„Mangiare la pasta
’Di dođem sam gazda
Do zore, sve lomi
Ne gledaj noćas na sat
Nek pisma se ori
U srce me pogodi
Andiamo“
Grgo Šipek
Hrvatska kupuje, Srbija odgovara. Srbija pokazuje, Hrvatska upozorava. Jedni vraćaju vojnu obuku, drugi govore o odvraćanju. Tako bi se moglo opisati militarizaciju za siromašne. S jedne strane Hrvatska, koja je ponovno uvela obveznu temeljnu vojnu obuku, s druge Srbija s kineskim avionskim projektilima. Jezik ozbiljnosti i pripravnosti, narativi o obrani i prijetnji, ratu i miru, dominiraju medijskim opisima regije.
Na prvi pogled riječ je o sigurnosnoj politici država koje žive u nemirnom vremenu. Može djelovati sasvim logično ako pogledate aktualne ratove. No, na drugi pogled jasno postaje kako problem nije samo u tome što se države naoružavaju, već u tome što se pokazivanje oružja, teme vezane uz vojsku, diskurs prijetnji i hinjena državnička ozbiljnost sve više koriste kao nadomjestak za međudržavnu politiku. Zveckanje oružjem umjesto razgovora. No, ne radi se samo o avionima, raketama, tenkovima i vojnim rokovima. Možda i uopće ne o tome.
Stvar je u tome da društva koja ne znaju što i kako sa sobom gotovo uvijek savršeno spoznaju što s vojskom. Kad nestane vizije društvene budućnosti, kad ne znaš što sa školama, bolnicama, plaćama, stanovanjem, odlaskom mladih, korupcijom, urušavanjem javnih usluga i općom iscrpljenošću društva, tad se vojska, uniforme, naredbe i disciplina iznenada pojave kao spasonosno rješenje.
U takvim okolnostima obrana prestaje biti samo obrana i biva idealno političko sredstvo. Emocionalna je, počiva na „nacionalnom“, što smo posljednjih desetljeća učinili argumentom ultima ratio, prošle ratove i povijesne teme vraća u fokus. I ne traži previše intelektualnog napora. Štoviše. Čim gluplje, tim bolje. Ukratko, savršena politička platforma. S njom je sve jednostavnije. Zapovijed zvuči jasnije od reforme, prijetnja uvjerljivije od programa.
Trokut Milanović-Plenković-Anušić nije tek domaća sapunica ega, već simptom dubljeg političkog ambisa. Sigurnost nije samo međunarodna tema nego i polje unutarnje borbe za monopol nad ozbiljnošću države
To je, uostalom, i psihologija današnje militarizacije. Vlastima, u pravilu, nije potreban rat. Skup je, nepredvidiv i opasan čak i za one koji na njega huškaju. No, može biti dobrodošao. Bar kad politikom dominira sindrom mediokriteta, slabo obrazovanih nekreativnih političara bez ideje o budućnosti. Baš zbog toga trajno stanje poluprijetnje sjajno odgovara dobu depresivne političke meteorologije. Neodgovornim mračnjacima koji nemaju odgovor na aktualne probleme u društvu prijetnje dobro dođu.
I ne vidimo to samo u nas. Stvar je dovoljno ozbiljna da homogenizira društvo, dovoljno neodređena da traje i dovoljno napeta da ušutka svaku kritiku. Mir je, u biti, nezgodan za vlast jer ljudi počnu pitati čemu služi država ako ne može osigurati pristojan život. Prava opasnost vlasti nije vanjski neprijatelj, nego pitanje iznutra: što ste učinili s društvom? I za društvo? Militarizacija i napetosti služe upravo tome da se to pitanje ne postavi.
