Ćirilica/ilustracija; Ivan Penava, vukovarski gradonačelnik
Izvor: Pixsell / Autor: Auto
Dvojezični natpisi nisu najveći kamen spoticanja u hrvatsko-srpskim odnosima u Vukovaru, niti su najveća prepreka izgradnji stvarnoga mira, no njihovim uvođenjem država bi izgradila povjerenje građana u pravnu državu, zaključuje komentator tportala, ističući kako situacija u Vukovaru neobično podsjeća na ono što se događalo u južnoj Koruškoj
Nedavna odluka Ustavnoga suda, kao i reakcije koje su uslijedile, kako od vukovarskoga gradonačelnika Penave, tako i od predstavnika Vladine većine iz redova HNS-a i SDSS-a, ali i oporbenoga SDP-a, aktualizirala je pitanje jezične politike i provođenja odredbi o službenoj dvojezičnosti koje propisuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, a pobliže određuje Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Premda se ovaj višegodišnji politički prijepor obično svodi na pojednostavljeno pitanje natpisa na srpskome jeziku i ćiriličnome pismu u Vukovaru, da bi se cijeli problem shvatio, treba shvatiti i zašto su oni važni za etničke skupine na koje se odnose, ali i zašto u određenom kontekstu mogu biti izvor kontroverzi kod većinskoga stanovništva.
Natpisi u javnome prostoru čine specifičan jezični krajolik. Odabir riječi, jezika i pisma za službene natpise upisuje značenje u taj javni prostor te time on zadobiva društveni i politički sadržaj, a kroz njega se odražavaju odnosi pripadnosti i odnosi moći. Javni prostor određen i omeđen javnim natpisima odražava i prostornu dimenziju kolektivnog identiteta. Tako kolektivni identitet u javnome prostoru zadobiva svoju vidljivost. Ta vidljivost pak bitan je aspekt osjećaja integriranosti, ravnopravnosti i jednakoga tretmana pred zakonom; središnjih mjesta u politikama identiteta. Politike identiteta baziraju se često na simboličnome, a ne na materijalnome, no to ne znači da na njih treba odmahivati rukom, jer politička mobilizacija često u svojem korijenu ima osjećaje privrženosti i pripadnosti.
Dvojezični natpisi u Europskoj uniji
Kad je prije nekoliko godina započeo (nasilni) otpor uvođenju dvojezičnih natpisa u Vukovaru, jedan od argumenata koji se mogao čuti (pored glavne teze, koja provođenje ustavnih i zakonskih odredbi vezuje uz razrješavanje pitanja procesuiranja ratnih zločina te sudbine poginulih i nestalih u Domovinskom ratu na tom području) jest taj da je odredba o jednotrećinskom udjelu u nekoj jedinici lokalne samouprave kao preduvjet za ostvarivanje dvojezičnosti 'preblaga', odnosno 'previše susretljiva' prema nacionalnim manjinama te da je Ustavni zakon plod pritisaka iz Europske unije.
Izvor: Pixsell / Autor: Goran Ferbezar
U procesu širenja EU-a na bivše postkomunističke zemlje Europska je komisija u pregovorima stavljala velik naglasak na jasna jamstva o poštivanju ljudskih i građanskih prava manjinskih skupina. Jezična raznolikost jedna je od bitnih proklamiranih vrednota europskih integracija. Većina zemalja članica Europske unije potpisala je i ratificirala Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, dokument koji je 1992. donijelo Vijeće Europe, a koji jasno predstavlja topografsku dvojezičnost kao bitan element ostvarenja prava na javno korištenje regionalnih ili manjinskih jezika. Dvojezični su natpisi postojali u Hrvatskoj kroz cijelo 20. stoljeće. Istina je da je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, donesen u svibnju 2000., inicijalno predviđao uvođenje službene dvojezičnosti samo u općinama i gradovima u kojima neka manjina tvori demografsku većinu, da bi Ustavni zakon 2002. godine tu odredbu spustio na trećinu.
Međutim, ne postoji jasan naputak (niti na razini Vijeća Europe, niti na razini Europske unije) o tome što je 'primjerena razina' prava na dvojezičnost, niti koji bi udio u stanovništvu pojedina etnička zajednica trebala imati da bi ostvarivala ta prava. Stoga pitanja načina implementacije načela dvojezičnosti nužno ovise o specifičnome lokalnom kontekstu.
