kao Plenković i premijer koji se ne zna nositi sa životnim problemima, ovdje je bitna statistika koja ne laže kada kaže da je Hrvatska u posljednjih deset godina izgubila 400 tisuća stanovnika, da je od 1991. kada su Tuđman i HDZ došli na vlast nestalo bezmalo milijun njezinih žitelja, te da je ovih friško pobrojanih 3.888.529 živih glava najgori rezultat još od daleke 1948. godine. Dakle, ovakva je pustoš zabilježena prvi put nakon one najveće kataklizme u povijesti čovječanstva, Drugog svjetskog rata, kada su stradanja, razaranja, neimaština, glad i umiranja bili puno strašniji i odnijeli na ovim našim prostorima milijun života, neusporedivo gore i nemjerljivo više nego li pola stoljeća kasnije, 1998. godine kada je i formalno rat u Hrvatskoj završio mirnom reintegracijom Podunavlja. O toj činjenici, kako je „tamnica naroda“, komunistička Jugoslavija, u 45 godina uspjela od spaljene seljačke zemlje Hrvatsku uzdići u jednu od industrijski i turistički najnaprednijih socijalističkih zemalja, a njezinom stanovništvu osigurati prosperitet, pa samim time i natalitet te populaciju dovesti do rekordnih 4.784.265 stanovnika, da bismo sada, nakon 30 godina nezavisnosti i Tuđmanove demokracije pali na samo europsko dno po svim pitanjima, a brojač vratili na početnu točku, hrvatski premijer u drugom mandatu Andrej Plenković imao je za reći samo ovo:
– Paralelno imate aktere koji rade na demontaži države i svih institucija. Nakon Petrinje došlo je do orkestriranog napada i na Crveni križ. Unazad mjesec dana na tapeti su HNB, HRT, Vrhovni sud i DORH. Radi se o sustavnom napadu – oni idu „salama taktikom“ i režu „feticu po feticu“ svakih mjesec dana. Jedan je cilj ugroziti Schengen, a drugi europodručje.
Domoljubnina
Nismo, naravno, ni od Plenkovića ni od vladajućeg HDZ-a očekivali da se nakon neumoljivih statističkih brojki upitaju što to one znače, što govore o tome zašto ljudi i cijele obitelji masovno odlaze iz Hrvatske, zbog čega tu gdje su se rodili ne vide nikakvu perspektivu za sebe i svoju djecu, a kamo li da se javno obavežu što on i Vlada misle učiniti da se ovo odumiranje i propast zaustave. Nije se premijer sjetio javno ponoviti barem onu svoju uvredljivu ponudu o 200 tisuća kuna domoljubnine obećane svakome onome tko se vrati iz inozemstva, nije čak pokušao poput mletačkog trgovca tu svotu podebljati za, šta ti ja znam, pedeset dodatnih tisuća kuna po glavi svakog člana obitelji plus 10 tisuća po kućnom ljubimcu.
Budući da su se Plenković i HDZ odlučili nojevski kolektivno zabiti glavu u pijesak, na scenu opet stupaju oni akteri koji rade na demontaži države i svih institucija, pa se pitaju kako to da je kumrovečki bravar bio uspješniji državnik od velikotrgoviškog doktora, je li moguće da je socijalistička Hrvatska bila naprednija od ove katoličke, a komunizam učinkovitiji od kapitalizma kojeg tri desetljeća provodimo u djelo. Pozovemo li opet u pomoć statistiku, uzmemo li brojke za svjedoka koji ne može lagati, detaljna usporedna analiza prostom knjigovodstvenom metodom – ulaz, izlaz, stanje – dvije Hrvatske, dvaju vođa i dvije ideologije, još je katastrofalnija za Plenkovića i HDZ-ovu ekipu.
(https://net.hr/danas/hrvatska/popis-stanovnistva-hrvoje-klasic-o-danasnjoj-hrvatskoj-c672c33e-7840-11ec-9f92-5204239a9fcd)
(https://pescanik.net/30-godisnjica-priznanja-i-milion-stanovnika-manje/)
Ritam zločina
Navodno tisućljetni san, onaj o državotvornom hrvatstvu, postao je najnovijom objavom popisa stanovništva noćnom morom, jer gubljenje uz teritorij glavne supstance svake države, naroda, može značiti jedino propast. Nisu to snoviđenja i mračne želje aktualnih „aktera demontaže države“, matematika je to. Umniji i vještiji mozgovi mogli bi iz egzaktno utvrđenih brojki izraditi i algoritam, te, uz dozvoljenu statističku pogrešku, projicirati manje-više točan datum kada više neće biti Hrvata, a samim time ni razloga da država Hrvatska postoji izvan udžbenika povijesti.
