U ovom proteklom tjednu dogodilo se mnogo toga što opravdava tvrdnju pape Franje da se, zapravo, već nalazimo u Trećem svjetskom ratu. Treći svjetski rat ”u komadima”, kaže Papa. Zapravo, u dijelovima koji se nižu jedan iza drugoga.
Posljednji dio, ili etapu u ovom ludom sunovratu k Trećem svjetskom ratu predstavlja odluka koju je 21. ožujka iznijela u britanskom Parlamentu barunica Annabel Goldie, zamjenica ministra obrane Ujedinjenog Kraljevstva: ”Osim odreda tenkova Challenger 2, Ukrajinu ćemo snabdjeti streljivom, među kojem i mecima koji sadrže uran i koji su vrlo efikasni protiv modernih tenkova i oklopnih vozila”.
Nije trebalo dugo čekati na reakciju ruske strane: Vladimir Putin je na to izjavio da će odgovoriti razmještanjem taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji, zemlji koja u potpunosti podržava rusku agresiju i koja je jedini saveznik u ovom ludom, iracionalnom ratu kojeg je započela Rusija svojom agresijom na Ukrajinu pred godinu dana.
Izgleda da su opasnost od ovog daljnjeg koraka eskalacije razumjeli samo papa Franjo i glavni tajnik Organizacije ujedinjenih nacija, António Guterres koji se uputio odmah u Bruxelles na summit Europske unije da bi nagovorio europske lidere da ne odbace a limine kineski mirovni plan – jedini diplomatski prijedlog za pokretanje mirovnih pregovora do sada.
Prije toga je Guterresov glasnogovornik Stéphane Dujarric medijima objavio stav u kojemu iznosi da je kineski mirovni plan konstruktivan korak prema prevladavanju ovog rata i da ga glavni tajnik ”ozbiljno razmatra”.
Diplomatski rečeno, to znači da je na stolu to za sada jedini mirovni plan koji ne bi trebalo odbaciti, tim više što je Kina član Vijeća sigurnosti koje prema Povelji UN-a ima ”odgovornost za održavanje mira i sigurnosti”, što onda znači da Kina ispunjava svoju zadaću kao članica Vijeća sigurnosti.
Naravno, zna se da je Kina odbila primijeniti sankcije protiv Rusije i nije se svrstala u osudi ruske agresije, iako je to učinila Glavna skupština UN-a, i da se pod prividnom neutralnošću krije i ambicija Kine da postane druga svjetska velesila – a velesile se ponašaju kao imperiji, bez obzira na ideološku retoriku ”liberalne demokracije” ili ”narodne demokracije”.
Ali odluke Ujedinjenog Kraljevstva i nakon toga Rusije – prva da naoruža ukrajinsku vojsku municijom s osiromašenim uranom, a druga da razmjesti taktičko nuklearno oružje po Bjelorusiji, dakle korak bliže Poljskoj i baltičkim zemljama koje su najglasniji protivnici ruske agresije na Ukrajinu – opasni su korak prema općem nuklearnom sukobu.
U čehovljevskoj dramaturgiji puška koja se pojavi u prvom činu drame sigurno će opaliti u trećem činu, a tako i oružje koje sada ulazi u igru moglo bi u nekom trećem činu ove tragedije označiti početak općeg nuklearnog rata.
Streljivo s osiromašenim uranom već je korišteno u iračkim ratovima, 1990. i 2003. od strane američke vojske i njenih saveznika, a u međuvremenu u Bosni i Hercegovini od strane NATO-vih snaga, 1999. godine.
Uporaba streljiva s osiromašenim uranom izazvalo je oboljenja ne samo kod one strane protiv koje je takvo streljivo upotrijebljeno, već i kod onih koji su tim streljivom rukovali.
Prema izvješću talijanskog Vojnog opservatorija, oko 8.000 vojnika NATO-a, SAD-a i drugih savezničkih snaga oboljelo je od radijacije izazvane ovim streljivom.
U medicini je ta pojava nazvana ”balkanskim sindromom”, u većini slučajeva riječ je o Hodgkinovom limfomu i drugim oblici tumora, zbog čega je 2001. Carla Del Ponte, glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju tvrdila da uporaba osiromašenog urana od strane NATO-a na području Balkana može biti smatrano kao ratni zločin.
