Neprijatelj je utjelovljenje zla: izraz „Novi Hitler“, kao i sva ratna propaganda, smišljen je s ciljem sprečavanja kritičkog propitivanja trenutnog rata.
Zapadni političari i novinari su sljedeće vođe opisali kao „novog Hitlera“: Slobodana Miloševića (Srbija), Mullah Omara (Afganistan), Sadama Huseina (Irak), Bashira Assada (Sirija) i Moamera Gadafija (Libija). Sve su to vođe čiju vladavinu je karakterizirao različit stupanj nemilosrdnosti i brutalnosti. Upućeni studenti vojne povijesti također će ih prepoznati kao vođe zemalja koje je Zapad napao ili bombardirao tijekom posljednjih dvadeset i pet godina. Osim što su opisani kao reinkarnacije Hitlera, ove vođe nazivali su i krvnicima, psihopatima, monstrumima, ratnim zločincima, mučiteljima, teroristima i luđacima. Vladimir Putin je u međuvremenu dodan ovom “zidu srama”. Nazivan je seksualnim predatorom, prevarantom, krvopijom, „neprijateljem svijeta“, staljinistom, fašistom i pristašom carizma.
Baš kao što je „čudovište“ Saddam Hussein bio „cijenjeni saveznik“ Zapada tijekom Iransko-iračkog rata 1980-ih, tako je i Putin imao razdoblja blagonaklonosti Zapada
Nakon komentara Angele Merkel iz 2014. godine u kojem je rekla da je „iracionalan i „živi u drugom svijetu“ te izvještaja Pentagona u kojem se tvrdi da ima Aspergerov sindrom, mediji su počeli implicirati da je poludio. Od ruske invazije na Ukrajinu, Putin, zli luđak, postao je glavna medijska tema.
No, naziv „Hitler“ se pojavljuje češće od bilo kojeg drugog. Britanska vladajuća klasa počela ga je koristiti još 1950-ih, kada su egipatskog nacionalističkog vođu Gamala Abdela Nassera usporedili s Hitlerom nakon što je nacionalizirao Sueski kanal. Nacistička Njemačka ostaje arhetip genocidne, ekspanzionističke države. Uspoređivanje s Hitlerom implicira gotovo nezamislivo zlo, a nosi i osjećaj neposredne prijetnje. Svaki novi Hitler je po definiciji stvarna i prisutna opasnost ne samo za Zapad, već za čitav civilizirani svijet.
Drugi svjetski rat je još uvijek jedini rat dvadesetog stoljeća koji je zadržao gotovo univerzalni legitimitet, a pozivanje na njegovu povijest ima dodatnu prednost jer se svakoga tko se protivi ratu može osuditi kao izdajnika.
Krivi identitet
Međutim, uspoređivati Putina s Hitlerom, kao i u drugim slučajevima, krajnje je neprikladno. Putin zasigurno jest nemilosrdan i autoritaran vođa. On i ruska vladajuća klasa očajnički žele povratiti dio utjecaja i teritorija u istočnoj Europi koji je bio pod čvrstom kontrolom Rusije u sovjetskim danima, ali je sustavno uvučen u sferu zapadnog utjecaja. Otuda i brutalna invazija Ukrajine.
Međutim, Njemačka je pod Hitlerom bila drugo najveće gospodarstvo na planetu i zapovijedala je najmoćnijom vojskom na svijetu. Režim se otvoreno hvalio svojim širokim teritorijalnim ambicijama. Prije početka rata Njemačka je anektirala Porajnje, Austriju i Čehoslovačku i nastavila brutalno okupirati veći dio Europe. U savezu s Japanom i Italijom pokrenula je borbu za dominaciju cijelim svijetom. U zemlji i inozemstvu pokrenula je genocid industrijskih razmjera prije svega protiv Židova, ali i protiv Roma, homoseksualaca, komunista i socijalista.
Rusija je danas regionalna sila u opadanju. Njezino je gospodarstvo rangirano na 11. mjestu u svijetu, proizvodeći samo 1,32% globalnog BDP-a, u usporedbi s 40% koliko proizvode SAD i njezini saveznici. Tri američke države pojedinačno imaju veća gospodarstva. Rusija je država s nuklearnim naoružanjem, ali ni blizu nije vojni pandan zapadnim silama. U 2021. Rusija je potrošila oko 66 milijardi dolara na svoju vojsku. Europske članice NATO-a same su potrošile više od četiri puta toliko, a vojni izdaci Sjedinjenih Američkih Država su jedanaest puta veći.
Rusija je država s nuklearnim naoružanjem, ali ni blizu nije vojni pandan zapadnim silama. U 2021. Rusija je potrošila oko 66 milijardi dolara na svoju vojsku. Europske članice NATO-a same su potrošile više od četiri puta toliko
Kao što je rekao ruski stručnjak Anatol Lieven: “Ruska vojska koja se mjesecima morala boriti da zauzme relativno male gradove u Donbasu teško da je sposobna zauzeti Varšavu, a kamoli Berlin.” Istina je, kao što je istaknuto na pro-ratnoj globalističkoj web stranici još 2002. godine, da su SAD jedina država koja zapravo ima kapacitet i stvarnu povijest serijskih invazija zemalja diljem svijeta:
“Koliko god neprihvatljivo zvučalo, činjenica ostaje da su Sjedinjene Američke Države jedina značajna vojna sila na svijetu sposobna učinkovito napasti, izvršiti invaziju i okupirati strane teritorije — odnosno, prijetiti drugim zemljama kao što su Nijemci i Japanci prijetili svojim susjedima u Europi.”
