Nakon objavljenog teksta „Đuro Đaković - bijeli patuljak kome su prethodile kobasice“ ušli smo u raspravu o nekadašnjim i sadašnjim vremenima, pa sam se sjetila jedne forvarduše koju sam dobila još prije par godina. Konačno sam ju našla pa vam je prenosim:
U komunizmu su lopovi krali toalet papir, sapun, olovke, šarafe .....
U demokraciji lopovi kradu tvornice toalet papira, sapuna, olovaka....
U komunizmu su radnici dobijali viškove.
U demokraciji su radnici višak.
U komunizmu je puno ljudi kralo malo.
U demokraciji malo ljudi krade puno.
U komunizmu smo po mišljenje morali ići u Beograd.
U demokraciji po mišljenje moramo ići u Zagreb.
U komunizmu se radilo malo i još su radnike nazivali herojima rada.
U demokraciji se radi puno i još te nazivaju neradnikom, ljenčinom, parazitom.
U komunizmu nije bilo slobode izbora, ljudi su se bojali partije.
U demokraciji postoji sloboda i mnogo više izbora: ne moraš se bojati samo partije, moraš se bojati i za svoje radno mesto, hoće li se rate kredita dizati, kako ćeš otplaćivati kredit ako se razboliš, hoćeš li moći platiti liječenje ako se razboliš, možeš li priuštiti djeci školovanje, hoće li te optužiti za naconalizam, netrpeljivost, netoleranciju...
U komunizmu smo stajali u redovima za kupovinu boljeg deterdženta.
U demokraciji stojimo u redovima za bilo kakav posao.
U komunizmu si, zbog pričanja protiv države, završavao na Golom otoku.
U demokraciji, zbog pričanja protiv Vlade završiš na svom vlastitom Golom otoku. Gol i bos, bez posla, bez stana.
Dakle ima puno više izbora, a dolaskom demokracije, došla je i sloboda.
Konačno smo slobodni!
Evo, možete odmah uzeti svoje radne knjižice i slobodni ste!
Da odmah napišem i disklejmer: nisam jugonostalgičar. I da hoću biti, premlada sam za da bih to mogla biti. A opet, imam dovoljno godina da se sjećam kako je bilo nekada i da me nitko ne može farbati pričama o grozoti života u Jugi, pričama o famoznim redovima i zatiranju katoličanstva. Onda sam išla u Crkvu, pričestila sam se i krizmala. Slavili smo i pričest i krizmu, nismo se morali skrivati.
Danas ne idem u Crkvu jer mi se zgadila. Gadi mi se ono što je postala i što čini u mojoj državi.
Jasno je kao dan da je komunizam imao svojih mana. Velikih.
Ali je još jasnije da je ovo, kakva je Hrvatska danas, demokracija samo na papiru.
Jer u demokraciji ne postoji centralizam.
U demokraciji se ne može dogoditi da se skupi dovoljno potpisa za referendum i onda se taj referendum zabrani.
U demokraciji postoji sloboda medija.
U demokraciji se provode istrage za koje postoje indicije, ne zataškavaju se.
U demokraciji postoji sloboda tržišta.
Sve to u Hrvatskoj postoji samo na papiru. U praksi je potpuno suprotno.
Ali – imamo Hrvatsku. Ne treba nam ni posao, ni sloboda, ni život dostojan čovjeka. Imamo Hrvatsku!
