Ministar Hasanbegović je objavio knjige petorice autora, od kojih trojica imaju odanu sljedbu na američkom rasističkom portalu Stormfront koji je utemeljio bivši vođa Ku Klux Klana. Jedan od autora također je visoki dužnosnik američke političke stranke koja se zalaže za segregaciju
Svaki put kada se radikalnom desničaru, ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću pronađe novi biografski detalj koji ga nedvosmisleno smješta u gore navedeni politički kontekst, onaj radikalne desnice, on i njegovi pobočnici uzvrate kako je taj detalj ‘izvučen iz konteksta’. Iako je u međuvremenu na svjetlo dana izašlo toliko činjenica o ministrovim političkim aktivnostima, toliko izjava, tekstova i fotografija da one zajedno same po sebi tvore čvrst i jasan kontekst, pa ministrova obrana ne drži vodu ni na elementarnoj logičkoj razini, papagajski zbor njegovih sljedbenika i dalje trubi da se ministrov kontekst razlikuje od njegovih političkih aktivnosti, izjava, tekstova i fotografija.
Hrvatska enciklopedija ‘situacijski kontekst’ definira kao ‘ukupnost prirodnih, društvenih i kulturnih uvjeta u koje se smješta izričaj, ili diskurs, a to su podaci o kulturnoj i psihološkoj situaciji koji su zajednički pošiljatelju i primatelju poruke, kao i podaci o iskustvima i znanjima podjednako obojice njih’. Ministrov kontekst, kako smo se uvjerili, ni po čemu nije u suprotnosti s njegovim dosad otkrivenim političkim aktivnostima, izjavama, tekstovima i fotografijama. Tako bi bilo da je primjerice ustašku kapu nosio kada je nekom prilikom išao u maškare, ili da je o ustašama kao ‘herojima i mučenicima’ pisao u ironijskom ključu pa objavio u nekom satiričkom časopisu, ili da je 25 godina zaredom pohodio ustaški dernek na Bleiburgu kao tajni agent Centra Simon Wiesenthal.
Budući da se ne radi o čovjeku širokog spektra interesa, dapače, cijeli njegov znanstveni rad svodi se na opsesivno bavljenje temom hrvatskih muslimana, Novosti su se odlučile pozabaviti ministrovim hobijima, ne bi li možda tamo pronašle tragove nekog drugog, izgubljenog konteksta. Hobi je, kaže Hrvatska enciklopedija, ‘ono čime se netko najradije bavi u slobodno vrijeme; najmilija zabava, strast, pasija’, pa kao takav može štošta reći o tome kakva je neka osoba. Najpoznatiji ministrov hobi je njegova izdavačka djelatnost, posao koji se najčešće prakticira kao profesionalni, a ponekad i profitabilni biznis. No budući da je svih pet knjiga edicije ‘Hasanbegović’ objavljeno u vlastitoj nakladi, što uvijek podrazumijeva i određenu dozu idealizma i aktivizma, može se zaključiti da izbor naslova odražava ministrov osobni ukus i snažnu potrebu da se ta djela objave.
Pod egidom ‘Hasanbegović’ objavljeno je pet knjiga: ‘Europska nova desnica’ Tomislava Sunića, ‘Intelektualni terorizam’ Jure Vujića, ‘Komunizam i nacizam’ Alaina de Benoista, ‘Vehabizam’ Hamida Algara i ‘Industrija holokausta’ Normana Finkelsteina. ‘Vehabizam’ je knjižuljak u kojemu autor daje povijesni prikaz te radikalne škole tumačenja islama, pa se njime nećemo posebno baviti. U ‘Industriji holokausta’ američki politolog Norman Finkelstein, čiji su roditelji preživjeli nacističke koncentracijske logore, tvrdi da izraelski politički establišment eksploatira i koristi holokaust kao ideološko oružje, između ostalog i za provođenje terora nad Palestincima. Nećemo se ovdje baviti ni kontroverzama oko Finkelsteina, koji je zbog ove knjige fasovao otkaz na Sveučilištu DePaul i desetogodišnji izgon iz Izraela; primijetit ćemo tek da Hasanbegoviću ne bi bilo zgorega da je u odabiru knjiga nešto pažljiviji, da ga zlobnici ne bi smjestili u neki krivi kontekst.
