Hrvatski vlastodršci (stari hrvatski naziv za obnašatelje vlasti) iskoristili su koronavirus za daljnju klerikalizaciju Hrvatske. Donijeli su odluku o zabrani rada nedjeljom dućanima, za što se zalaže vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj, i omogućili okupljanje vjernika na misama.
Time su zapravo, ti hrvatski vlastodršci, u svojoj politici sluganstva prema Katoličkoj crkvi, učinili nešto što je teško zamislivo čak i u najkatoličkijoj zemlji – Italiji.
Ovdje, u Italiji iz koje pišem, vlasnici dućana imaju zakonsku obavezu da jedan dan u tjednu omoguće svojim radnicima odmor: većina se vlasnika opredijelila da taj dan bude ponedjeljak, kada počinje radni tjedan i, kako pokazuju istraživanja, radni ljudi pokazuju najmanje želje za kupovinom.
Taj neradni dan koristi se i danas, još uvijek u tijeku pandemije, za dezinficiranje prostora. Ali, u pandemijskoj fazi broj 2, kada većina dućana proradi, i dalje će vlasnici sami odlučivati što je za njih najbolje – ostati zatvoreni u ponedjeljak ili u neki drugi dan.
U Italiji nitko ne smatra da je rad nedjeljom kršenje Božje zapovijedi, jer, kako kažu na Wall Streetu, money never sleeps – novac nikad ne spava, a crkve su, prije ove pandemije, bile i dalje pune nedjeljom kao što su bili to i shopping centri, i nitko se zbog toga nije bunio.
Slično je i s misama, s okupljanjima vjernika. U ponedjeljak je talijanski premijer Giuseppe Conte proglasio da će nakon 4. svibnja nastupiti druga faza u borbi protiv koronavirusa, ali će okupljanje u bilo kojem obliku, pa i u crkvama, i dalje biti podvrgnuto ograničenjima.
Istog dana je Talijanska biskupska konferencija istupila iznimno oštro protiv vlade. Talijanski biskupi su otvorili baražnu vatru protiv premijera Contea tražeći da se omogući okupljanje vjernika na misama, i u tome ih je snažno podržala talijanska populistička i suverenistička desnica koja bi htjela srušiti Conteovu vladu.
Talijanski biskupi, počevši od kardinala Camilla Ruinija, nesuđenog pape umjesto Bergoglija, i Gualtierija Bassettija, nazvali su odluku vlade protivnom crkvenom učenju, i da je na tronu Svetog Petra netko drugi a ne papa Franjo, Conte bi, iako se deklarira vjernikom – ali laikom, završio anatemiziran kao i mnogi premijeri iz talijanske povijesti koji su se protivili klerikalizaciji Italije.
Najradikalniji klerikalci iz biskupskih redova, među kojima i patrijarh Venecije Moraglia i predsjednik europskih biskupa Bagnasco obrušili su se na vladu ne birajući riječi.
No za razliku od Hrvatske, mnogi su katolički svećenici i sami apelirali na svoje hijerarhijske vrhove da se nastavi s uvažavanjem distance i da se ne otvaraju vrata masovnim liturgijskim zbivanjima, jer koronavirus još uvijek hara zemljom i žanje žrtve.
Čak je i predsjednik Udruge talijanskih katoličkih liječnika morao intervenirati, na strani vlade, apelirajući na vrhove Crkve da shvate trenutak u kojem se zemlja nalazi: ”U ovom trenutku moramo se držati pravila. Želimo li živjeti intenzivnim kršćanstvom kojemu je stalo do brige za našu braću, moramo učiniti korak natrag i pronaći mir, utjehu, i spas u liturgijskom slavlju koji će nas vidjeti okupljene oko pape uz pomoć komunikacijskih sredstava”.
Mediji koji nisu pod izravnom kontrolom Crkve govore o ”zastranjenju crkvenih vrhova”, a u tisku su se pojavili i disonantni glasovi iz redova nižeg klera.
