Koliko brojiš?

Kad sam ja bio mlad, momci su morali služiti vojsku, a to se smatralo mučnim gubitkom vremena, pomalo nalik na zatvor. Vojska je manje bila niz fizičkih napora i psiholoških poniženja, a više golema količina praznog i pustog vremena koje je trebalo nekako premostiti. I tu se već susrećemo s prvim paradoksom: vojsku bi redovito lakše izdržali oni stariji i tjelesno slabiji nego oni mlađi i jači.

Treba, naime, znati ovo: u vojsku se tada odlazilo sa dvadeset godina, i ostajalo se ondje dvije godine. To je vrijedilo za mladiće koji su završili zanate, ili su bili sa sela, ili su čak – bilo je i toga – bili bez ikakva zanimanja. Drugo je bilo s onima koji su išli u više škole: njima se dopuštalo da odsluženje ponešto odgode, najviše do dvadeset i sedme godine. I sad, kad je bio kakav napor, kad je za nešto trebala strpljivost, onda su bolje prolazili oni stariji, jer oni su već imali iskustva i umjeli su rasporediti vlastite snage. A oni mlađi gurali bi dok bi mogli – fizički i psihički – a onda bi se slomili. A što je najzanimljivije, to je vrijedilo i onda kad se trebalo suočiti s tegobama dugog i teškog vojnog vremena.

To se vrijeme, naime, mjerilo na osobit način. Mjerenje je počinjalo prvim danom vojnoga roka, a završavalo posljednjim, prema kojemu je sve teklo. Nekima je do toga žuđenog cilja ostajalo tek nekoliko tjedana, a nekima i cijela godina; samo se po sebi razumije da su oni prvi bili postavljeni više u vojničkoj hijerarhiji, dok su drugi bili izloženi ruglu kao fazani ili gušteri. A ruglo se sastojalo ponajviše o tome da ih se upita: Koliko brojiš? Jer podrazumijevalo se da svatko broji i da se brojiti mora.

A brojili su se dani. Svaki je vojnik točno znao koliko mu je dana ostalo do kraja vojnog roka, a postojali su i neki rituali u vezi s tim: kad bi broj dana pao ispod sto, reklo bi se da je nekome pukla stotka. Zašto se brojilo baš u danima, teško je reći, možda zato što je dan i inače neka mjerna jedinica (pa se kaže radni dan, trudodan). Ja samo znam da su vojnici ujutro, kad bi se probudili, znali izvikivati brojku koja im je još preostala, pri čemu se dan koji je upravo započeo više nije računao, kao da je već završio. Dan kao mjeru usvojili su i civili, pa bi pitali vojnike, kad bi ovi došli na odsustvo, koliko još imaju dana.

E, sad, u tom brojenju dana postojale su dvije škole. Jedno su bili oni vojnici koji su to radili ustrajno i pedantno, pa su rado i govorili o tome. Oni bi obično nabavili džepni kalendar (kartončić sa sitno otisnutim danima i mjesecima), pa bi onda na njemu kemijskom olovkom križali dane koji su prošli. A pritom onaj Veliki dan – koji je čekao negdje u budućnosti – bio je već posebno označen, obično crvenom bojom. Drugo su bili vojnici koji takav kalendar nisu imali, pa su čak izbjegavali i govoriti o danima, a kad biste ih pitali koliko im ostaje, oni bi vam rekli datum kad misle da će izaći. Nije teško pogoditi da su te dvije skupine vojnika bile različita temperamenta i karaktera.

Za one prve – za one s kalendarima – moglo bi se reći da su bili naivniji, mlađi, ali i skromniji od onih drugih. Kad su se već našli u vojsci, onda su i vrijeme mjerili kao vojnici, utoliko više što je i sama vojska podupirala takav sustav. Jer ona bi onomu tko bi stekao kakvu zaslugu, kao najviše priznanje, davala slobodne dane (otprilike: treća nagrada nalivpero, druga ručni sat, a prva deset dana nagradnog odsustva). Samo se po sebi razumije da su takvi vojnici lakše prihvaćali i usvajali ono što im se u vojsci tuvilo, i nisu ni pomišljali da u to posumnjaju.

U drugoj skupini vojnika – u onoj gdje nitko nije računao u danima – bili su oni koji su željeli ostati civili, premda nose uniformu i premda i za njih vrijedi sve što i za druge. Jer dok su bili kod kuće, nisu im bili potrebni nikakvi dani, pa bi im bilo i glupo reći za nešto što će biti za pola godine da će se to dogoditi za sto sedamdeset i tri dana. Nisu prihvaćali vojnički folklor, smatrajući da time čuvaju vlastiti identitet i dostojanstvo, pa da su zato manje vojnici i manje podložni apsurdima vojničke sudbine.

Ali možda se tu i nije radilo samo o odnosu prema vojsci nego i prema vremenu općenito. Dvije skupine vojnika zapravo su nosioci dva stava što ih čovjek može zauzeti prema temporalnoj dimenziji vlastitog života.

Jedna je mogućnost da se život uzima dan po dan, skromno i s vjerom da će se jednom stići do cilja, a da je svaki križić na kalendaru nekakav dobitak, ako ništa drugo, onda zato što smo ostali živi i zdravi. Druga je mogućnost da računanju vremena pokušavamo uvijek i u svim situacijama nametnuti vlastita mjerila uvjeravajući sebe da vremenom gospodarimo, ili da barem gospodarimo vlastitim stavom prema njemu.

A pritom je možda važno i to što svaki od tih stavova uvijek podrazumijeva i onaj drugi. Vojnici koji su računali u tjednima i mjesecima ipak su uvijek znali i koliko je to dana; oni koji su računali na dane bili su to kadri preračunati u tjedne i mjesece. Zato nikad nisu dolazili jedni s drugima u sukob.

Sad će netko još upitati i u koju sam skupinu ja pripadao. Pripadao sam među one koji nisu brojili dane, ali se time nimalo ne ponosim, jer poslije me je sudbina kaznila. Naime danas, kad pišem nešto veće, pa me ukućani upitaju koliko još imam do kraja, ja im nikad ne kažem broj stranica, nego broj dana.

matica