U opisu knjige ‘Intelektualni terorizam’ Jure Vujića stoji pak da je ključno pitanje kojim se autor bavi ‘zašto su u današnjim društvima pobornici ideje nacije, obitelji, vjere, oni koji zagovaraju očuvanje europskog identiteta sustavno prozivani i prikazivani kao ‘fašisti”. Poznat i po plagiranju jednog članka Dejana Jovića, Vujić je sudjelovao u više događaja s Hasanbegovićem, a surađuje i s nekoliko opskurnih portala gdje se posljednjih tjedana upinje dokazati da su ministrove političke aktivnosti, izjave, tekstovi i fotografije izvučeni iz konteksta.
Jedan od značajnijih događaja na kojima su zajedno sudjelovali Hasanbegović, Vujić i još jedan ministrov autor, Tomislav Sunić, tribina je koja je krajem 2009. održana u zagrebačkom KiC-u, a koja se zvala ‘Kulturna hegemonija ili politička hegemonija’. Događaj je važan jer su na njoj predstavljeni obrisi onoga što će šest godina kasnije postati kulturna politika ministra Hasanbegovića. Sudionici su tamo elaborirali da se fenomen ‘kulturne hegemonije’ temelji na zasadama talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija i da svaki politički sustav podrazumijeva kontrolu društvene elite nad medijima, školstvom, javnim komunikacijama i ‘društvom zabave’. Prema medijskim izvještajima, Tomislav Sunić tom je prilikom ustvrdio da je ‘nova evropska desnica’ jedna vrsta kontrakulture naspram dominantne liberalno-lijeve opcije, na što se Vujić požalio da ona ‘nije uspjela provesti svoju kulturnu revoluciju’ i zaključio da mogući pretendenti ‘neće moći dobiti vlast s trajnim legitimitetom ako prije toga nisu kulturološki dobro potkovani i intelektualno jaki’. Vujić je također naglasio da pojam kulture mora podrazumijevati i medije, koji ‘stvaraju kulturnu hegemoniju’.
Prvi potezi ministra kulture upravo su na tragu onoga što je ovaj kružok najavio na tribini: dekretom je ukinuo financiranje neprofitnih medija, a nedugo nakon toga najavljen je i pohod na Hrvatsku radioteleviziju. Vrijedi navesti i da su zadivljujuće sličnu terminologiju koristili autori priopćenja Hrvatskih novinara i publicista (HNIP), društva nacionalistički ostrašćenih novinara u kojemu, kako zgodno, sjede većinom HRT-ovci. U priopćenju HNIP-a također se spominju Gramsci, te Herbert Marcuse i Karl Popper kao tobožnji teorijski nositelji ‘terora društvenih manjina nad većinom’ koji se provodi uz pomoć ‘prekobrojnih nevladinih organizacija’. Mediji su ‘poseban dio kulturne politike’, napisali su HNIP-ovci, pa pozvali ministra da ‘odlučnim mjerama i preciznom kadrovskom politikom povede hrvatsku kulturu i medije jednim novim putem na dobrobit svih građana’. Pronicljiviji čitatelj primijetit će da se novinarska udruženja javnosti obično obraćaju borbenim izjavama u kojima od vlasti ultimativno zahtijevaju da ih ostavi na miru, dok joj u ovom slučaju jedno takvo udruženje otvoreno liže cipele. Pronicljiviji čitatelj čudit će se i što su se u jednom novinarskom priopćenju našla tri filozofa, no odgovor stiže s web-stranice HNIP-a: predsjednik Etičkog foruma HNIP-a upravo je jedan od članova Hasanbegovićeva kružoka i autor jedne od knjiga koju je ministar izdao – Jure Vujić.
Kako bismo dodatno obogatili kontekst u kojemu operira ministar Hasanbegović, predstavit ćemo još jednog autora iz njegove privatne edicije, Tomislava Sunića, dok ćemo za Alaina de Benoista, čiju je knjigu ministar također objavio, reći da je upravo on utemeljitelj takozvane nove desnice, konfuzne, a povremeno i bizarne škole političkog mišljenja koja se nezgrapno pokušava izbaviti iz dihotomije lijevo-desno, e da bi nanovo osmislila koncept desnice, odnosno očistila ga od odioznih fašističkih elemenata, što joj, prema mišljenju kritičara, baš i ne polazi za rukom.