Prema tom istom izvoru, a i rezultatima neovisnih istraživanja, između ostaloga i na nekim američkim sveučilištima (na primjer, radovi profesorice Diane Stearns na Northern Arizona University), oko 400 vojnika iz redova NATO-a umrlo je od posljedica tumora izazvanih ne samo radijacijom, već i toksičkim efektima čestica osiromašenog urana koji izazivaju oštećenja bubrega, gušterače, želuca karcinogene naravi – sve to kod rukovatelja tim oružjem, a da ne govorimo o onima kojima je to streljivo upućeno – živoj sili, ali i okolišu, koje ostaje kontaminirano tim opasnim česticama.
Nažalost vojne velesile, odnosno njihovi vrhovi, još uvijek se opiru zabrani ovog oružja. Oružje na bazi osiromašenog urana, doduše, našlo se na listi prijedloga za međunarodnu zabranu Potkomisije za prevenciju diskriminacije i zaštitu manjina pri Komisiji za ljudska prava UN-a, ali velike sile su opstruirale ove prijedloge.
A što se tiče taktičkog nuklearnog oružja, tu nema dileme – u to se oružje računaju i atomske bombe do 50 kilotona (a na Hirošimu i Nagasaki bačene su bombe od 20 kilotona), a namijenjeno je uporabi na manjem području, najčešće na bojnom polju. O razornim učincima tu nema spora, ono spada u oružje masovnog uništenja bez obzira na manje površine na kojima se koristi, za razliku od strateškog nuklearnog područja koje se koristi za uništavanje velikih površina.
Svaka uporaba ovog oružja vodila bi eskalaciji uništenja, uključujući na kraju i ”međusobno osigurano uništenje” ne samo zemalja koje sudjeluju u sukobu, već i cijelog planeta zbog učinaka radijacije koja bi se proširila nakon nuklearnih udara.
A treći element u ovom lancu mogućih katastrofa je Zaporiška nuklearna elektrana, koja je po proizvodnji električne struje najveća u Europi i jedna od najvećih u svijetu, veća i od one nesretne Černobilske nuklearne elektrane – s nominalnih 5.700 megavata na černobilskih 3.515 megavata.
Ona je od ožujka prošle godine u rukama ruske vojske, iako joj sustav hlađenja ovisi od postrojenja koje se nalaze u rukama ukrajinske vojske. Svaki poremećaj u sustavu hlađenja mogao bi dovesti do nuklearne katastrofe veće od černobilske, što znači da bi i pola Europe bilo zahvaćeno radijacijom.
Upravo na te opasnosti upućuje i kineski mirovni plan: točka 7. ovog plana od 14 točaka zalaže se za sigurnost nuklearnih centrala i traži od svih snaga da poštuju međunarodne konvencije o nuklearnoj sigurnosti i izbjegavaju napade na nuklearna postrojenja, uz isticanje zahtjeva da sve strane poštuju ”konstruktivnu ulogu Međunarodne agencije za atomsku energiju” u kontroli i osiguranju od opasnosti u slučaju ratne eskalacije.
Doista, uznemirenost ovakvom situacijom koja se svakog trenutka može pretvoriti u katastrofu koja će kontaminirati pola Europe, izvore vode i žitarice i ostale usjeve, izrazio je i predsjednik Međunarodne agencije za atomsku energiju Rafael Grossi.
A točka 8 kineskog mirovnog plana ističe da nuklearno oružje ne smije biti upotrijebljeno, niti kao prijetnja, i stoga ugovorne snage – oni koji pristanu na ovaj plan – moraju učiniti sve da spriječe nuklearnu proliferaciju i izbjegnu nuklearnu krizu, a isto se odnosi na uporabu biološkog i kemijskog oružja s bilo kakvim izgovorom.
Nažalost, svjetskim liderima je izgleda ponestalo kognitivnih sposobnosti da shvate u kakvom se Papenovom loncu nalazimo svi skupa.
Kineska novinska agencija Xinhua krenula je po svijetu tražiti reakcije na kineski mirovni plan. Indikativno je da se velik broj pripadnika epistemičke zajednice – znanstvenika i stručnjaka koji se bave međunarodnim odnosima, od Brazila, preko Egipta, do Indije, po cijelom nekadašnjem ”nesvrstanom svijetu” izjasnio pozitivno prema kineskom mirovnom planu.
Jedino političari, uključujući i europske lidere, šute. Jedino je jedan hrvatski političar, bivši potpredsjednik vlade u doba Ivice Račana, kasnije hrvatski veleposlanik u Kini i kandidat za predsjednika Republike 2020. godine, inače akademik, Ante Simonić, izjavio da je position paper (stajalište) kineske vlade od velikog značaja ne samo za Rusiju i Ukrajinu već i za međunarodnu zajednicu.
Ali naši aktualni političari o tome mudro šute da se ne zamjere pravim gazdama međunarodne političke scene…