U tom smislu Hrvatska i Srbija nisu samo dvije države koje kupuju oružje. One su dvije politike koje se, svaka u svom registru, savršeno „nadopunjavaju“. Jer koriste isti mehanizam. Hvale se nabavama oružja. Pa ono što jedni nazivaju obranom, drugi dožive prijetnjom. A kad drugi odgovore, nabave još, prvoj to posluži kao potvrda da je bila u pravu. I tako nastane spirala u kojoj svatko svoju militarizaciju naziva realizmom, tuđu histerijom. Naše oružje je razumno, tvoja vojska provokacija. Moje naoružavanje nužnost, tvoje dokaz agresivnih namjera. Politika je to, no ne sigurnosti, već uzajamno korisne nesigurnosti. Ne-sigurnosna, a ne sigurnosna politika.
Pogledajmo Aleksandra Vučića. On tu logiku primjenjuje školski. Kad mu studenti tresu režim, kad se otvara pitanje korupcije, kad izbori postanu neugodna provjera realnog rejtinga vlasti, Hrvatska se redovito pojavljuje kao zgodan vanjskopolitički rekvizit. Odjednom se govori o prijetnji izvana, o neprijateljskom okruženju, o ratobornoj koaliciji Hrvatske, Kosova i Albanije. O starim opasnostima u novoj ambalaži.
Ne zato što Vučić ne razlikuje unutarnju i vanjsku politiku, već upravo zato što ih savršeno razumije. Zna da je vanjska prijetnja najjeftiniji instrument unutarnje kohezije. Kad nemaš uvjerljiv odgovor na društvenu krizu, proizvedeš priču o nacionalnoj opasnosti. Kad ne znaš upravljati nadom, upravljaš strahom. Medijski izvještaji posljednjih dana otvoreno povezuju njegovu pojačanu retoriku prema Hrvatskoj s lokalnim izborima i unutarnjom napetošću u Srbiji. Pierre Conessa to je precizno nazvao „proizvodnjom neprijatelja“, u posljednjoj knjizi „prodajom rata“ koju vodi „vojno-intelektualni kompleks“.
Bila bi greška stati samo na Srbiji, Vučiću, njegovu autoritarnom teatru. Hrvatska nije Srbija. Režimi nisu isti. Nije ni politički stil. Institucije se razlikuju, okolnosti također. No to ne znači da je Hrvatska izvan istog obrasca političke koristi. U Hrvatskoj militarizacija nije sirova i paranoidna kao u Srbiji. Urednija je, euroatlantski zapakirana, administrativno pristojna. Politički leksik u registru odgovornosti, ozbiljnosti, odvraćanja i zapadne normalnosti.
Pravi sadržaj ove priče nisu Rafali ni vojni rok, korvete ni rakete. Ne, to je društvena i politička bijeda koja se pokušava prikriti vojskom. Društva koja ne znaju što sa sobom uvijek su spremna glumiti da znaju što s vojskom. Stari je to trik nemoćnih država i umornih elita
No i tu sigurnost lako postaje bajka o ozbiljnoj državi, zamjena za političku imaginaciju, zgodan dokaz da vlast, navodno, zna što radi. Umjesto urlika u Hrvatskoj za prijetnju postoji protokol. Funkcija je, međutim, istovjetna. (Ne)sigurnost vlasti daje dodatnu težinu i autoritet. I alibi.
Stoga nije nimalo nevažno to što u Hrvatskoj ni sama vlast ne govori jednim glasom. Trokut Milanović-Plenković-Anušić nije tek domaća sapunica ega, već simptom dubljeg političkog ambisa. Sigurnost nije samo međunarodna tema nego i polje unutarnje borbe za monopol nad ozbiljnošću države. Milanović ironizira, provocira i relativizira. Plenković institucionalizira i upravlja tonom „odgovorne“ vlasti. Anušić utjelovljuje tvrđi registar obrane, „mišić“ države koji govori jezikom odlučnosti. Ne raspravlja se tu samo o tome što vojska jest, nego i tko ima pravo „glumiti“ njena legitimnog tumača. Tko govori o obrani, govori i o vlasti. Tko prisvoji sigurnost, prisvojio je dio političkog autoriteta.
