Hrvatska se zapravo priklonila stavu Grabar-Kitarović da granicu treba štititi vojskom jer su, kao, sadašnje izbjeglice isključivo ‘ekonomski migranti’. I tu leži vrag. Naime, pokazalo se da je i Hrvatska u istu takvu ekonomsku emigraciju poslala stotine tisuća ljudi
Kada se slegne vulkanska prašina uvelike histerizirane priče o koronavirusu, a to će se valjda dogoditi vrlo brzo, vidjet će se da je ispod pepela ostalo, ili da je i namjerno gurano, puno važnijih tema. Dobro, neke baš i nisu toliko kolosalno važne da bi zbog toga trebalo kukati. Recimo, u korijenu je sasječena storija o odlasku glavnog državnog odvjetnika Jelenića zbog pripadnosti masoneriji, ali to je ionako dio otprije poznate priče o kadrovskom fušeraju hrvatske državne politike. Ona se izdaje za ultimativno hrvatsku opciju, a ne zna ni elementarnu činjenicu da su slobodni zidari bili najljući nemarksistički kritičari religije. O tome sve govori Thomas Mann u romanu ‘Čarobni brijeg’ (iako oštrovidni Nikica Gabrić i slabovidni Dražen Jelenić očito nemaju pojma o tome, niti s time imaju ikakve veze). I naravno da im ultrakonzervativna hrvatska Katolička crkva to ni danas ne zaboravlja (kao što, uostalom, ne zaboravlja antiklerikalizam ni takvom nacionalnom bardu kao što je Stjepan Radić), a onda je i Plenkovićevoj ekipi u Banskim dvorima došlo iz dupeta u glavu da to tako baš ne ide.
No pustimo Jelenića, Gabrića i svu tu masonsku bezvezariju, jer u sjenu navodne koronarne epidemije pale su i neke malo važnije stvari, kao što su unutarstranački izbori u HDZ-u. Doduše, nije sigurno ni koliko je to naročito važno, jer nije jasno tko tu koga, pa ni tko je tko, ali najvjerojatnije će pobijediti Plenković, s ponekim uljezom iz suparničkog tabora koji će osvojiti potpredsjedničku ili sličnu poziciju. Plenković očito igra po već odavno uvriježenom modelu oslonca na njemački uzor u kojem savezni CDU dominira, a bavarski CSU mu uporno, ali bezuspješno oponira, i to je kombinacija koju priželjkuje i sadašnji šef HDZ-a. I, rekoh, vjerojatno će mu proći. Vrag je, međutim, što nije više problem samo u CSU-u, nego radikalniji stavovi propuhuju i sam CDU, iako još nisu neposredno blizu toga da prevladaju. I u taj se međuprostor sada ubacuje Plenković. Ali tu je prisiljen plesati na žeravici trećeg, najvažnijeg problema koji je prekriven pepelom ove navodno superubitačne koronaviroze (koliko se da razumjeti, smrtnost od nje je negdje oko dva posto, dakle jedva iznad prirodnog mortaliteta). To je val izbjeglica iz Turske koji je preko svoje granice pustio, ili se barem pravi da će ga pustiti, turski predsjednik Erdogan, iz osvete što njegove neuspješne vojne operacije u Siriji nemaju podršku ili barem razumijevanje Evropske unije. Tu podršku ni ne zaslužuje. On je praktički ostao jedini koji se ukopao na poziciji da treba srušiti navodno zločinački sirijski režim Bašara al-Asada, iako su od toga, za razliku od svojedobnog magarećeg inaćenja i laganja oko Iraka, diskretno odustali čak i Amerikanci.
Ali što o tome suvislog može reći briselska administracija Evropske unije? Ne može ništa. Ona je blagonaklono gledala na navodno ‘proljećarsko’ američko rušenje cijelog niza arapskih država na sjeveru Afrike i šire, što, kada bi i htjela, ne može zanijekati. Ali zato može, što upravo i čini, dizati histerične tenzije oko toga da Evropi prijeti novi val islamskih izbjeglica kao prije pet godina. Ukratko, korona-migracija! Naravno da to nije moguće, jer su u međuvremenu mnoge članice Evropske unije izgradile hiljade kilometara žičanih ograda, uključujući i međusobno, ali od Andreja Plenkovića se očekuje da preuzme na sebe odgovarajući udio panike, i on to i čini. Donedavno je zagovarao da se uredi zajednička evropska azilantska politika, a sada nijemo prelazi preko toga, uz očiti blagoslov Bruxellesa, što su u Grčkoj, navodno privremeno, ukinuta sva prava azilanata koje je propisala sama EU.