Za potrebe jednog sasvim prosječnog podrivačkog novinskog teksta, dovoljno se upitati tek što će biti s Hrvatskom nastavi li i sljedećih 30 godina HDZ njome vladati odnosno usustavi li se taj ritam zločina istim tempom i trendovima kao od 1991. godine? Što će nam u tom slučaju pokazati popis stanovništva 2051. godine, ako kao takav uopće bude trebao biti proveden. Aproksimativno, ako smo od 2011. do danas izgubili 10 posto stanovništva odnosno nastavimo li gubiti svako desetljeće po 400 tisuća stanovnika, 2051. bismo došli do cca 2 milijuna i 700 tisuća stanovnika. Budući da smo u niti dvije godine pandemije covida 19 imali 13 tisuća mrtvih, više nego vojnih i civilnih žrtava zajedno u cijelom Domovinskom ratu, takav trend povećane smrtnosti u ovakvom antivakserskom okruženju odnio bi dodatnih 200 tisuća života.
S obzirom na to da je danas u Hrvatskoj svaki treći stanovnik umirovljenik, moglo bi se, u skladu s biološkim zakonitostima ograničenog trajanja života, predvidjeti da će za 30 godina barem polovica od sadašnjih 1.234.991 penzionera napustiti ovaj svijet. Takvom grubom računicom broj Hrvata bi se 2051. mogao i više nego prepoloviti te bi se ukupna populacija svela na nekih 1,8 milijuna stanovnika.
Gradovi i pustinja
Uzmemo li u obzir da sada više od milijun Hrvata živi u tri grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci, za Hrvatsku 2051. bilo bi dovoljno smjestiti se u preostalih šest većih gradova, Osijek, Zadar, Veliku Goricu, Pulu, Karlovac i Varaždin! Sve ostalo bilo bi pusto i prazno što bi nesumnjivo uzrokovalo još ubrzanije iseljavanje. U konačnici bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj ostanu živjeti samo birači HDZ-a i braniteljska populacija koja se jedina obnovila i u četiri posljednje godine herojskom borbom postala brojnija za novih sedam tisuća članova! Možda je to ideal, perpetum mobile, koji, svjesno ili ne, HDZ želi ostvariti, jer permanentnim bijegom najobrazovanijih, najstručnijih i najpotentnijih mladih ljudi iz Hrvatske, njihov rejting ne pada a samim time vječno ostaju na vlasti! Nestajanje Hrvata nikako se ne bi moglo pripisati Božjoj volji, pogotovo ne Svevišnjeg kojeg štuju na Kaptolu, prije bi se to moglo nazvati bumerangom povijesti koji se sada vraća u osvetničku misiju nakon što je početkom devedesetih prošlog stoljeća Hrvatsko uspješno očišćena od remetilačkog faktora, ovdašnjih Srba.
Bilo kako bilo, Plenković i HDZ nisu dokučili ništa uvjerljivije i smislenije već su uzrok katastrofalne posljedice izumiranja Hrvata locirali u unutrašnjem državnom neprijatelju koji demontira sve što su Hrvati od stoljeća sedmog stvorili.
Humanitarka Josipa
Požalio se tako premijer čak i na „orkestrirane napade na Crveni križ“, kao čin prekomjernog granatiranja čija je namjera demontaža njegove vlasti, iako je u stvarnosti, paradoksalno, ali istinito, i Hrvatski crveni križ jedan od uzroka masovnog iseljavanja Hrvata! Ako je zaboravio, valja ga podsjetiti, kako je upravo milošću stranke koju vodi potpredsjednicom Hrvatskog crvenog križa postala poznata humanitarka Josipa Rimac, nekadašnja gradonačelnica, državna tajnica i saborska zastupnica HDZ-a, protiv koje Uskok već treći put proširuje optužnicu za kriminalne radnje. Ona se u tu zajednicu učlanila 23. ožujka 2017. godine, a točno pet dana kasnije imenovana je za potpredsjednicu, da bi na koncu, kao i mnogi Plenkovićevi ministri i odabranici, morala preko Remetinca napustiti humanitarni rad i visoke funkcije.
