[caption id="attachment_140962" align="alignnone" width="550"] Heavy layer of fog, covering entire city of Sarajevo is seen, from a high point on Mt. Trebevic, on December 4, 2018. - Bosnia and Herzegovina's capital has been covered in smog for past several days. Measurements taken by local air pollution measurement stations have shown variations between 190 and 300 microgrammes of hard matter particles per cubic meter of air, which puts Sarajevo among 5 most polluted cities in the world. (Photo by ELVIS BARUKCIC / AFP)[/caption]
Američke aplikacije za mjerenje kvalitete zraka izazivaju sumnje među različitim akterima. Ovaj put se bavimo posljedicama “otvorenog pristupa” na lokalnu zajednicu, onu sarajevsku, ali i neizostavnom motivacijom “prvog svjetskog higijeničara”.
Jasno je za Sarajevo, ali po teškim onečišćenjima zraka nedavno su se pročuli i Zagreb, Beograd, Celje. Jasno je za Sarajevo, naime, jer ono zimi više ionako ne može izbjeći svoje mjesto u vrhu svjetske liste gradova s najzagađenijim zrakom. No treba u svjetlu permanentnog breaking newsa te vrste uočiti još dvije činjenice. Prvo, ne samo na Balkanu, pažnja se velikim dijelom skreće na lokalno stanje. Drugo, dok se više priča o kvaliteti zraka gradova, u dalji plan je pala slika globalnog ekološkog užasa općeg tipa.
Sva je prilika, međutim, da nije riječ o slučajnom efektu. Pozornost oko najednom svima dostupne planetarne mreže s podacima o kvaliteti zraka mnogobrojnih gradova po gotovo svim kontinentima, nama je privučena upravo primjerom Sarajeva. Zna se i od kojeg momenta: ambasada Sjedinjenih Američkih Država u tom gradu je 1. juna 2018. objavila da rezultate svog mjerača otvara za javnost. Internetska stranica Hidrometeorološkog zavoda Federacije Bosne i Hercegovine otad navodi direktnu vezu na to strano diplomatsko predstavništvo. Doslovno, navrh tablice za razna bosansko-hercegovačka mjesta, u rubrici s prvom sarajevskom lokacijom istaknuto je tek – Ambasada SAD.
Na stranu sad to što takvi kolonijalni detalji u jednom poluprotektoratu kakav je BiH, više nikog ne iznenađuju. Ne bi nas valjda trebao čuditi ni nalaz da Amerikanci u čitavoj toj rubrici, odvojenoj za devet parametara, kao uporište daju jedino broj čvrstih lebdećih čestica veličine do 2,5 mikrona. Samo na toj osnovi izračunavaju tzv. indeks kvalitete zraka, i to američki, jer indeksacija nije međunarodno standardizirana.
Federacija BiH je dotad mjerila tako sitne čestice isključivo na ponekim punktovima industrijskih zona Tuzle i Zenice, ali je s triju sarajevskih lokacija redovno prenosila šest-sedam preostalih indikatora. I daleko od toga da zrak u Sarajevu, u dane maglovite, a bez oborina ili vjetra, nije katastrofalno zaprljan polutantima iz automobilskih motora i kućnih ložišta. To nije sporno, nažalost, i nisu Amerikanci svojim objavama vrijednosti za PM2,5 iznijeli nikakvu neistinu.
Američki eko-utjecaj
No pravi smisao njihovih mjerenja otkriva se tek kad bolje osmotrimo onaj link na koji upućuje Hidrometeorološki zavod. Posrijedi je AirNow stranica s dodatkom iz američkog State Departmenta koji prikuplja izmjere u velikom broju svojih ambasada i konzulata diljem svijeta. Metoda se proslavila nakon raskrinkavanja situacije u Kini, čime je otvoren put za slične akcije drugdje, odnosno gdje god to Washington poželi. Ali nemojmo se dati zavarati tumačenjem koje daju na AirNow, da se uzorkovanje izvodi radi informiranja osoblja ambasada i drugih američkih građana u svijetu, i da je sustav otvoren prema željama svih zemalja u vezi s tim mjerenjima.
Prije će biti da je vodeći svjetski policajac u novije doba postao i samozvani svjetski higijeničar broj jedan. Ako je prethodnu funkciju prigrabio kao najuporniji siledžija, onda je drugu možda usvojio kao najizrazitiji čistunac i štreber. Ipak, nije riječ o tome; ne može bully tako lako biti i geek. Radije proširimo sliku na ukupni američki eko-utjecaj, pa ćemo lakše protumačiti kontroverznost tih identiteta.