Očekivano, iz Hrvatske se nitko nije oglasio da otvoreno proturječi tome, nešto malo mrmolji SDP, ali, zapravo, samo zato da blaže podrži novu antiimigracijsku politiku Bruxellesa i Zagreba. Tako je sve spalo na uobičajenu šačicu ljudskopravaških udruga, čija saopćenja jedva itko od hrvatskih medija objavi, što dovoljno govori o tome da se njihov utjecaj mjeri u gramima ili milimetrima. E da, tu je i već amblematski isusovac Tvrtko Barun, koji otvoreno protestira protiv najnovije antiimigracijske politike Evrope i Hrvatske, a tu imaš jedan vraški zanimljiv obrat. Baš su isusovci, prema spomenutom Mannovom romanu, bili najeduciraniji, ali i najtvrdokorniji protivnici liberalnih slobodnih zidara. A vidi vraga, sada se sve okrenulo naglavce. Barunov isusovački red, kojem pripada i papa Franjo, sada je zagovornik liberalnog stava prema afričkim i bliskoistočnim izbjeglicama, dok su evropski liberali, svojedobno utjelovljeni u slobodnim zidarima, postali žandarmerijska formacija koja je dosad poluotvoreno, a sada i otvoreno stala uz koncept Viktora Orbana o ‘neliberalnoj’ evropskoj demokraciji. I tu onda počinje srozavanje Evrope, a u istoj mjeri i poslušne hrvatske pozicije i opozicije, kojem sada vidimo početak, a s opravdanom strepnjom očekujemo i njegov epilog. S opravdanom zato što je svojedobno i Adolf Hitler zagovarao koncept ‘tvrđave Evrope’, no zbog svog fanatizma nije uspio, ali sada su svi izgledi da će se to ostvariti.
I kakvoj to onda ludnici sada prisustvujemo? Logično je naime pitanje hoće Katolička crkva morati spašavati liberalni duh Evrope, zbog čega se autor ‘Čarobnog brijega’ sigurno nelagodno osjeća u vlastitom grobu. Ali to nije jedina stvar u čemu racionalne prosudbe ne pomažu. Ne pomažu ni oko toga da bi trenutno dvije najveće antiimigracijske svjetske sile vjerojatno biološki uvenule da nije bilo komonveltskih useljavanja (bregzitovska Velika Britanija), ili čak uopće ne bi postojale (Sjedinjene Države). Hrvatska se refleksom neuništivog podaništva priklonila baš tome. Ona se zapravo priklonila stavu Kolinde Grabar-Kitarović, što je njen najveći gubitnički uspjeh nakon predsjedničkih izbora, da hrvatsku granicu treba štititi vojskom jer su, kao, sadašnje izbjeglice iz sjeverne Afrike i s Bliskog i Srednjeg istoka isključivo ‘ekonomski migranti’. I tu leži vrag. Poslije toga se pokazalo, jedan kroz jedan, da je i Hrvatska poslala u istu takvu ekonomsku emigraciju stotine tisuća ljudi (Irska, Njemačka, Austrija…). A čak i opravdani prigovor da ‘sultan’ Erdogan ciljano tjera islamske izbjeglice prema Evropi klimavo stoji, jer je isto devedesetih radila i Hrvatska, i to s vlastitim državljanima srpske nacionalnosti, a ne s neturskim, kao u Erdoganovom slučaju.
Dakle, službenom Zagrebu bi bilo najbolje da drži vodu u ustima i šuti, pogotovo jer se ovdje radi o stvarima koje daleko nadrastaju njegov značaj. Dvije su ključne. Evropska unija napokon bi se trebala emancipirati od američkih ambicija, što do danas nije napravila, da se metodom rušenja čunjeva na kuglani sravnjuju sa zemljom sasvim solidne i civilizacijski validne vlasti u islamskim državama, a istodobno se pošteđuju one najgore, kao u slučaju Saudijske Arabije. I drugo, Evropska unija trebala bi se emancipirati i od vlastitog prezira prema Turskoj, koja je već puno stoljeće, od vremena Kemala Atatürka, najveći poštovalac, u neku ruku i obožavatelj evropskih vrijednosti. Ali umjesto da se to iskoristi kao most prema njoj i ostatku islamskog svijeta, evropsko-turski odnosi trenutno izgledaju kao minsko polje koje samo što nije eksplodiralo.
