Obavijest o teškom kliničkom stanju Hrvatskih laburista – stranke rada, nakon kraha na euroizborima prenijeli su svi mediji, kao uostalom i ostavku njena predsjednika i osnivača Dragutina Lesara.
Ovih dana, mediji javljaju kako je dio njihova članstva pristupio HNS-u, dio Stranci reformista, a dio stranci u nastajanju koju predvodi Milan Bandić. Klinička smrt je nastupila, čeka se netko tko bi isključio aparate, rekli bi zlobnici.Nije ovo prvi puta da se cijele organizacije i veće skupine članstva pridružuju drugim, sasvim raznorodnim strankama. Devedesetih smo godina prošloga stoljeća, svjedočili toj pojavi vrlo često, no ono što nas danas začuđuje nije činjenica postojanja prebjega (ili bolje rečeno izbjeglica), nego činjenica shvaćanja političkog organiziranja u ovoj zemlji. Mogli bismo reći kako je uhljebnički utilitarizam dominantna politička doktrina u nas. Kao dokaz bismo mogli navesti nastanak gotovo svih hrvatskih političkih stranaka 1990. godine, koje gotovo bez izuzetka imaju ishodište u kadrovima iz bivših političkih struktura.Bivši laburisti, dakle, nisu jedini slučaj, tek posljednji u nizu, koji dokazuje činjenicu kako u ovoj zemlji sve manje ljudi ima potrebu iskoristiti svoj politički eros za svjetonazorsko ili programsko udruživanje. Slučaj bivšega HDZ-ova gradonačelnika Siska potvrđuje takvo dominantno shvaćanje politike u nas. Naime, ovaj bivši političar, u razgovoru za jedan dnevni list, jadikuje nad svojom sudbinom jer za njega nema mjesta niti u jednom dijelu javnoga sektora. Jednom uhljeb, uvijek uhljeb, rekao je jedan poznati poduzetnik ovih dana.
Hrvatski laburisti – stranka rada, nastali su mahom od bivših kadrova Saveza komunista i sindikalaca koji su zaljubljeni u karizmu Savke Dapčević Kučar, i njenu kohezivnu snagu, ušli u članstvo Hrvatske narodne stranke. Iz te su stranke pod vodstvom bivšeg zastupnika HNS-a, kasnije neovisnog zastupnika i pučkog tribuna sjeverne Hrvatske, Dragutina Lesara, izašli na platformi borbe protiv liberalnog kapitalizma i visokog postotka društvenoga vlasništva, zalažući se za moral i visoku vrijednost onih koji žive od svoga rada. Sada, kada je projekt pretvoren u pokojnika, oni, kao rakova djeca, bježe u svjetonazorski i programski sasvim suprotne tabore.
„Najmoralnija politička stranka u Hrvata“, kako im je tepao ostrašćeni osnivač, u začetku je bila kratkoga dometa. Barem su tako analitičari komentirali uspjehe glede skupljanja potpisa za referendum o Zakonu o radu te vezivanje za neke sindikalne programe. Izbor časnoga imena, imanentnoga anglosaksonskom političkom sustavu, isti su ti analitičari tada proglašavali potpuno promašenim. Za političku platformu koja će se boriti za prava onih koji žive od svoga rada, svima osim tim populistima, i tada je bilo jasno, kako su potrebni preduvjeti postojanje građanskoga društva, visokog stupnja privatnoga vlasništva te suvremenog liberalnog kapitalizma gdje je rad shvaćen kao vlasništvo, a ne isključivo kao zakonska garancija.
Oni pak benevolentniji, koji su se nadali kako ćemo ovim pokušajem dobiti spomenuto, grdno su se prevarili. Na borbi za očuvanje neodrživih, u prošlosti stečenih prava, ovaj je pokušaj bio posljednja linija obrane nerada aktualne vlade koji je rezultirao pozivom na ostavku iz Svjetske banke prije neki dan. Početni izborni uspjesi, i saborski mandati, bili su tek običan oporbeni alibi protiv iskoraka u izlazak iz recesije. Arhaični zaziv države tutora proleterima, umjesto države servisa građana, koji doduše nije hrvatska posebnost. Ekonomska situacija u zemlji njihove sestrinske stranke Syrize, mogla je, i u nastajanju, biti kobno pretskazanje.