Selektivno pamćenje
Izraz „novi Hitler“, kao i sva ratna propaganda, smišljen je kako bi spriječio kritičko mišljenje i spriječio ljude da propitaju stvarnu dinamiku dotičnog rata. Njegova upotreba je, naravno, izrazito selektivna, jer SAD blisko surađuju s nekima od najbrutalnijih režima na planetu. Izraz je također povijesno specifičan, služi točno određenoj svrsi u točno određeno vrijeme.
Baš kao što je „čudovište“ Saddam Hussein bio „cijenjeni saveznik“ Zapada tijekom Iransko-iračkog rata 1980-ih, tako je i Putin imao razdoblja blagonaklonosti Zapada. Kao što je istaknuto u prethodnom članku ovog serijala, Tony Blair je toplo dočekao Putina u Downing Streetu 2000. godine na samom vrhuncu brutalnog gušenja čečenskog ustanka. Cijeli britanski establišment podržavao je tada Putina, čak ga je i kraljica ugostila u Buckinghamskoj palači.
Ovo nije bio usamljeni slučaj. Blair, koji sada čvrsto podržava zapadnu ratnu uključenost u Ukrajini, išao je tada i korak dalje i javno izjavio da Putin treba zauzeti mjesto za “ekskluzivnim stolom” za kojim se dogovaraju važni međunarodni poslovi. Tvrdio je da bi to potaknulo Putina da “preuzme” zapadne vrijednosti i zapadni ekonomski model. U to vrijeme, američki predsjednik Bill Clinton dao je sličnu procjenu Putina: “On je vrlo pametan i promišljen. Mislim da s njim možemo učiniti mnogo dobroga.”
Blair je nastavio šarmirati Putinu sve dok nije otišao s dužnosti 2007. U središtu te diplomatske igre bila je želja da se osigura ruska proizvodnja nafte za BP (British Petrolium), ali je bliski odnos također uključivao ogroman porast prodaje britanskog oružja Putinu. U šest godina otkako je Vladimir Putin postao predsjednik Rusije 2000. godine, broj dozvola koje je britanska vlada izdala za izvoz vojne opreme u Rusiju skočio je za 550%.
Kao što je sam Blair nedavno priznao, u to se vrijeme na Zapadu razmišljalo o mogućnostima da se pronađu načini za uključivanje Rusije u zapadne sigurnosne i ekonomske strukture, mogućnostima za koje je Putin bio jako zainteresiran.
Prekoračivanje granica
Oni koji su težili uspostavi neke razine suradnje s Putinom postupno su marginalizirani unutar SAD-a i zapadnog saveza. Stavovi u SAD-u počeli su se mijenjati nakon što je George Bush preuzeo dužnost 2001. godine. Osobito nakon napada na New York i Washington 11. rujna, nova administracija usvojila je program križarskog i “civilizirajućeg” djelovanja SAD-a diljem svijeta, kojeg su vidjeli kao unipolarni.
Putin i ruska vladajuća klasa očajnički žele povratiti dio utjecaja i teritorija u istočnoj Europi koji je bio pod čvrstom kontrolom Rusije u sovjetskim danima, ali je sustavno uvučen u sferu zapadnog utjecaja. Otuda i brutalna invazija Ukrajine
„Normalna“ diplomacija velikih sila sa svojim grubim prepoznavanjem sukobljenih interesa proglašena je zastarjelom. U drugom inauguralnom govoru predsjednik Georgea W. Busha, inzistirao je na tezi da “opstanak slobode u našoj zemlji sve više ovisi o uspostavi slobode u drugim zemljama.”
Američke elite ozbiljno su shvatile riječi državne tajnice Madeline Albright kada je rekla da je SAD „nezamjenjiva nacija“. Uslijedio je niz intervencija na Bliskom istoku, a SAD su sve više intervenirale u Latinskoj Americi, nastavile okruživati Kinu vojnim bazama i gurati NATO prema istoku Europe. U stripovskoj mašti američkih predsjednika, svatko tko bi im pokušao stati na put bio je dio Osovine zla i zaslužio bi sve što bi ga snašlo.
Ovaj zaokret prema otvoreno agresivnoj vanjskoj politici bio je kontekst u kojem su zapadni političari prestali komunicirati s Putinom i počeli ga demonizirati. Od Rusije se očekivalo da pristane na novi svjetski poredak koji su stvorile i kojim su dominirale Sjedinjene Države. Svako protivljenje smatralo se izazivanjem.
Godine 2002. Bush je povukao SAD iz Sporazuma o protubalističkim projektilima. Napetosti između dviju sila porasle su tijekom nezakonitog rata Zapada u Iraku. SAD i zapadne sile počele su 2008. godine otvoreno raspravljati o članstvu Gruzije i Ukrajine u NATO-u, nešto za što su različiti ruski čelnici govorili da će prijeći posljednju “crvenu liniju”. Upozorenja su ignorirana.
Kako je Ukrajina tijekom narednog desetljeća bila sve više uvučena u zapadnu orbitu, stav Zapada prema Putinu nastavio se zaoštravati. Do 2019. godine, Putin se već popeo na vrh liste međunarodnih izopćenika. Postao je glavni svjetski zlotvor, podrivatelj „naše demokracije“ i „međunarodnog liberalnog poretka“. Bilo je samo pitanje vremena kada će doći njegov red da postane „novi Hitler“.