portalnovosti
Kada se slegne vulkanska prašina uvelike histerizirane priče o koronavirusu, a to će se valjda dogoditi vrlo brzo, vidjet će se da je ispod pepela ostalo, ili da je i namjerno gurano, puno važnijih tema. Dobro, neke baš i nisu toliko kolosalno važne da bi zbog toga trebalo kukati. Recimo, u korijenu je sasječena storija o odlasku glavnog državnog odvjetnika Jelenića zbog pripadnosti masoneriji, ali to je ionako dio otprije poznate priče o kadrovskom fušeraju hrvatske državne politike. Ona se izdaje za ultimativno hrvatsku opciju, a ne zna ni elementarnu činjenicu da su slobodni zidari bili najljući nemarksistički kritičari religije. O tome sve govori Thomas Mann u romanu ‘Čarobni brijeg’ (iako oštrovidni Nikica Gabrić i slabovidni Dražen Jelenić očito nemaju pojma o tome, niti s time imaju ikakve veze). I naravno da im ultrakonzervativna hrvatska Katolička crkva to ni danas ne zaboravlja (kao što, uostalom, ne zaboravlja antiklerikalizam ni takvom nacionalnom bardu kao što je Stjepan Radić), a onda je i Plenkovićevoj ekipi u Banskim dvorima došlo iz dupeta u glavu da to tako baš ne ide.
No pustimo Jelenića, Gabrića i svu tu masonsku bezvezariju, jer u sjenu navodne koronarne epidemije pale su i neke malo važnije stvari, kao što su unutarstranački izbori u HDZ-u. Doduše, nije sigurno ni koliko je to naročito važno, jer nije jasno tko tu koga, pa ni tko je tko, ali najvjerojatnije će pobijediti Plenković, s ponekim uljezom iz suparničkog tabora koji će osvojiti potpredsjedničku ili sličnu poziciju. Plenković očito igra po već odavno uvriježenom modelu oslonca na njemački uzor u kojem savezni CDU dominira, a bavarski CSU mu uporno, ali bezuspješno oponira, i to je kombinacija koju priželjkuje i sadašnji šef HDZ-a. I, rekoh, vjerojatno će mu proći. Vrag je, međutim, što nije više problem samo u CSU-u, nego radikalniji stavovi propuhuju i sam CDU, iako još nisu neposredno blizu toga da prevladaju. I u taj se međuprostor sada ubacuje Plenković. Ali tu je prisiljen plesati na žeravici trećeg, najvažnijeg problema koji je prekriven pepelom ove navodno superubitačne koronaviroze (koliko se da razumjeti, smrtnost od nje je negdje oko dva posto, dakle jedva iznad prirodnog mortaliteta). To je val izbjeglica iz Turske koji je preko svoje granice pustio, ili se barem pravi da će ga pustiti, turski predsjednik Erdogan, iz osvete što njegove neuspješne vojne operacije u Siriji nemaju podršku ili barem razumijevanje Evropske unije. Tu podršku ni ne zaslužuje. On je praktički ostao jedini koji se ukopao na poziciji da treba srušiti navodno zločinački sirijski režim Bašara al-Asada, iako su od toga, za razliku od svojedobnog magarećeg inaćenja i laganja oko Iraka, diskretno odustali čak i Amerikanci.
Ali što o tome suvislog može reći briselska administracija Evropske unije? Ne može ništa. Ona je blagonaklono gledala na navodno ‘proljećarsko’ američko rušenje cijelog niza arapskih država na sjeveru Afrike i šire, što, kada bi i htjela, ne može zanijekati. Ali zato može, što upravo i čini, dizati histerične tenzije oko toga da Evropi prijeti novi val islamskih izbjeglica kao prije pet godina. Ukratko, korona-migracija! Naravno da to nije moguće, jer su u međuvremenu mnoge članice Evropske unije izgradile hiljade kilometara žičanih ograda, uključujući i međusobno, ali od Andreja Plenkovića se očekuje da preuzme na sebe odgovarajući udio panike, i on to i čini. Donedavno je zagovarao da se uredi zajednička evropska azilantska politika, a sada nijemo prelazi preko toga, uz očiti blagoslov Bruxellesa, što su u Grčkoj, navodno privremeno, ukinuta sva prava azilanata koje je propisala sama EU.