Pogrešno je pitati se je li ova hrvatsko-srpska svađa iskrena ili dogovorena. Pitanje je promašeno, djetinjasto. Nije potrebno da sukob bude dogovoren da bi bio obostrano koristan. Dovoljno je da ga nitko ozbiljno ne utišava. Jer ga nema interesa gasiti. Vučiću koristi i navodna hrvatska prijetnja. Hrvatskoj srpska nepredvidivost. A desnim jastrebovima na obje strane koristi sve: zastava, avion, raketa, uvreda. I povijesni resentiman. Kao i svaka nova potvrda da bez neprijatelja ne bi imali sadržaj. Neke svađe ne opstaju zato što ih netko potajno režira, već stoga što previše ljudi od njih politički živi. Susjed tad prestaje biti samo susjed. Postaje resurs. Koristan. Ne idiot već susjed. Koji, jasno, može biti i idiot.
I kao da to nije dovoljno, svaka takva napetost odmah proizvede i svoju „stratešku rezervu“, pomoćnu vojsku tumača i „stručnjaka“, televizijskih proroka i stalnih komentatora, ljudi koji od svake izjave naprave poluratno stanje, od svakog komada željeza metafizičko ugrožavanje opstanka nacije. Postoji čitavo tržište tjeskobe koje živi od toga da društvu objasni zašto se treba bojati još malo više, još malo dublje i još malo dulje. Militarizacija, tako, ne ostaje u vojarni, ministarstvu ni kabinetu, već ulazi u dnevnik i javni prostor. U nas se ne naoružavaju samo vojske, naoružava se i studio. Strah nije samo politički proizvod. On je i medijski format.
Balkan nije nikakva iznimka, nego samo grublja i manje elegantna verzija šire bolesti. Viktor Orban mjesecima Ukrajinu i rat pretvara u izborni alat, predstavljajući sebe kao jedinog čuvara mira i nacionalne sigurnosti, dok protivnike prikazuje kao ljude koji bi Mađarsku gurnuli u opasnost. Radikali sa sjevera Europe žive svoj rat. Sa Rusijom. Nije dakle problem samo u Balkanu. Diljem Europe, a i šire, sigurnost se sve češće pretvara u unutarnjopolitičku valutu, militarizacija u najjeftiniji oblik državničke ozbiljnosti.
No, baš zato Balkan ostaje posebno prozirno mjesto istine. Ovdje se vidi ono što se drugdje još skriva iza boljeg PR-a, ozbiljnijih političara i sofisticiranijeg jezika. Vidi se da militarizam nije samo odnos prema vojsci, nego odnos prema društvu. Kolektivna psihijatrija praznine. Kad politika izgubi sposobnost da zamišlja budućnost, počne maštati o disciplini. Kad društvo izgubi vjeru u razvoj, počne vjerovati u zapovijed. Kad nestane nade, utječe se poštovanju uniforme. Strah je, uostalom, jeftiniji od nade. Perspektiva traži program, institucije, vrijeme, kompetenciju i povjerenje. Paranoja samo neprijatelja.
Pravi sadržaj ove priče nisu Rafali ni vojni rok, korvete ni rakete. Ne, to je društvena i politička bijeda koja se pokušava prikriti vojskom. Društva koja ne znaju što sa sobom uvijek su spremna glumiti da znaju što s vojskom. Stari je to trik nemoćnih država i umornih elita. Kad ne možeš ponuditi smisao, ponudi prijetnju. Kad ne možeš ponuditi budućnost, ponudi pripravnost. Kad ne možeš izgraditi povjerenje, organiziraj strah.
Na kraju te spirale svi nešto dobiju. Vlasti narativ. Jastrebovi razlog postojanja. Analitičari ulogu. Mediji dramu. Samo društva ne dobiju ništa doli skuplje nesigurnosti, slabijeg povjerenja i manje sposobnosti da o sebi misle drukčije no kroz opasnost. Kad vojska postane nadomjestak za budućnost, država možda izgleda ozbiljnije. Ali društvo postaje praznije.
