U sljedećih nekoliko mjeseci bit ćemo obasuti ogromnom količinom programa, strategija ili zahtjeva, nakana za izradom strategija, političkih i gospodarskih platformi, nepreglednim nizom obećanja i planova. I tako sve do dana izborne šutnje, besmislice koju zakonodavac, tko zna zašto, nije ukinuo. No znatno opasnija šutnja je ona nepropisana, postizborna šutnja u kojoj se svi navedeni programi, obećanja i strategije zaboravljaju, ne znam od koga više: izbornih pobjednika ili gubitnika. Odlažu se poput pročitane knjige u nekakav zapećak, do sjedeće prigode kada će ih isti ili drugi akteri ponovo izvući na svijetlo dana i blago reciklirane pokušati podvaliti kao nešto novo na političkom tržištu.
A možda i neće biti svega toga? Možda će političke stranke i kandidati spoznati kako nikoga više ne mogu zavarati s tim svojim praznim ljušturama pa će i sami od njih odustati? Možda nam se predstave iskreno kao grešni ljudi, kakvi smo svi, pomalo isprazni i poprilično lijeni, obuzeti pohlepom i egoizmom, željni kruha bez motike i previše prolivenog znoja, odlučni da od drugih otmemo sve za sebe i svoje, u disciplini u kojoj u nas ne možeš pogriješiti – u politici? Možda kao put do uspjeha prigrle surovu iskrenost jednog od velikana hrvatske političke misli, Josipa-Joška Kraljevića, kandidata za mjesto načelnika općine Proložac, koji je rekao: „Vama će biti isto, a meni sigurno bolje“ i „Meni sve, a vama ništa”? A možda to i nije realno očekivati kod licemjernih nas, možda je to moguće samo u rodnom mjestu našeg poznatog satiričara Ante Tomića?
Svi nadahnuti politički kreativci sada imaju zajedničku kantu za šutanje: navodno populističke i krajnje demagoški nastrojene Laburiste, koji za razliku od svih ostalih, programa i iskustva nemaju (uf). Uzevši u obzir da je Duspara već godinama na vlasti, rijetki su pripadnici HDZ-a i SDP-a koji su sudjelovali u vladanju gradom, tako da se i njima može spočitnuti neiskustvo. No Laburisti, za razliku od svih ostalih stranaka, za sada imaju bar jednu kategoriju u kojoj su nedostižni: kako u vlasti i podjelama plijena nisu sudjelovali, nemaju afera ni repova koji bi se za njima vukli. Iskusni politički macani ismijavaju njihovu političku nevinost i anonimnost, dok sami bivaju prepoznati isključivo po ne-dobru. Jedva čekam tzv. velike stranke da izađu sa svojim programima pred građanstvo. Na koju foru će nam sad dokazati kako su starog psa naučili nove trikove? Kako će ikoga uvjeriti da izborni program nije samo puki hodogram za dolazak do željene fotelje?
Za dobar program treba imati bogato životno iskustvo, čvrst stav i nepovredive principe. Ako ti netko odmah u startu poljulja stavove ili dokaže kako kršiš svoje vlastite principe, cijeli program i projekt padaju u vodu, postaju nevjerodostojni. Kako vjerovati poduzetniku koji u naponu snage i na vrhuncu uspješnosti, odustaje od poduzetništva i umjesto gazde postaje nečija najamna radna snaga? Kako vjerovati europejcima koje vodi osuđeni ratni zločinac? Kako vjerovati stranci ili koaliciji koja se bori za „obične“ građane, radnike i potlačene, za narod, a neki njihovi vodeći ljudi prvo podmire sebe? Kako vjerovati onima koji se zaklinju u obrazovanje, stručnost, konkurentnost i demokratičnost, a bez riječi prihvaćaju dekretom imenovane nesposobnjakoviće ili čak sami takve instaliraju? Ima li veće demagogije od svrstavanja uz principe koje svakodnevno gaziš?
Pustite programe i šarene laži, pročitani ste.
Toliko ste šuplji da vas ni u vašim središnjicama nitko ne shvaća ozbiljno.
from sb underground