Očekivano, iz Hrvatske se nitko nije oglasio da otvoreno proturječi tome, nešto malo mrmolji SDP, ali, zapravo, samo zato da blaže podrži novu antiimigracijsku politiku Bruxellesa i Zagreba. Tako je sve spalo na uobičajenu šačicu ljudskopravaških udruga, čija saopćenja jedva itko od hrvatskih medija objavi, što dovoljno govori o tome da se njihov utjecaj mjeri u gramima ili milimetrima. E da, tu je i već amblematski isusovac Tvrtko Barun, koji otvoreno protestira protiv najnovije antiimigracijske politike Evrope i Hrvatske, a tu imaš jedan vraški zanimljiv obrat. Baš su isusovci, prema spomenutom Mannovom romanu, bili najeduciraniji, ali i najtvrdokorniji protivnici liberalnih slobodnih zidara. A vidi vraga, sada se sve okrenulo naglavce. Barunov isusovački red, kojem pripada i papa Franjo, sada je zagovornik liberalnog stava prema afričkim i bliskoistočnim izbjeglicama, dok su evropski liberali, svojedobno utjelovljeni u slobodnim zidarima, postali žandarmerijska formacija koja je dosad poluotvoreno, a sada i otvoreno stala uz koncept Viktora Orbana o ‘neliberalnoj’ evropskoj demokraciji. I tu onda počinje srozavanje Evrope, a u istoj mjeri i poslušne hrvatske pozicije i opozicije, kojem sada vidimo početak, a s opravdanom strepnjom očekujemo i njegov epilog. S opravdanom zato što je svojedobno i Adolf Hitler zagovarao koncept ‘tvrđave Evrope’, no zbog svog fanatizma nije uspio, ali sada su svi izgledi da će se to ostvariti.
I kakvoj to onda ludnici sada prisustvujemo? Logično je naime pitanje hoće Katolička crkva morati spašavati liberalni duh Evrope, zbog čega se autor ‘Čarobnog brijega’ sigurno nelagodno osjeća u vlastitom grobu. Ali to nije jedina stvar u čemu racionalne prosudbe ne pomažu. Ne pomažu ni oko toga da bi trenutno dvije najveće antiimigracijske svjetske sile vjerojatno biološki uvenule da nije bilo komonveltskih useljavanja (bregzitovska Velika Britanija), ili čak uopće ne bi postojale (Sjedinjene Države). Hrvatska se refleksom neuništivog podaništva priklonila baš tome. Ona se zapravo priklonila stavu Kolinde Grabar-Kitarović, što je njen najveći gubitnički uspjeh nakon predsjedničkih izbora, da hrvatsku granicu treba štititi vojskom jer su, kao, sadašnje izbjeglice iz sjeverne Afrike i s Bliskog i Srednjeg istoka isključivo ‘ekonomski migranti’. I tu leži vrag. Poslije toga se pokazalo, jedan kroz jedan, da je i Hrvatska poslala u istu takvu ekonomsku emigraciju stotine tisuća ljudi (Irska, Njemačka, Austrija…). A čak i opravdani prigovor da ‘sultan’ Erdogan ciljano tjera islamske izbjeglice prema Evropi klimavo stoji, jer je isto devedesetih radila i Hrvatska, i to s vlastitim državljanima srpske nacionalnosti, a ne s neturskim, kao u Erdoganovom slučaju.
Dakle, službenom Zagrebu bi bilo najbolje da drži vodu u ustima i šuti, pogotovo jer se ovdje radi o stvarima koje daleko nadrastaju njegov značaj. Dvije su ključne. Evropska unija napokon bi se trebala emancipirati od američkih ambicija, što do danas nije napravila, da se metodom rušenja čunjeva na kuglani sravnjuju sa zemljom sasvim solidne i civilizacijski validne vlasti u islamskim državama, a istodobno se pošteđuju one najgore, kao u slučaju Saudijske Arabije. I drugo, Evropska unija trebala bi se emancipirati i od vlastitog prezira prema Turskoj, koja je već puno stoljeće, od vremena Kemala Atatürka, najveći poštovalac, u neku ruku i obožavatelj evropskih vrijednosti. Ali umjesto da se to iskoristi kao most prema njoj i ostatku islamskog svijeta, evropsko-turski odnosi trenutno izgledaju kao minsko polje koje samo što nije eksplodiralo.
portalnovosti