Tomislav Sunić hrvatski je politolog koji je dio svoje znanstvene karijere proveo u Americi, teoretičar je nove desnice i suradnik Večernjaka, Hrvatskog lista i nekoliko desničarskih portala. Hasanbegović mu je objavio knjigu ‘Europska nova desnica’, a osim na gore spomenutoj tribini, zajedno s njim sudjelovao je i u kampanji U ime obitelji i na lanjskoj konferenciji povodom 70. godišnjice Bleiburga. Povezuje ih i ekstremno desna Hrvatska čista stranka prava, u kojoj je Hasanbegović 1990-ih bio vođa stranačke mladeži, a Sunić 2013. kandidat za Evropski parlament.
Sunić, koji po svemu sudeći ima ulogu intelektualnog gurua hrvatske nove desnice, u siječnju 2013. objavio je u Hrvatskom listu tekst o zdravstvenom odgoju pod naslovom ‘Rodna ideologija: od ikonoklasta do pederasta’. Tamo je ‘rodnu ideologiju’ optužio za ‘masovne likvidacije građanstva’ u Rusiji i istočnoj Evropi, no još je više lamentirao nad strašnom ‘cenzurom’ koja se po zapadnome svijetu provodi protiv ‘znanstvenika’ koji se bave ‘mjerenjem kvocijenta inteligencije i ulogom genetike u političkom ponašanju naroda i pojedinaca’. ‘I dan-danas’, žali se Sunić, ‘čim politička klasa i njeni mediji u Europskoj uniji i Americi čuju za riječi ‘hereditet, rasa, psiho-biološke razlike’, odmah se nakostriješe. Svaki ozbiljan studij etnopsihologije ili pak studij različitih kvocijenta inteligencije, mana i kvaliteta različitih naroda ili pojedinaca, stavlja se pod znak: ‘rasizam = fašizam’.’ ‘No željezni zakoni nasljedstva su nemilosrdni’, zaključuje on, ‘čovjek može promijeniti svoju ideologiju, svoju teologiju, svoju zemlju i svoju naciju – a čak i svoj spol. Ali svoju genetsku sliku on ne može nikada izmijeniti.’
U tekstu ‘Policija riječi i misli’, objavljenom također u Hrvatskom listu u studenome 2012., autor se ponovno bavi političkom korektnošću i konceptom govora mržnje. Naziva ga ‘jezičnim barbarizmom’ kojim se teroriziraju oni koji ‘sumnjaju ili postavljaju neugodna pitanja glede filozofskih temelja moderne liberalne demokracije’. ‘Tvrditi naglas da crnci Afrikanci imaju niži kvocijent inteligencije i da genetski nisu skloni radu – bez obzira na količinu empirijskih podataka koje autor može podastrti za tu tvrdnju – ne treba biti jamstvo da će autora mediji prihvatiti i nagraditi. Naprotiv, njegovo ime bit će izloženo medijskoj hajci i pravnim sankcijama’, jadikuje Sunić.
Sunić se također mogao uvjeriti koliko nemilosrdna može biti aždaja konteksta, s obzirom na to da mu se uradci redovito reklamiraju na najpoznatijem američkom rasističkom internetskom forumu Stormfront koji propagira rasnu superiornost bijelaca, a utemeljio ga je bivši vođa Ku Klux Klana Don Black. Koliko pak poticajan kontekst može biti Stormfront uvjerilo se u lipnju prošle godine devetero Afroamerikanaca koje je u episkopalnoj crkvi u Charlestonu poubijao 21-godišnji bijelac Dylann Roof, nakon što se, prema vlastitom priznanju, mjesecima prije toga baš na Stormfrontu napajao inspiracijom za pokolj.
Tomislav Sunić na forumu Stormfront ima odanu sljedbu, kao i još dvojica autora iz edicije Zlatka Hasanbegovića – De Benoist i nesretni Finkelstein. Prema podacima sa službene web-stranice Američke stranke slobode (American Freedom Party), Sunić je i jedan od direktora te stranke, koja korijene također vuče iz KKK-a i američkih neonacista. Uz prisustvo notornih antisemita i sklonost genetici i eugenici, stranka se zalaže za očuvanje identiteta evropskih Amerikanaca putem segregacije. Zašto bi netko iz hobija objavio knjigu visokog dužnosnika jedne otvoreno rasističke stranke pitanje je koje ćemo ostaviti otvorenim, da nam ne bi prigovorili da stvari izvlačimo iz konteksta.