Tako je, primjerice, dnevnik La Repubblica, u većinskom vlasništvu obitelji Agnelli, proizvođača FIAT-a, objavio pismo župnika Alda Antonellija, koji je napisao pismo koje vrijedi prenijeti u cijelosti:
”Govorim i pišem kao vjernik i kao svećenik, obraćajući se biskupima koji nikada ne bi smjeli zaboraviti svoju vokaciju da budu ”pastiri”, pa dakle i ”odgajatelji”! Kriza koju je nametnulo širenje Covida-19, sa zatvaranjem crkava, mogla je biti i prilika, s naše strane, za promišljanje o ”ritualističkom zastranjenju” naše vjere koje je, pošto je stavilo u drugi plan dužnost svjedočenja, enfatiziralo praktični aspekt liturgijske prisutnosti: mogla je to biti dragocjena prigoda za ponovno otkrivanje Evanđelja kao prave dobre poruke, kao poruke života što ga treba proživjeti laički, ”izvan hrama”, kao što je to početno predstavio Isus i kao što su tako živjeli prvi kršćani.
U ovom vremenu praznih crkava mogli ste podsjetiti kršćane da njihova zadaća nije napuniti crkve, već iznova pokrenuti svijet. Bila je to preporuka koju sam često ponavljao svojim župljanima: ide se u crkvu zato da bi se moglo biti kvascem u svijetu; ne bivamo na ovome svijetu da bismo išli u Crkvu!
Biskupi su trebali i morali podsjetiti kršćanski narod da Crkva nije ona koja se dokazuje ritualima i procesijama, već ona koju svjedoče svjedoci koji umiju podijeliti s drugima njihove nedaće; da u jednom svijetu, u kojem se individualizmi u sukobu bore da nadvladaju jedni druge, postoji jedna Crkva koja zna služiti u toj svakodnevici, u logici da se daje, da se brine i da skrbi za drugoga.
Ali, ne! Biskupi su nas htjeli vratiti u prošlost: zarobiti u svetosti obreda ono, za što nas je Učitelj pozvao da svjedočimo u profanosti.”
Drugi crkveni intelektualci, pak, citiraju evanđeoski moral ”Govora na gori”, koji je u suprotnosti s pritiskom biskupa na dopuštanje misnog okupljanja, i citiraju Kristove riječi: ”Kada se moliš, uđi u svoju sobicu i zatvori vrata, moleći se Ocu svojem…”
Na kraju, došao je i pravorijek samog pape Franje, koji je u kapeli svete Marte, gdje stanuje i svakodnevno slavi misu po propisima nužne distance, koji je apelirao na vjernike i svećenike da poslušaju glas razuma i poštuju vladine dispozicije, ”samo da se pandemija ne vrati”.
To znači da će i u Italiji otvaranje crkvenih vrata ići postupno, a jedan je rezultat siguran: umjesto u crkvama, crkveni će se obredi od početka svibnja držati na otvorenome. To je, svakako, izuzetak, u susret normalizaciji života.
Ali dovoljno da se papina poruka shvati kao poziv na uvažavanje opreza i podvrgavanje nužnim propisima svjetovne vlasti koja se trudi zaustaviti pandemiju i smanjiti broj žrtava i bolesnih.
Ovakvu lekciju, nažalost, nije poslušala ni Katolička crkva u RH, a niti hrvatski vlastodršci.
Svojom politikom servilnosti prema hrvatskim crkvenim vrhovima, hrvatske vlasti pridonose klerikalizaciji Hrvatske, pretvaranju jedne laičke države u uslužni servis crkvenih hijerarhija.
Iskoristili su priliku, kao i uostalom i drugi autokrati u svijetu, da potiho nametnu javnosti ono što ne bi mogli u normalnim uvjetima. Time slijede primjer Mađarske, Poljske, Brazila, Rusije, Turske, Kine…
Ne samo što slijede primjer ”iliberalnih demokracija”, već i autokratskih režima koji koriste gužvu. The Economist je nabrojao 84 zemlje koje su usvojile izvanredne zakone i mjere za ušutkivanje javnosti pod izgovorom pandemije.
Zlouporaba vlasti više se ne skriva, već se naprotiv ističe, u uvjerenju da će javnost sve to progutati u strahu od bolesti.
Hoće li naši vlastodršci u tome otići do kraja? Vidjet ćemo to već po datumu održavanja izbora i po načinu kako će se osigurati kontrola izbora od strane građana, koja je, primjerice, ukinuta u Poljskoj u susret predsjedničkim izborima u svibnju.
autograf
Time su zapravo, ti hrvatski vlastodršci, u svojoj politici sluganstva prema Katoličkoj crkvi, učinili nešto što je teško zamislivo čak i u najkatoličkijoj zemlji – Italiji.
Ovdje, u Italiji iz koje pišem, vlasnici dućana imaju zakonsku obavezu da jedan dan u tjednu omoguće svojim radnicima odmor: većina se vlasnika opredijelila da taj dan bude ponedjeljak, kada počinje radni tjedan i, kako pokazuju istraživanja, radni ljudi pokazuju najmanje želje za kupovinom.