Crvene li se možda nekome u HDZ-u obrazi zato što u ovoj zemlji ne možeš ni u Crvenom križu napredovati bez stranačke iskaznice?
Tko su to onda „akteri demontaže države“ zbog kojih se po Plenkoviću Hrvati masovno iseljavaju i bježe iz domovine? Jesu li to Josipa Rimac i njezina stranačka drugarica i premijerova miljenica, ex ministrica Gabrijela Žalac, koju europske institucije terete za nezakonito trošenje EU novca, ili Andrej Dimitrijević, novinar Telegrama, koji je tu aferu, koju hrvatsko pravosuđe nije htjelo procesuirati, urbi et orbi i otkrio? Tko to reže na fete hrvatske institucije, navedenu Hrvatsku narodnu banku, ne bi li time ugrozio europodručje, oni njezini čelnici koji su se dva desetljeća bogatili koristeći povlaštene informacije ili novinar Indeksa Ilko Ćimić koji je javnosti te činjenice stavio na uvid? I koji bi, samo da je u Americi, za takvo istraživačko novinarstvo oko mućki u Središnjoj banci, Fedu, sigurno mogao računati na Pulitzera.
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/poslali-smo-hanfi-imena-41-djelatnika-hnba-oni-su-trgovali-vrijednosnicama-banaka/2333083.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_teme_i_komentari_d)
Big picture
Kakva je to državna institucija HRT koja se našla na Plenkovićevoj tapeti zaštićenih institucija na čijim temeljima počiva ova država, iako je po hrvatskim zakonima definirana kao javni servis? Ona u koju su on i HDZ za glavnog ravnatelja postavili Kazimira Bačića i štitili ga sve dok nije na četiri mjeseca završio u Remetincu zbog toga što ga se sumnjiči da je nosio 50 tisuća eura mita zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću? I koju to i kakvu državu demontiraju akteri koji s tim istim Bandićem, protiv kojega se vode nebrojene istrage, koaliraju kako bi, uz pomoć žetončića, vladali Hrvatskom i njezinim institucijama? Tko to više i uspješnije mjesecima rezucka Vrhovni sud na fetice od Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, tko to pili granu DORH-u, katolički HDZ koji na njegovo čelo postavlja masona ili Nepoznati Netko kojeg Plenković nikako da imenuje kao državnog neprijatelja broj 1?
Doduše, i sam je premijer uoči Božića opleo po tom istom DORH-u da ne radi svoj posao kako treba, baš kao ni MUP, ni SOA, jer nisu do kraja razotkrili pozadinu terorističkog napada mladog Danijela Bezuka na Banske dvore.
– Da biste se odlučili na takvo nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja koja nadilazi sve što bi bilo racionalno i normalno. To zna i Božinović, zna Hrvoj-Šipek, zna Markić, svo troje. Jasno sam rekao da ono što je napravljeno nije dovoljno. To je činjenica jasna kao dan, rekao je tada Plenković odbijajući primisao da se na taj način miješa u rad pravosuđa, policije i tajnih službi, ili, ne daj Bože, da se radi o sustavnom napadu „salama taktikom“ na temelje države. Jer, kako reče premijer, „kad imate neki case, treba ga malo kontekstualizirati.
– Kad svatko radi u silosu, onda ne vidite big picture. Moj je posao da vidim široku sliku, rekao je Plenković.
Jebo vas Vukovar
No, ima je case study Plenković nepuna dva mjeseca ranije, ostao je tada premijer u svom silosu, nije radio kako treba svoj posao, nije vidio big picture. Tada je takvoj vrsti informacija, huškanja i difamiranja koja nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno, s otvorenim pozivima na terorizam prema njemu i njegovim bližnjim, bio izložen jedan, za razliku od dobro osiguranog Plenkovića, potpuno nezaštićen javni djelatnik. Ne samo da tada premijer nije primijenio iste kriterije i drugarski prozvao Božinovića, Hrvoj-Šipek i Markića da ne rade svoj posao kako treba, nije se tada Plenković domislio demontaže države nakon što su salama taktikom, feticu po feticu, rezuckali jednog novinara, e da ne bi time ugrozili Schengen ili europodručje već bukvalno njegov i život njegovih bližnjih. Upravo je Plenković iz silosa Ministarstva branitelja jedan tekst proglasio „izravnim nasrtajem na temelje Hrvatske“ i pozvao anonimne bezuke da prema autoru djeluju onako kako i zaslužuju svi oni koji nasrću „na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska, a posebno na žrtvu Vukovara koji je podnio najveću žrtvu za demokratsku, otvorenu, tolerantnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“. Demokratsku, otvorenu, tolerantnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku čija Vlada institucionalno poziva na linč jednog novinara, a onda se premijer čudi zašto ljudi iz države bježe kao da žive u Libiji!?
