Presuda čudovištu kao što je Ratko Mladić je i više nego opravdana. Ali i ta presuda stiže kasno za zemlju mentalno zarobljenu u ratu, smatra Dragoslav Dedović, urednik redakcije DW na srpskom jeziku.
I širok i dubok je krvavi trag koji je iza ovog starca ostao u Bosni i Hercegovini. Apsolutni gospodar rata na strani bosanskih Srba bio je prije 25 godina na vrhuncu moći, a sada je u potpunoj vlasti svoje bolesti. Vjerojatno će uskoro umrijeti. Zato je možda ravnodušan prema presudi: ionako se ni za što ne kaje. Njegovi ispadi u sudnici u potpunom su skladu sa prijašnjim izjavama da je Haški tribunal „satanistički sud".
Ratko Mladić odbija prihvatiti stvarnost, isto kao i srpski šovinistički krugovi u BiH i Srbiji. Za njih je, kao što se zna, Haški tribunal politički instrument protiv svih Srba. Tako implicitno negiraju individualnu krivicu svog „junaka" i njegovih kompanjona. Tako uzimaju za ideološke taoce većinu normalnih srpskih građana.
Čak i ako se s pravom kritizira povremena nedosljednost Haškog tribunala, uopće nije sporno da bivši general zaslužuje i proces i presudu poslije svega što se 1992-95. i po njegovoj volji desilo u BiH. Šteta je samo što zgrada suda nije u Sarajevu, Beogradu ili Banja Luci već u Hagu. Iz blizine bi bilo vidljivije kako „junak" biva ograničenim i banalnim čudovištem. Kako nije u stanju izreći makar riječ kajanja ili žaljenja. On nema ništa reći obiteljima svojih žrtava, čak ni obiteljima vlastitih ubijenih vojnika. Kad bi Ratko Mladić mogao još jednom birati, on bi izabrao da bude Ratko Mladić.
I neka ga je stigla pravda.
Autor komentara Dragoslav Dedović
Jednostavno je s onu stranu svakog civiliziranog ponašanja ubijati goloruke ljude, mladiće i starce. Barbarski je godinama bombardirati čitave gradske četvrti i tretirati civile kao predmet sadističke zabave snajperista. Zastrašujuće je mnogo mržnje u izjavi o „oslobođenju" Srebrenice i „osveti Turcima". Suludo je i izuzetno opasno glavne misli iz 1389. postaviti kao raster za stvarnost godine 1995.
Ratko Mladić je za mene od početka bio ideološki zaslijepljena vojna šaka ekstremnog srpskog šovinizma koja se samo dobro razumije u zanat sijanja smrti. Tadašnji propagandisti tog šovinizma – kao aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – danas su cijenjeni državnici.
Za žrtve se neće puno promijeniti. Mladić je za njih oduvijek bio cinični zločinac. Jedina zadovoljština bit će im službena sudska potvrda njihovog mišljenja.
Za mnoge svoje bivše vojnike, kao i brojne bosanske Srbe, Mladić ostaje i junak i žrtva „antisrpske zavjere". Taj predložak će biti dobrodošao i bošnjačkim nacionalistima kako bi govorili o „genocidnim Srbima". I za jedno i za drugo će se pobrinuti populistički političari koji u postfaktičkoj epohi doživljavaju novi procvat i na Balkanu. To je zabrinjavajuće, jer bez sveopćeg razumijevanja i sporazuma između bošnjačkih i srpskih političkih elita neće biti održivog koncepta za budućnost Bosne i Hercegovine.
Bojim se da ova presuda čudovištu stavljenom u izlog Haškog suda i svjetske javnosti, neće zadovoljiti dugo gomilanu žeđ za pravdom u zemlji koja je mentalno još uvijek zarobljena u ratnim devedesetim. Mladića je pravda stigla, ali da li je presuda i znak nade za BiH? Za tako nešto je, čini mi se, ipak prekasno.
dw
I širok i dubok je krvavi trag koji je iza ovog starca ostao u Bosni i Hercegovini. Apsolutni gospodar rata na strani bosanskih Srba bio je prije 25 godina na vrhuncu moći, a sada je u potpunoj vlasti svoje bolesti. Vjerojatno će uskoro umrijeti. Zato je možda ravnodušan prema presudi: ionako se ni za što ne kaje. Njegovi ispadi u sudnici u potpunom su skladu sa prijašnjim izjavama da je Haški tribunal „satanistički sud".
Ratko Mladić odbija prihvatiti stvarnost, isto kao i srpski šovinistički krugovi u BiH i Srbiji. Za njih je, kao što se zna, Haški tribunal politički instrument protiv svih Srba. Tako implicitno negiraju individualnu krivicu svog „junaka" i njegovih kompanjona. Tako uzimaju za ideološke taoce većinu normalnih srpskih građana.
Čak i ako se s pravom kritizira povremena nedosljednost Haškog tribunala, uopće nije sporno da bivši general zaslužuje i proces i presudu poslije svega što se 1992-95. i po njegovoj volji desilo u BiH. Šteta je samo što zgrada suda nije u Sarajevu, Beogradu ili Banja Luci već u Hagu. Iz blizine bi bilo vidljivije kako „junak" biva ograničenim i banalnim čudovištem. Kako nije u stanju izreći makar riječ kajanja ili žaljenja. On nema ništa reći obiteljima svojih žrtava, čak ni obiteljima vlastitih ubijenih vojnika. Kad bi Ratko Mladić mogao još jednom birati, on bi izabrao da bude Ratko Mladić.
I neka ga je stigla pravda.
Autor komentara Dragoslav Dedović
Jednostavno je s onu stranu svakog civiliziranog ponašanja ubijati goloruke ljude, mladiće i starce. Barbarski je godinama bombardirati čitave gradske četvrti i tretirati civile kao predmet sadističke zabave snajperista. Zastrašujuće je mnogo mržnje u izjavi o „oslobođenju" Srebrenice i „osveti Turcima". Suludo je i izuzetno opasno glavne misli iz 1389. postaviti kao raster za stvarnost godine 1995.
Ratko Mladić je za mene od početka bio ideološki zaslijepljena vojna šaka ekstremnog srpskog šovinizma koja se samo dobro razumije u zanat sijanja smrti. Tadašnji propagandisti tog šovinizma – kao aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – danas su cijenjeni državnici.
Za žrtve se neće puno promijeniti. Mladić je za njih oduvijek bio cinični zločinac. Jedina zadovoljština bit će im službena sudska potvrda njihovog mišljenja.
Za mnoge svoje bivše vojnike, kao i brojne bosanske Srbe, Mladić ostaje i junak i žrtva „antisrpske zavjere". Taj predložak će biti dobrodošao i bošnjačkim nacionalistima kako bi govorili o „genocidnim Srbima". I za jedno i za drugo će se pobrinuti populistički političari koji u postfaktičkoj epohi doživljavaju novi procvat i na Balkanu. To je zabrinjavajuće, jer bez sveopćeg razumijevanja i sporazuma između bošnjačkih i srpskih političkih elita neće biti održivog koncepta za budućnost Bosne i Hercegovine.
Bojim se da ova presuda čudovištu stavljenom u izlog Haškog suda i svjetske javnosti, neće zadovoljiti dugo gomilanu žeđ za pravdom u zemlji koja je mentalno još uvijek zarobljena u ratnim devedesetim. Mladića je pravda stigla, ali da li je presuda i znak nade za BiH? Za tako nešto je, čini mi se, ipak prekasno.
dw