Ako je netko u međuvremenu smetnuo s uma, napomenimo da SAD najviše u svijetu generira klimatske promjene, na sve moguće načine. Osim toga, te promjene izuzetno potenciraju lokalne kontaminacije zraka, a potonje je i kudikamo lakše sanirati negoli globalni poremećaj klime. Od rečenih svih-mogućih-načina podcrtat ćemo samo nekolicinu važnijih. Amerikanci su posljednjih godina unekoliko popravili stanje ekoloških dubioza kod sebe doma, ali su ga dodatno pokvarili u gostima. Dobar izdvojeni pokazatelj je eksploatacija i potrošnja ugljena, zna li se da je to još uvijek drugi najveći izvor energije na svijetu, te da je ekološki najštetniji.
Dvije najveće banke po financiranju projekata vezanih uz ugljen nalaze se u Americi, tj. četiri od 10 najvećih u svijetu. Najveća burza fosilnih goriva općenito, jest i dalje ona njujorška. Sjedinjene Države prednjače i novcem uloženim u lobiranje za ugljen u svijetu, premda ga na svojoj teritoriji više toliko ne forsiraju. No valja pripaziti na stanje američkog izvoza ugljena s obzirom na najvećih pet njihovih kupaca: Indiju, Nizozemsku, Japan, Brazil, Južnu Koreju.
Među njima, potrošnja ugljena baš dramatično raste u Indiji, Brazilu i Južnoj Koreji, dok je u Japanu i Nizozemskoj nekako stabilno povisoka. Pritom se Indija, Japan i Brazil svrstavaju među šest najvećih svjetskih emitera stakleničkih plinova, ali SAD ima svoje mjerače za PM2,5 samo u Indiji, kad su te države na stvari. Očekivano, ujedno je Indija najzagađenija u tom skupu, pa se tamo više nema bog zna što novoga ni otkriti. Kina je bila taj senzacionalni zgoditak ekološko-obavještajnog rada, jer je navodno ispala po svemu najgora.
Država kao kolateralna šteta?
Kina je dakle najbrže rastući emiter stakleničkih plinova u 21. stoljeću, kao i najveći potrošač ugljena. Ali ona ga uvozi posve neznatno iz SAD-a koji se ugurao među pet najvećih izvoznika otkako ga više ne želi toliko trošiti kod kuće. Daleko najveći dio ugljena ona i dalje kupuje od Australije i Indonezije. K tome, Kina je počela ozbiljno smanjivati taj uvoz, nakon ograničenja domaće eksploatacije i razvoja čišćih energetskih tehnologija koje već neko vrijeme naveliko izvozi.
Naposljetku, recimo i da je Amerika drugi najveći emiter stakleničkih plinova na svijetu. Tako malo potpunije ocrtan profil svjetskog higijeničara odaje po svemu drukčiju motivaciju od one koju javno predočuje State Department. Kina nije problem zato što je u kratkom vremenu ostavila grozan trag u ekološkom pogledu, nego što američki kapital od toga nema koristi. A da ovdje imamo više prostora na raspolaganju, ne bismo ni preskočili kunktatorsku ulogu vodećih zemalja Europske unije u takvom novom i čišćem svjetskom poretku.
Američko patronizirajuće držanje spram BiH tu predstavlja samo kolateralnu štetu, ali to nije moguće u cijelosti razumjeti bez uvida u širu sliku. Nju smo iznijeli u najgrubljim crtama, da ne ponavljamo ostale podrobnije momente na čelu s mračnim efektima politike Donalda Trumpa na ono malo poboljšanja koja je za sobom u okolišnoj politici ostavio Barack Obama. Riječ je i o kvalitetama koje se odražavaju u samoj Americi, kao i o (ne)prihvaćanju globalnih ekološko-političkih ugovora.
Uostalom, što se nas ovdje tiče, i što se tiče diplomatskih mjerenja, logično je što Amerikanci budno njuškaju zrak u njima manje važnim eksteritorijalnim jedinicama. Ta iz većih svojih predstavništava već su bitno opsežnije špijunirali najbliže partnere. Ostaje nam ustvrditi da jedina konstantna vrijednost u američkoj vanjskoj politici i dalje biva interes domaćeg kapitala naspram globalne dobrobiti.
bilten
