Karlo Hubak napisao je i na H-Alteru objavio otvoreno pismo Draženu Siriščeviću povodom koncerta Nives Celzijus u dvorani Lisinski. U pismu se zgraža nad tragičnom razinom kulture u našem društvu i zaziva pristojnost i civiliziranost, nazivajući istovremeno velik dio hrvatskih građana idiotima i barbarima. Kao mladi vrhunski glazbenik, Hubak smatra da nisu sve ideje jednakovrijedne i ravnopravne, te da su obrazovani ljudi društveno poželjniji od neobrazovanih. Drugim riječima, Karlo Hubak i njemu slični bolji su i važniji od Nives Celzijus.
Njegovo veličanje obrazovanosti i darovitosti, koje povezuje s drugim pozitivnim kvalitetama poput poštenja i originalnosti, zaboravlja na životne okolnosti onih koji nemaju mogućnosti posvetiti se višem obrazovanju ili svom daru jer moraju, na primjer, raditi kako bi preživjeli. Hubak opisuje cijelu tužnu scenu – bezvrijednu pojavu Nives Celzijus i njenu glupu publiku – kao da je promatra s nekog planinskog vrhunca, no propušta uočiti da većini ljudi put do njega nije ni otvoren ni prohodan. Iako je težnja za boljime (društvom, kulturom, svijetom) pohvalna, pa i nužna, čini se da su jedina mjerila prestiža i izvrsnosti koja priznaje prilično kratkovidno oblikovana u zasljepljujućem sjaju privilegiranosti ambicioznog mladog muškarca.
Njegova slika degradacije svih vrijednosti ne bi mi bila posebno zanimljiva da istovremeno nije i zapanjujuće seksistička. Zašto je Karlo Hubak šutio kad su se u Lisinskom održavali skupovi HDZ-a? Ili, još bolje, koncerti Miroslava Škore, poklonika ratnog zločinca i Gospodara Tame Branimira Glavaša? Zašto ga ništa od toga nije već ponukalo da prozove kulturu barbarizma i lopovluka, nego upravo nastup Nives Celzijus, zabavljačice koja svoj posao obavlja i od njega zarađuje, koliko znamo, potpuno legalno? Evo zašto:
Ovakva vaša odluka uvreda je za muzičare i muzičke profesionalce; u isto vrijeme dok će na katu zvučati Bachova Muka po Mateju, u sjećanje na Milana Horvata, u prizemlju će, kao u izlogu mesnice, paradirati jedna žena, na radost “svoje publike”. Sve ono što glazba, kao duboki izraz ljudskog duha, ljepote, plemenitosti, mašte, inteligencije i vještine predstavlja, ta žena svojim angažmanom negira.
Možda mislite da ste krivo pročitali, pa probajte još jednom:
u isto vrijeme dok će na katu zvučati Bachova Muka po Mateju, u sjećanje na Milana Horvata, u prizemlju će, kao u izlogu mesnice, paradirati jedna žena, na radost “svoje publike”. Sve ono što glazba, kao duboki izraz ljudskog duha, ljepote, plemenitosti, mašte, inteligencije i vještine predstavlja, ta žena svojim angažmanom negira.
Hubak je mogao napisati da će u prizemlju paradirati jedna izvođačica, pjevačica ili starleta, ali zašto biti specifičan kad je gađenje najlakše dočarati tako da se utvrdi da će to raditi jedna žena. Uočite i način na koji spaja njenu pasivnu i aktivnu ulogu: Nives Celzijus će paradirati, kao što to čine konji, ali istovremeno će biti tek beživotni komad mesa izložen za tuđu konzumaciju. U toj je vještoj frazi prikazana osnovna filozofija mizoginije: žena je samo objekt, a sve je njeno aktivno djelovanje tek nametljiv i uzaludan pokušaj da postane subjekt.
Nešto ranije, Hubak piše:
Nives Celzijus konkretno predstavlja novi vrhunac drskosti naše društvene gluposti, njezina aktivnost ne samo da nema veze s bilo kakvim izvođačkim umijećem ili kreativnom idejom, ona nema veze sa zdravim mozgom. (…) Ispražnjena od svakog sadržaja i smisla, ona se svela na tijelo, i kao takva može biti bilo što: fotomodel, voditeljica, pjevačica, kuharica, pisac, saborski zastupnik, nije važno, to je ionako sve ništa, važno je samo na kraju pokupiti što više love, to je suština realizacije čovjeka.
Rasklopimo slojeve ovog seksizma. „Ispražnjena od svakog sadržaja i smisla, ona se svela na tijelo“. Možemo zaključiti da je (Nivesino, žensko) tijelo kao takvo ispražnjeno od sadržaja i smisla, što je ideja koja se oslanja na temeljnu binarnu opreku žena = tijelo / muškarac = um, no sam Hubak zapravo govori suprotno. Iako to nigdje eksplicitno ne piše, nije teško iščitati da je skandaloznost i drskost Nives Celzijus upravo u njenom utjelovljenju – u sadržaju i smislu njenog tijela.
Nives je postala javna i slavna ličnost zato što je od svog tijela učinila biznis, zato što je njeno redovito seksualizirano tijelo bilo onaj sadržaj koji je prvotno nudila kao svoj proizvod. Neukus i prostakluk koje Hubak vidi u njenom nastupu u Lisinskom neodvojivi su od stigme koju nose sve žene čija su tijela na neki način njihov posao. Zato je baš Nives Celzijus simptom lopovluka i krađe – takve su ženskosti i dalje temeljni simbol manjka u patrijarhatu: manjka dostojanstva, vrijednosti, ljudskosti. Žene koje se (o)koriste svojim tijelima odbojnije su, očito, od kriminalaca i slavitelja ubojica, i njihovi se „grijesi“ mnogo teže zaboravljaju.
Ono što ne bismo trebali zaboravljati jest da društvena kritika koja se oslanja na seksizam znači malo i ne vrijedi gotovo ništa. Sori, Karlo, pokušaj ponovno.
muf