Okcitanski naziv trga u Toulouseu je jedno, mađarski nazivi sela po Sedmogradskoj drugo, a ploča s natpisom Вуковар pak nešto treće. U Češkoj je dovoljan udio od samo 10 posto, no donedavno je implementacija mogla biti pokrenuta jedino ako bi zahtjev za uvođenje dvojezičnih natpisa potpisalo čak 40 posto stanovnika grada ili općine u pitanju. U Poljskoj je granica postavljena na 20 posto, tako da su 2005., godinu nakon pristupanja EU, u pojedinim gradićima u gornjoj Šleskoj prvi put nakon kraja Drugoga svjetskog rata ponovno osvanuli njemački natpisi. U susjednoj Mađarskoj, ali i u Slovačkoj i Rumunjskoj, također se udio od dvadeset posto uzima kao kriterij za uvođenje dvojezičnosti. U Sloveniji se primjenjuje povijesni teritorijalni kriterij za talijanski jezik u slovenskom priobalju te za mađarski u Prekmurju, bez obzira na broj govornika, odnosno pripadnika tih naroda.
U Austriji je Državni ugovor iz 1955., kojim su određeni uvjeti pod kojima su Četiri sile vlastima u Beču vratile suverenost nakon okupacije, propisao dvojezičnost u Gradišću za hrvatsku i mađarsku zajednicu te u Koruškoj i Štajerskoj za slovensku. Međutim, uspješna implementacija uslijedila je tek u ovome desetljeću, s time da je prethodnu vladinu uredbu, kojom se određuje udio od 25 posto, Ustavni sud smanjio na deset posto.
Penava kao Haider
Situacija u Vukovaru neobično podsjeća na ono što se godinama, pa i desetljećima, događalo u južnoj Koruškoj. Argumenti su bili gotovo isti. Naime, inicijalno je vlada socijaldemokratskoga premijera Brune Kreiskog 1972. 'preko noći' uvela dvojezične natpise u Koruškoj, na što je uslijedio 'spontani' otpor dijela lokalnoga stanovništva koje je uništavalo ploče pod egidom 'obrane zavičaja'. Nasilno uklanjanje ploča bilo je popraćeno evociranjem nemilih uspomena na ulazak vojske 1918. i pokušaj pripajanja tih krajeva Državi SHS, zatim na oružane sukobe pobornika i protivnika ujedinjenja, kao i na djelovanje slovenskih partizana pred kraj Drugoga svjetskog rata na tom području i ponovni pokušaj pripajanja toga dijela Koruške.
Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia
Nasuprot tome sjećanju stoje i uspomene na referendum 1920., na kojemu je većina koruških Slovenaca također glasovala za ostanak u Austriji, kao i uspomene na nacističke progone Slovenaca i ciljano naseljavanje podunavskih Švaba na njihovo mjesto. Pokojni zemaljski poglavar (pokrajinski premijer) iz redova slobodara, Jörg Haider, ranih je 2000-ih pak odbijao dvojezične natpise tvrdeći kako oni narušavaju 'društveni mir' i 'razaraju lokalne zajednice' te da je njemu važnije slušati ono što žele građani nego slijediti naputke Ustavnoga suda.
Zagovarao je referendum kao najdemokratskije rješenje ovoga spora, a i učestalo je osporavao vjerodostojnost demografskih podataka iz popisa stanovništva na temelju kojih je trebalo utvrditi koje općine ispunjavaju uvjete za dvojezičnost.
Pravna država i izgradnja mira
Vukovarski gradonačelnik, kao i drugi pobornici (nedorečene) odgode primjene dvojezičnih natpisa u tome gradu, pozivaju se često na članak 8. Ustavnoga zakona, kao i na članak 6. toga zakona. Dok je članak 8. vrlo načelne naravi i stavlja provedbu zakona u širi demokratsko-normativni okvir, članak 6. omogućava parcijalnu teritorijalnu primjenu, primjerice u slučaju da samo neka naselja unutar grada ili općine imaju udio veći od trećine, dok u drugim dijelovima ima jako malo govornika, odnosno pripadnika etničke zajednice koja je već u pitanju. Obje odredbe zapravo ne omogućavaju prolongiranje, niti vezivanje uz arbitrarnu procjenu stanja hrvatsko-srpskih odnosa u Vukovaru, što je prepoznao i Ustavni sud. Od presudne je važnosti pak istaknuti nekoliko stvari.
Prvo, nepobitno je to da je problem neprocesuiranja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, kao i pitanje posmrtnih ostataka poginulih i nestalih, najakutnije vidljiv upravo u Vukovaru. Uz to se veže anegdotalno često ponavljana, no sudski do sada teško potvrdljiva teza kako gradom na Dunavu šeću osobe za koje se opravdano sumnja da su ubijale i silovale za vrijeme rata, no da nadležna tijela ne postupaju zbog manjka dokaza, ali i nedostatka političke volje.
