Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije jučer je na svojim stranicama objavilo popis na kojem se nalazi 25 državljana SAD-a protiv kojih su uvedene “osobne sankcije”. Riječ je, naravno, o odgovoru na sankcije kojima je Ruska Federacija izložena nakon invazije na Ukrajinu. Popis sadrži tri grupe ljudi: članove obitelji američkog predsjednika Joea Bidena, nekoliko zastupnika u Senatu koje ruske vlasti smatraju odgovornima za “formuliranje rusofobnih politika” i određeni broj akademika, članova jedne ekspertne grupe, koji su sudjelovali savjetima u izradi anti-ruskih restrikcija i sankcija. Upravo se među tim akademicima ističe jedno ime: Francis Fukuyama.
Ironija s Fukuyaminim imenom na popisu je i više nego očita. Riječ je o profesoru koji je itekako poznat van akademskih i intelektualnih krugova, a slavu je postigao epohalnom dijagnozom krajem prošlog stoljeća, nakon pada komunističkih režima. Fukuyama je tada, na tragu trijumfa kapitalizma i liberalne demokracije, proglasio kraj povijesti. Sama teza je nešto kompleksnija od jezgrovite dijagnoze, ali to mu nije previše pomoglo. Financijska kriza iz 2008. godine i naknadna “populistička dekada” u zapadnoj politici ozbiljno su mu ugrozile legitimitet i učinile ge predmetom sprdnje. Ime na popisu ruskog Ministarstva vanjskih poslova predstavlja epilog tridesetogodišnjeg života najpoznatije globalne dijagnoze. Drugim riječima, Fukuyama je izlišnost vlastite teze doživio na vlastitoj koži i to u obliku dokumenta ruske birokracije.
Rat u Ukrajini je, dakle, i konačna geopolitička potvrda neodrživosti teze o “vječnom trijumfu” ideja hladnoratovskih pobjednika. Analitika i retorika koje su se razvile oko ruske invazije aktivirale su pojmove i perspektive koji su bili smatrane anakronima i muzealiziranima samim “krajem povijesti”. Zbog toga je i sam početak rata bio izdašno popraćen eksplozijom povijesnih analogija, bilo da se radi o onima iz ruske povijesti bilo onima iz šire europske ili svjetske povijesti. No, nastavak rata i sve jasnije konture ruskih motiva, a i onih ostalih sudionika, bilo izravnih bilo neizravnih, upućuju na to da je izraz “kraj povijesti” zapravo bio neprikladan. Kao što je u nedavnom članku o energetskoj dimenziji rata na New Statesmanu istaknula profesorica političke ekonomije na Cambridgeu, Helen Thompson, prikladniji opis političke i intelektualne klime na Zapadu u proteklih tridesetak godina bio bi “kraj geografije”.
Posthladnoratovska slika svijeta, praćena vjerom u globalizaciju koja će tržišta učiniti “protočnim” i stavom o tehnologiji kao “meritokratskom” kriteriju napretka i trijumfa, potpuno je zaboravila na materijalne faktore koji čine i tržišta i tehnologiju vidljivom. Putinova invazija na Ukrajinu, postaje sve očitije, upravo je oklada na tu iluziju u koju je prvenstveno Europa zapala, a po kojoj geologija (čitaj: resursi) i lokacije luka, na primjer, više nisu bitni. Riječ je o okladi na, kako ju Thompson naziva, “liberalnu umišljenost” koja je “iskrivila povijest zapadne geopolitičke nadmoći, tretirajući političke uvjete koji su omogućili tehnološke inovacije nužno važnijim od raspodjele materijalnih resursa.” S tim da je Zapad u tom smislu itekako podijeljen: SAD je bogat energetskim resursima dok je Europa gotovo u potpunosti ovisna o njihovom uvozu. Ta je razlika, primjećuje Thompson, bila potpuno zaboravljena u periodu navodnog liberalnog trijumfa koji je podrazumijevao ujedinjenost Zapada.
Putin u svojim ratnim kalkulacijama igra upravo na tu razjedinjost koja će postajati sve vidljivija za koji mjesec padom temperatura i rastom cijena energenata. U tom će periodu, izgleda da smatraju u Kremlju, nužno doći do popuštanja oštrog stava među europskim državama prema ruskoj invaziji i ta poluga energetskog pritiska će im donijeti priželjkivane rezultate. Naravno, nije ta igra bez rizika ni za Rusiju. Oni ne mogu, kako je istaknuo Gideon Rachmann prije dva dana u Financial Timesu, tek tako europsku potražnju za energentima zamijeniti kineskom i indijskom. Preciznije, za naftu mogu, ali za plin ne jer je potrebno vrijeme za izradu plinovoda kojeg baš i nemaju. Ukratko, Ruska Federacija se, prema Rachmannu, u tom energetskom “nadmudrivanju” kratkoročno nalazi u solidnoj poziciji, ali dugoročno u prilično zeznutoj. Nadaju se zapravo da do dugoročnih problema neće ni doći ako Europa naredne zime poklekne uslijed nedostatka energenata, visoke inflacije i političke nestabilnosti.
Putinove tirade o degeneraciji Zapada, nestanku tradicionalnih vrijednosti i slične fantazije i teorije zavjere drage svakom desničarskom uhu nije trebalo nikada čitati doslovno. Naravno, ciljalo se tim tiradama i na učinke ideološke konsolidacije u ruskom društvu, ali teško se oteti dojmu da se radilo o pomalo posprdnim šiframa: Europa je napustila tradicionalne vrijednosti, ali ne one kulturne, seksualne ili “civilizacijske”, već političke, i to one koje geologiju i geografiju uzimaju ozbiljno u obzir. Ako ih ne uzmeš u obzir lako postaneš žrtva kalkulacija ambicioznog autokrata.