A što je to tog 2. studenog 2021. napisao Boris Dežulović u svom tekstu „Jebo vas Vukovar“ da bi premijer i Vlada RH kao najviša institucija države Hrvatske pozvali sve raspoložive slobodne strijelce na njegovu fizičku demontažu?
Grad Mrtvih
Ništa posebno, samo je dva mjeseca ranije upozorio na ono što se sada događa i na što premijer Plenković ni dan-danas nema suvislog odgovora, pa pribjegava bijednom i otrcanom spinu o unutrašnjem neprijatelju. Upravo u tom tekstu Dežulović je dijagnosticirao zašto stanovništvo Hrvatske u stampedu bježi iz nje te, kao svaki donositelj loših vijesti, postao metom za odstrel, objavivši službenu procjenu Državnog zavoda za statistiku po kojoj je Vukovar u posljednjih deset godina ostao bez pet i pol tisuća duša! Unatoč stotinama milijuna kuna kojima Plenković i HDZ pokušavaju iz državnog proračuna kupiti stanovništvo u Vukovarsko-srijemskoj županiji, unatoč tome što je Gradu heroju Vlada dodijelila zakonski status Mjesta posebnog domovinskog pijeteta, od tamo je glavom bez obzira pobjegla čak petina stanovništva, pretvorivši ga u Grad Mrtvih.
Ne treba sumnjati da je rezultate popisa stanovništva Plenković znao i prije ovog teksta, no kada je postalo jasno da se ne radi o izdvojenom slučaju već o paradigmi, onda je, kao što to često rade stasali birokrati i rođeni autokrati, manirom diktatora, okrenuo pilu naopako ne bi li kao krivce u dva komada sasjekao Dežulovića i ostale slične mu aktere koji pokušavaju demontirati državu i njezine institucije. Nažalost po Plenkovića, ništa se tu nema i ne može demontirati, Hrvatska od svog nastanka nije postavljena na zdrave noge. A ta na laži, pljački i zločinu sklepana baraka ugodan je i poželjan dom samo onima koji su je kao takvu postavili na svoju sliku i priliku.
Vrati pare, Ankice
Ako Plenkoviću još uvijek nije jasno zašto će normalan i racionalan svijet i dalje masovno bježati iz Hrvatske, mogla mu je to objasniti upravo preminula Ankica Lepej, žena koja je ostala bez posla i koju je ova država kazneno progonila zbog građanske hrabrosti da 1998. godine otkrije sumnjivi sakriveni novac Prvog Hrvatskog Predsjednika na bankovnom računu njegove supruge Ankice. Bili su to dani slave i ponosa, kada je Armada na Kantridi pjevala: „Vrati pare, Ankice, vrati pare, Ankice, za djecu Hrvatske…“
Možda je tada još bilo šanse da se nešto promijeni, ali država u kojoj se Franji Tuđmanu dižu spomenici, a iz koje Ankica Lepej na onaj svijet odlazi kao teroristkinja koja je tu istu državu željela srušiti, nije i ne može biti poželjno mjesto za življenje. Ova i ovakva Hrvatska El Dorado je i uspješna priča samo za Plenkovićevog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana, njegovu obitelj i njima slične koji samo ovdje mogu biti to što jesu živeći kao bubreg u loju. Zato se, ma što o tome mislio Plenković, ovdje ne radi o pokušaju demontaže već o nužnosti kiretaže.
Nema druge, dok god HDZ bude djelovao na Hrvatsku zloćudno i smrtonosno, baš kao HPV na grlić maternice. Ubijte se, ali to je tako!
brankomijić