portalnovosti
Svaki put kada se radikalnom desničaru, ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću pronađe novi biografski detalj koji ga nedvosmisleno smješta u gore navedeni politički kontekst, onaj radikalne desnice, on i njegovi pobočnici uzvrate kako je taj detalj ‘izvučen iz konteksta’. Iako je u međuvremenu na svjetlo dana izašlo toliko činjenica o ministrovim političkim aktivnostima, toliko izjava, tekstova i fotografija da one zajedno same po sebi tvore čvrst i jasan kontekst, pa ministrova obrana ne drži vodu ni na elementarnoj logičkoj razini, papagajski zbor njegovih sljedbenika i dalje trubi da se ministrov kontekst razlikuje od njegovih političkih aktivnosti, izjava, tekstova i fotografija.
Hrvatska enciklopedija ‘situacijski kontekst’ definira kao ‘ukupnost prirodnih, društvenih i kulturnih uvjeta u koje se smješta izričaj, ili diskurs, a to su podaci o kulturnoj i psihološkoj situaciji koji su zajednički pošiljatelju i primatelju poruke, kao i podaci o iskustvima i znanjima podjednako obojice njih’. Ministrov kontekst, kako smo se uvjerili, ni po čemu nije u suprotnosti s njegovim dosad otkrivenim političkim aktivnostima, izjavama, tekstovima i fotografijama. Tako bi bilo da je primjerice ustašku kapu nosio kada je nekom prilikom išao u maškare, ili da je o ustašama kao ‘herojima i mučenicima’ pisao u ironijskom ključu pa objavio u nekom satiričkom časopisu, ili da je 25 godina zaredom pohodio ustaški dernek na Bleiburgu kao tajni agent Centra Simon Wiesenthal.
Budući da se ne radi o čovjeku širokog spektra interesa, dapače, cijeli njegov znanstveni rad svodi se na opsesivno bavljenje temom hrvatskih muslimana, Novosti su se odlučile pozabaviti ministrovim hobijima, ne bi li možda tamo pronašle tragove nekog drugog, izgubljenog konteksta. Hobi je, kaže Hrvatska enciklopedija, ‘ono čime se netko najradije bavi u slobodno vrijeme; najmilija zabava, strast, pasija’, pa kao takav može štošta reći o tome kakva je neka osoba. Najpoznatiji ministrov hobi je njegova izdavačka djelatnost, posao koji se najčešće prakticira kao profesionalni, a ponekad i profitabilni biznis. No budući da je svih pet knjiga edicije ‘Hasanbegović’ objavljeno u vlastitoj nakladi, što uvijek podrazumijeva i određenu dozu idealizma i aktivizma, može se zaključiti da izbor naslova odražava ministrov osobni ukus i snažnu potrebu da se ta djela objave.
Budući da su sve knjige objavljene u vlastitoj nakladi, što uvijek podrazumijeva i određenu dozu idealizma i aktivizma, može se zaključiti da izbor naslova odražava Hasanbegovićev osobni ukus
Pod egidom ‘Hasanbegović’ objavljeno je pet knjiga: ‘Europska nova desnica’ Tomislava Sunića, ‘Intelektualni terorizam’ Jure Vujića, ‘Komunizam i nacizam’ Alaina de Benoista, ‘Vehabizam’ Hamida Algara i ‘Industrija holokausta’ Normana Finkelsteina. ‘Vehabizam’ je knjižuljak u kojemu autor daje povijesni prikaz te radikalne škole tumačenja islama, pa se njime nećemo posebno baviti. U ‘Industriji holokausta’ američki politolog Norman Finkelstein, čiji su roditelji preživjeli nacističke koncentracijske logore, tvrdi da izraelski politički establišment eksploatira i koristi holokaust kao ideološko oružje, između ostalog i za provođenje terora nad Palestincima. Nećemo se ovdje baviti ni kontroverzama oko Finkelsteina, koji je zbog ove knjige fasovao otkaz na Sveučilištu DePaul i desetogodišnji izgon iz Izraela; primijetit ćemo tek da Hasanbegoviću ne bi bilo zgorega da je u odabiru knjiga nešto pažljiviji, da ga zlobnici ne bi smjestili u neki krivi kontekst.