Taj neradni dan koristi se i danas, još uvijek u tijeku pandemije, za dezinficiranje prostora. Ali, u pandemijskoj fazi broj 2, kada većina dućana proradi, i dalje će vlasnici sami odlučivati što je za njih najbolje – ostati zatvoreni u ponedjeljak ili u neki drugi dan.
Hrvatski vlastodršci (stari hrvatski naziv za obnašatelje vlasti) iskoristili su koronavirus za daljnju klerikalizaciju Hrvatske. Donijeli su odluku o zabrani rada nedjeljom dućanima, za što se zalaže vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj, i omogućili okupljanje vjernika na misama
U Italiji nitko ne smatra da je rad nedjeljom kršenje Božje zapovijedi, jer, kako kažu na Wall Streetu, money never sleeps – novac nikad ne spava, a crkve su, prije ove pandemije, bile i dalje pune nedjeljom kao što su bili to i shopping centri, i nitko se zbog toga nije bunio.
Slično je i s misama, s okupljanjima vjernika. U ponedjeljak je talijanski premijer Giuseppe Conte proglasio da će nakon 4. svibnja nastupiti druga faza u borbi protiv koronavirusa, ali će okupljanje u bilo kojem obliku, pa i u crkvama, i dalje biti podvrgnuto ograničenjima.
Istog dana je Talijanska biskupska konferencija istupila iznimno oštro protiv vlade. Talijanski biskupi su otvorili baražnu vatru protiv premijera Contea tražeći da se omogući okupljanje vjernika na misama, i u tome ih je snažno podržala talijanska populistička i suverenistička desnica koja bi htjela srušiti Conteovu vladu.
Talijanski biskupi, počevši od kardinala Camilla Ruinija, nesuđenog pape umjesto Bergoglija, i Gualtierija Bassettija, nazvali su odluku vlade protivnom crkvenom učenju, i da je na tronu Svetog Petra netko drugi a ne papa Franjo, Conte bi, iako se deklarira vjernikom – ali laikom, završio anatemiziran kao i mnogi premijeri iz talijanske povijesti koji su se protivili klerikalizaciji Italije.
Najradikalniji klerikalci iz biskupskih redova, među kojima i patrijarh Venecije Moraglia i predsjednik europskih biskupa Bagnasco obrušili su se na vladu ne birajući riječi.
No za razliku od Hrvatske, mnogi su katolički svećenici i sami apelirali na svoje hijerarhijske vrhove da se nastavi s uvažavanjem distance i da se ne otvaraju vrata masovnim liturgijskim zbivanjima, jer koronavirus još uvijek hara zemljom i žanje žrtve.
Čak je i predsjednik Udruge talijanskih katoličkih liječnika morao intervenirati, na strani vlade, apelirajući na vrhove Crkve da shvate trenutak u kojem se zemlja nalazi: ”U ovom trenutku moramo se držati pravila. Želimo li živjeti intenzivnim kršćanstvom kojemu je stalo do brige za našu braću, moramo učiniti korak natrag i pronaći mir, utjehu, i spas u liturgijskom slavlju koji će nas vidjeti okupljene oko pape uz pomoć komunikacijskih sredstava”.
Mediji koji nisu pod izravnom kontrolom Crkve govore o ”zastranjenju crkvenih vrhova”, a u tisku su se pojavili i disonantni glasovi iz redova nižeg klera.
Talijanska biskupska konferencija istupila je iznimno oštro protiv vladine odluke o postupnom skidanju ograničenja okupljanja građana. Talijanski biskupi otvorili su baražnu vatru protiv premijera Contea tražeći da se omogući okupljanje vjernika na misama, i u tome ih je snažno podržala talijanska populistička i suverenistička desnica koja bi htjela srušiti Conteovu vladu
Tako je, primjerice, dnevnik La Repubblica, u većinskom vlasništvu obitelji Agnelli, proizvođača FIAT-a, objavio pismo župnika Alda Antonellija, koji je napisao pismo koje vrijedi prenijeti u cijelosti:
”Govorim i pišem kao vjernik i kao svećenik, obraćajući se biskupima koji nikada ne bi smjeli zaboraviti svoju vokaciju da budu ”pastiri”, pa dakle i ”odgajatelji”! Kriza koju je nametnulo širenje Covida-19, sa zatvaranjem crkava, mogla je biti i prilika, s naše strane, za promišljanje o ”ritualističkom zastranjenju” naše vjere koje je, pošto je stavilo u drugi plan dužnost svjedočenja, enfatiziralo praktični aspekt liturgijske prisutnosti: mogla je to biti dragocjena prigoda za ponovno otkrivanje Evanđelja kao prave dobre poruke, kao poruke života što ga treba proživjeti laički, ”izvan hrama”, kao što je to početno predstavio Isus i kao što su tako živjeli prvi kršćani.
