U etičkim promišljanjima poznata su tri Sokratova načela. Prvo etičko načelo se odnosi na to da je vrlina znanje. Drugo načelo slijedi iz prvog i glasi: Nitko ne griješi namjerno. Samo neznalice, ili oni koji nemaju razvijenu prosudbenu snagu, ne čine dobro. Tko zna što je dobro, ne može činiti zlo. Znanju dobra se, dakle, pridružuje i umijeće konkretnog činjenja dobra.
Etičko znanje je toliko snažno da čovjeka koji to znanje posjeduje potiče da vlastiti život uskladi s moralnom normom. Ljudski život je izvrsniji što je moralniji. Prednost moralnosti ne mogu shvatiti oni koji žive, kako to Sokrat kaže, nepromišljenim životom. Istina je da ljudi mogu živjeti i nepromišljeno, ali tada u životu ne ostvaruju forme moralnosti. Njihov život je besmislen, jadan i, u konačnici, potpuno promašen.
Ako ovu tezu o nepromišljenom životu primijenimo na afere proizašle iz informacijskog paketa sadržanom u mobitelu Josipe Rimac (ne zanimaju me sadašnja prezimena, njezina biografija je nebitna, Josipa Rimac je simbol politički željene, politički stvorene i politički podržavane infekcije javnog života), imamo čitav popis javnih osoba koji ne žive životom moralne izvrsnosti.
Sugovornici Josipe Rimac nisu imali nikakvih etičkih dilema iz jednostavnog razloga – oni morala nemaju, nisu spoznali etička načela, u njihovom znanju nema mjesta za vrline te vlastiti život nemaju potrebu usklađivati ni s nikakvom moralnom normom jer moralne norme, ako njih pitate, naprosto ne postoje – sve je stvar dogovora. Njihova prosudbena snaga je na takvoj razini da nisu usmjereni prema dobru, njihov jedini smjer je korist pod svaku cijenu.
Sugovornici Josipe Rimac žive, Sokratovim rječnikom rečeno, nepromišljenim životom. Konstanta svih Josipinih poruka je AP, ostale figure, neovisno je li riječ o ministrima, poduzetnicima, državnim službenicima ili, u najnovijem slučaju, jednoj rektorici, sporedni su likovi, spomenuti više kao primjer.
Hrvatska je poluprimitivna, plemenska državica bez prosudbene moći i morala. U njoj vlada zakon sirove moći koja djeluje kao infekcija. Hrvatska je inficirana država, država inficiranih institucija, bez ikakvih tragova morala. Moral je ovdje slabost.
No vratimo se na bit. U ovakvoj državi postoje samo dvije, uvjetno rečeno, moćne figure, naravno riječ je političkim figurama, kojima moć ne dolazi iz znanja, promišljanja i osobnog integriteta, nego isključivo iz funkcije koju obnašaju.
U plemenskoj, nemoralnoj, sirovoj državici Hrvatskoj nije moćna Josipa Rimac, prolazno su moćni predsjednik Vlade, sadašnji AP, i predsjednik države. Njihova moć ima mandat, nakon mandata bit će potpuno nemoćni.
Trajno moćne figure su religijske vođe, njih se u plemenskim, primitivnim društvima bez morala ne dira. Njihovo djelovanje se ne propituje jer oni nisu građani, nego voditelji kultnih ili, još preciznije, okultnih radnji.
Što je vjerski vođa udaljeniji od boga milosrđa i ljubavi prema čovjeku, to je u plemenskom društvu moćniji. I njihova moć je sirova, brutalna, oni okupljaju zajednicu ratnika, spremnih da se osvete neprijateljima plemena.
Ljubav ne izaziva, dobrota ne generira primitivne sukobe, društvene uloge ne izbezumljuju. Naravno, ovo vrijedi kod ljudi koji koriste prosudbenu moć kako bi spoznali vrlinu i moralno djelovali. Dobro dovodi do sreće. Moralne osobe su sretne, moćne osobe su grabežljive. Društva koja cijene moral, sretna su društva. Hrvatska je, zbog pustih izbezumljenih grabežljivaca, nesretna, nemoralna državica.
Zbog ovoga nam je bitan popis sugovornika Josipe Rimac. U njemu se prvenstveno nalazi popis grabežljivaca, neovisno o tome jesu li ti grabežljivci ministri ili, zašto ne, rektori.
Josipa Rimac je sustavna, metodološki potpuno konzistentna, nadasve pedantna popisivačica grabežljivaca u jednoj poluprimitivnoj i poluplemenskoj zajednici utemeljenoj na ratu, sukobu, otimanju, prevari i bezočnoj laži.
Laž je da je Knin imao gradonačelnicu, imao je Josipu Rimac, laž je da Vladom RH predsjeda premijer, nju predvodi AP, konstantna metafizička kratica svakog politički motiviranog koruptivnog sustava.
Ne postoji prepiska, čitana od istražitelja, a da se u njoj ne nalazi AP. Vrlo skoro ćemo saznati je li bezočna laž da je Sveučilište u Zadru imalo rektoricu ili je zapravo imalo matematičarku koja se zbraja s Josipom Rimac kako bi nastupile ”dvije Vlajine”, ma što to značilo.
Duboko se, kao član zadarske akademske zajednice, nadam da smo imali rektoricu. Nije tajna da smo ona i ja, u izvansveučilišnom, javnom životu, bili na suprotstavljenim stranama, obilježenim tenzičnim odnosom, ali sam zbog etičkih razloga, kao zaposlenik Sveučilišta u Zadru, odbio komentirati njezin pravni problem.
Osim toga, nikada ne ulazim u sukobe s osobama koje se nalaze u traumi graničnih egzistencijalnih situacija. Lišavanje slobode nekad prividno moćne osobe, čiji privid moći je sada grubo dekonstruiran metodom javnog sramoćenja u neuređenoj, plemenskoj državi, zasigurno je granična situacija koju treba prevladati.
Vjerujem u presumpciju nevinosti, još više vjerujem u presumpciju umnosti, ali nimalo ne vjerujem u presumpciju naivnosti. Nisam naivan pred realitetom. Pustimo da činjenice progovore, pustimo da činjenice razotkriju našu zbilju.
No već sada bi svim tzv. politički jakim, a zapravo brutalno banalnim ljudima, trebalo biti jasno da njihova, plemenskom silinom konstruirana moć ne proizlazi iz osobnog integriteta, iz vrline koja je znanje, iz umijeća činjenja dobra koje dovodi do sreće pojedinaca i društva, nego iz susreta s nekim AP-om.
Kada se nekoga označi jakim zato što je nečiji čovjek, zato što nekome pripada, on ili ona, ministar ili rektorica, u tom su trenutku postali potrošna roba, buduće meso koje će biti žrtvovano, jer plemenska zajednica žrtvuje svoje članove.
Primitivci se okupljaju oko žrtve, drugačije ne znaju. Plemenu trebaju lažno jaki ljudi kako bi se, kada se jednom ogoli njihova slabost i ranjivost, mogli nad njima iživljavati.
Ovo se u uređenoj državi ne događa, ovo je nepojmljivo u društvu vrijednosti. U takvoj državi i takvom društvu vrijedi treće Sokratovo načelo: Bolje je podnositi nepravdu, nego nepravdu činiti.
Moralni ljudi ne sudjeluju u činjenju nepravde, ali ne znači da nepravdi neće biti izloženi. Sve tzv. moćne figure u plemenskoj zajednici čine nepravdu, Sokrata preziru, a s Josipom Rimac se tako rado dopisuju.