U opisu knjige ‘Intelektualni terorizam’ Jure Vujića stoji pak da je ključno pitanje kojim se autor bavi ‘zašto su u današnjim društvima pobornici ideje nacije, obitelji, vjere, oni koji zagovaraju očuvanje europskog identiteta sustavno prozivani i prikazivani kao ‘fašisti”. Poznat i po plagiranju jednog članka Dejana Jovića, Vujić je sudjelovao u više događaja s Hasanbegovićem, a surađuje i s nekoliko opskurnih portala gdje se posljednjih tjedana upinje dokazati da su ministrove političke aktivnosti, izjave, tekstovi i fotografije izvučeni iz konteksta.
Jedan od značajnijih događaja na kojima su zajedno sudjelovali Hasanbegović, Vujić i još jedan ministrov autor, Tomislav Sunić, tribina je koja je krajem 2009. održana u zagrebačkom KiC-u, a koja se zvala ‘Kulturna hegemonija ili politička hegemonija’. Događaj je važan jer su na njoj predstavljeni obrisi onoga što će šest godina kasnije postati kulturna politika ministra Hasanbegovića. Sudionici su tamo elaborirali da se fenomen ‘kulturne hegemonije’ temelji na zasadama talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija i da svaki politički sustav podrazumijeva kontrolu društvene elite nad medijima, školstvom, javnim komunikacijama i ‘društvom zabave’. Prema medijskim izvještajima, Tomislav Sunić tom je prilikom ustvrdio da je ‘nova evropska desnica’ jedna vrsta kontrakulture naspram dominantne liberalno-lijeve opcije, na što se Vujić požalio da ona ‘nije uspjela provesti svoju kulturnu revoluciju’ i zaključio da mogući pretendenti ‘neće moći dobiti vlast s trajnim legitimitetom ako prije toga nisu kulturološki dobro potkovani i intelektualno jaki’. Vujić je također naglasio da pojam kulture mora podrazumijevati i medije, koji ‘stvaraju kulturnu hegemoniju’.
I dan-danas, čim politička klasa i njeni mediji u Europskoj uniji i Americi čuju za riječi ‘hereditet, rasa, psiho-biološke razlike’, odmah se nakostriješe – jadikuje Tomislav Sunić, jedan od ministrovih autora
Prvi potezi ministra kulture upravo su na tragu onoga što je ovaj kružok najavio na tribini: dekretom je ukinuo financiranje neprofitnih medija, a nedugo nakon toga najavljen je i pohod na Hrvatsku radioteleviziju. Vrijedi navesti i da su zadivljujuće sličnu terminologiju koristili autori priopćenja Hrvatskih novinara i publicista (HNIP), društva nacionalistički ostrašćenih novinara u kojemu, kako zgodno, sjede većinom HRT-ovci. U priopćenju HNIP-a također se spominju Gramsci, te Herbert Marcuse i Karl Popper kao tobožnji teorijski nositelji ‘terora društvenih manjina nad većinom’ koji se provodi uz pomoć ‘prekobrojnih nevladinih organizacija’. Mediji su ‘poseban dio kulturne politike’, napisali su HNIP-ovci, pa pozvali ministra da ‘odlučnim mjerama i preciznom kadrovskom politikom povede hrvatsku kulturu i medije jednim novim putem na dobrobit svih građana’. Pronicljiviji čitatelj primijetit će da se novinarska udruženja javnosti obično obraćaju borbenim izjavama u kojima od vlasti ultimativno zahtijevaju da ih ostavi na miru, dok joj u ovom slučaju jedno takvo udruženje otvoreno liže cipele. Pronicljiviji čitatelj čudit će se i što su se u jednom novinarskom priopćenju našla tri filozofa, no odgovor stiže s web-stranice HNIP-a: predsjednik Etičkog foruma HNIP-a upravo je jedan od članova Hasanbegovićeva kružoka i autor jedne od knjiga koju je ministar izdao – Jure Vujić.
Kako bismo dodatno obogatili kontekst u kojemu operira ministar Hasanbegović, predstavit ćemo još jednog autora iz njegove privatne edicije, Tomislava Sunića, dok ćemo za Alaina de Benoista, čiju je knjigu ministar također objavio, reći da je upravo on utemeljitelj takozvane nove desnice, konfuzne, a povremeno i bizarne škole političkog mišljenja koja se nezgrapno pokušava izbaviti iz dihotomije lijevo-desno, e da bi nanovo osmislila koncept desnice, odnosno očistila ga od odioznih fašističkih elemenata, što joj, prema mišljenju kritičara, baš i ne polazi za rukom.