U ovom vremenu praznih crkava mogli ste podsjetiti kršćane da njihova zadaća nije napuniti crkve, već iznova pokrenuti svijet. Bila je to preporuka koju sam često ponavljao svojim župljanima: ide se u crkvu zato da bi se moglo biti kvascem u svijetu; ne bivamo na ovome svijetu da bismo išli u Crkvu!
Biskupi su trebali i morali podsjetiti kršćanski narod da Crkva nije ona koja se dokazuje ritualima i procesijama, već ona koju svjedoče svjedoci koji umiju podijeliti s drugima njihove nedaće; da u jednom svijetu, u kojem se individualizmi u sukobu bore da nadvladaju jedni druge, postoji jedna Crkva koja zna služiti u toj svakodnevici, u logici da se daje, da se brine i da skrbi za drugoga.
Ali, ne! Biskupi su nas htjeli vratiti u prošlost: zarobiti u svetosti obreda ono, za što nas je Učitelj pozvao da svjedočimo u profanosti.”
Drugi crkveni intelektualci, pak, citiraju evanđeoski moral ”Govora na gori”, koji je u suprotnosti s pritiskom biskupa na dopuštanje misnog okupljanja, i citiraju Kristove riječi: ”Kada se moliš, uđi u svoju sobicu i zatvori vrata, moleći se Ocu svojem…”
Na kraju, došao je i pravorijek samog pape Franje, koji je u kapeli svete Marte, gdje stanuje i svakodnevno slavi misu po propisima nužne distance, koji je apelirao na vjernike i svećenike da poslušaju glas razuma i poštuju vladine dispozicije, ”samo da se pandemija ne vrati”.
To znači da će i u Italiji otvaranje crkvenih vrata ići postupno, a jedan je rezultat siguran: umjesto u crkvama, crkveni će se obredi od početka svibnja držati na otvorenome. To je, svakako, izuzetak, u susret normalizaciji života.
Ali dovoljno da se papina poruka shvati kao poziv na uvažavanje opreza i podvrgavanje nužnim propisima svjetovne vlasti koja se trudi zaustaviti pandemiju i smanjiti broj žrtava i bolesnih.
Svojom politikom servilnosti prema hrvatskim crkvenim vrhovima, hrvatske vlasti pridonose klerikalizaciji Hrvatske, pretvaranju jedne laičke države u uslužni servis crkvenih hijerarhija. Iskoristili su priliku, kao i uostalom i drugi autokrati u svijetu, da potiho nametnu javnosti ono što ne bi mogli u normalnim uvjetima. Time slijede primjer Mađarske, Poljske, Brazila, Rusije, Turske, Kine…
Ovakvu lekciju, nažalost, nije poslušala ni Katolička crkva u RH, a niti hrvatski vlastodršci.
Svojom politikom servilnosti prema hrvatskim crkvenim vrhovima, hrvatske vlasti pridonose klerikalizaciji Hrvatske, pretvaranju jedne laičke države u uslužni servis crkvenih hijerarhija.
Iskoristili su priliku, kao i uostalom i drugi autokrati u svijetu, da potiho nametnu javnosti ono što ne bi mogli u normalnim uvjetima. Time slijede primjer Mađarske, Poljske, Brazila, Rusije, Turske, Kine…
Ne samo što slijede primjer ”iliberalnih demokracija”, već i autokratskih režima koji koriste gužvu. The Economist je nabrojao 84 zemlje koje su usvojile izvanredne zakone i mjere za ušutkivanje javnosti pod izgovorom pandemije.
Zlouporaba vlasti više se ne skriva, već se naprotiv ističe, u uvjerenju da će javnost sve to progutati u strahu od bolesti.
Hoće li naši vlastodršci u tome otići do kraja? Vidjet ćemo to već po datumu održavanja izbora i po načinu kako će se osigurati kontrola izbora od strane građana, koja je, primjerice, ukinuta u Poljskoj u susret predsjedničkim izborima u svibnju.
autograf