Ipak, treba biti pošten pa reći kako je pokojnik, o kojem pišem, tek metafora situacije u drugim strankama. Tek dovoljno mlad, a da bi stekao imunitet u dovoljnom broju svojih članova ovisnima o proračunu. Najavljena borba za preferencijsko glasovanje i reformu biračkog sustava, iz dva sasvim suprotna tabora, preduvjet je smrti uhljebničkog utilitarizma, od ishodišta imanentnoga hrvatskom političkom sustavu.
Takav sustav, gdje ćemo glasovati za pojedince, a ne uhljebničke platforme, vjerojatno bi doveo i do odsustva prakse kontrole birača putem njihova zapošljavanja za javni novac, a time, posredno, i do početka reformi na koje je upozorila Svjetska banka.
Hrvatski laburisti – stranka rada, nastali su mahom od bivših kadrova Saveza komunista i sindikalaca koji su zaljubljeni u karizmu Savke Dapčević Kučar, i njenu kohezivnu snagu, ušli u članstvo Hrvatske narodne stranke. Iz te su stranke pod vodstvom bivšeg zastupnika HNS-a, kasnije neovisnog zastupnika i pučkog tribuna sjeverne Hrvatske, Dragutina Lesara, izašli na platformi borbe protiv liberalnog kapitalizma i visokog postotka društvenoga vlasništva, zalažući se za moral i visoku vrijednost onih koji žive od svoga rada. Sada, kada je projekt pretvoren u pokojnika, oni, kao rakova djeca, bježe u svjetonazorski i programski sasvim suprotne tabore.
„Najmoralnija politička stranka u Hrvata“, kako im je tepao ostrašćeni osnivač, u začetku je bila kratkoga dometa. Barem su tako analitičari komentirali uspjehe glede skupljanja potpisa za referendum o Zakonu o radu te vezivanje za neke sindikalne programe. Izbor časnoga imena, imanentnoga anglosaksonskom političkom sustavu, isti su ti analitičari tada proglašavali potpuno promašenim. Za političku platformu koja će se boriti za prava onih koji žive od svoga rada, svima osim tim populistima, i tada je bilo jasno, kako su potrebni preduvjeti postojanje građanskoga društva, visokog stupnja privatnoga vlasništva te suvremenog liberalnog kapitalizma gdje je rad shvaćen kao vlasništvo, a ne isključivo kao zakonska garancija.
Oni pak benevolentniji, koji su se nadali kako ćemo ovim pokušajem dobiti spomenuto, grdno su se prevarili. Na borbi za očuvanje neodrživih, u prošlosti stečenih prava, ovaj je pokušaj bio posljednja linija obrane nerada aktualne vlade koji je rezultirao pozivom na ostavku iz Svjetske banke prije neki dan. Početni izborni uspjesi, i saborski mandati, bili su tek običan oporbeni alibi protiv iskoraka u izlazak iz recesije. Arhaični zaziv države tutora proleterima, umjesto države servisa građana, koji doduše nije hrvatska posebnost. Ekonomska situacija u zemlji njihove sestrinske stranke Syrize, mogla je, i u nastajanju, biti kobno pretskazanje.
Ipak, treba biti pošten pa reći kako je pokojnik, o kojem pišem, tek metafora situacije u drugim strankama. Tek dovoljno mlad, a da bi stekao imunitet u dovoljnom broju svojih članova ovisnima o proračunu. Najavljena borba za preferencijsko glasovanje i reformu biračkog sustava, iz dva sasvim suprotna tabora, preduvjet je smrti uhljebničkog utilitarizma, od ishodišta imanentnoga hrvatskom političkom sustavu.
Takav sustav, gdje ćemo glasovati za pojedince, a ne uhljebničke platforme, vjerojatno bi doveo i do odsustva prakse kontrole birača putem njihova zapošljavanja za javni novac, a time, posredno, i do početka reformi na koje je upozorila Svjetska banka.
Izvor: seebiz