Tomislav Sunić hrvatski je politolog koji je dio svoje znanstvene karijere proveo u Americi, teoretičar je nove desnice i suradnik Večernjaka, Hrvatskog lista i nekoliko desničarskih portala. Hasanbegović mu je objavio knjigu ‘Europska nova desnica’, a osim na gore spomenutoj tribini, zajedno s njim sudjelovao je i u kampanji U ime obitelji i na lanjskoj konferenciji povodom 70. godišnjice Bleiburga. Povezuje ih i ekstremno desna Hrvatska čista stranka prava, u kojoj je Hasanbegović 1990-ih bio vođa stranačke mladeži, a Sunić 2013. kandidat za Evropski parlament.
Sunić, koji po svemu sudeći ima ulogu intelektualnog gurua hrvatske nove desnice, u siječnju 2013. objavio je u Hrvatskom listu tekst o zdravstvenom odgoju pod naslovom ‘Rodna ideologija: od ikonoklasta do pederasta’. Tamo je ‘rodnu ideologiju’ optužio za ‘masovne likvidacije građanstva’ u Rusiji i istočnoj Evropi, no još je više lamentirao nad strašnom ‘cenzurom’ koja se po zapadnome svijetu provodi protiv ‘znanstvenika’ koji se bave ‘mjerenjem kvocijenta inteligencije i ulogom genetike u političkom ponašanju naroda i pojedinaca’. ‘I dan-danas’, žali se Sunić, ‘čim politička klasa i njeni mediji u Europskoj uniji i Americi čuju za riječi ‘hereditet, rasa, psiho-biološke razlike’, odmah se nakostriješe. Svaki ozbiljan studij etnopsihologije ili pak studij različitih kvocijenta inteligencije, mana i kvaliteta različitih naroda ili pojedinaca, stavlja se pod znak: ‘rasizam = fašizam’.’ ‘No željezni zakoni nasljedstva su nemilosrdni’, zaključuje on, ‘čovjek može promijeniti svoju ideologiju, svoju teologiju, svoju zemlju i svoju naciju – a čak i svoj spol. Ali svoju genetsku sliku on ne može nikada izmijeniti.’
U tekstu ‘Policija riječi i misli’, objavljenom također u Hrvatskom listu u studenome 2012., autor se ponovno bavi političkom korektnošću i konceptom govora mržnje. Naziva ga ‘jezičnim barbarizmom’ kojim se teroriziraju oni koji ‘sumnjaju ili postavljaju neugodna pitanja glede filozofskih temelja moderne liberalne demokracije’. ‘Tvrditi naglas da crnci Afrikanci imaju niži kvocijent inteligencije i da genetski nisu skloni radu – bez obzira na količinu empirijskih podataka koje autor može podastrti za tu tvrdnju – ne treba biti jamstvo da će autora mediji prihvatiti i nagraditi. Naprotiv, njegovo ime bit će izloženo medijskoj hajci i pravnim sankcijama’, jadikuje Sunić.
Sunić se također mogao uvjeriti koliko nemilosrdna može biti aždaja konteksta, s obzirom na to da mu se uradci redovito reklamiraju na najpoznatijem američkom rasističkom internetskom forumu Stormfront koji propagira rasnu superiornost bijelaca, a utemeljio ga je bivši vođa Ku Klux Klana Don Black. Koliko pak poticajan kontekst može biti Stormfront uvjerilo se u lipnju prošle godine devetero Afroamerikanaca koje je u episkopalnoj crkvi u Charlestonu poubijao 21-godišnji bijelac Dylann Roof, nakon što se, prema vlastitom priznanju, mjesecima prije toga baš na Stormfrontu napajao inspiracijom za pokolj.
Tomislav Sunić na forumu Stormfront ima odanu sljedbu, kao i još dvojica autora iz edicije Zlatka Hasanbegovića – De Benoist i nesretni Finkelstein. Prema podacima sa službene web-stranice Američke stranke slobode (American Freedom Party), Sunić je i jedan od direktora te stranke, koja korijene također vuče iz KKK-a i američkih neonacista. Uz prisustvo notornih antisemita i sklonost genetici i eugenici, stranka se zalaže za očuvanje identiteta evropskih Amerikanaca putem segregacije. Zašto bi netko iz hobija objavio knjigu visokog dužnosnika jedne otvoreno rasističke stranke pitanje je koje ćemo ostaviti otvorenim, da nam ne bi prigovorili da stvari izvlačimo iz konteksta.
portalnovosti
