Sovjetski Savez je imao velikih vođa, ali je samo budala poput Hruščova mogla reći „mi ćemo izgraditi komunizam do 1980. godine“. Pa, uvjetno rečeno, čak i da je izgrađen? I što onda? Je li za ljudsko biće i društvo moguće opustiti se, ne raditi, ne učiti i ne razvijati se? To je nemoguće.
Problem uvjetnih “kapitalističkih” ideologa je u tome što one odbijaju vjerovati u kraj kapitalizma, kojeg je predvidio Marx.
Možda su u jednom trenutku i oni odbili vjerovati u kraj ropstva i u kraj feudalizma, sustave za koje su tvrdili da ih je zamijenio kapitalizam, što potvrđuje i Marx sa svojim historijskim materijalizmom. Ostavimo po strani činjenicu da ni ropstvo ni feudalizam nisu potpuno eliminirani i nastavljaju postojati do danas, čime dokazuju tezu da sustavi nikada ne zamijene jedan drugog u potpunosti, već stare, manje učinkovite potisnu na margine.
U tim objavama, neki su, poput Fukuyame, čak proglasili “kraj povijesti”. To je svojevrsno zamrznuto društvo koje se nikada neće promijeniti. Međutim, kasniji događaji pokazali su da se to nije dogodilo i svijet danas fermentira i mijenja se brže no ikada u povijesti, iako su ga neki htjeli zarobiti u nekom statičkom i stanju osobno korisnim za njih.
I premda na prestižnih svjetskim sveučilištima, uključujući ona na Zapadu, još uvijek pažljivo proučavaju Marxa, to čine samo u dijelu u kojem on iznosi kritiku kapitalizma, detaljnu i preciznu kakvu nitko prije nije napravio. To čine u prvom redu da uspiju prepoznati anomalije koje bi mogle dovesti do urušavanja sustava i da se u tom dijelu pristane na neke kozmetičke promjene kako bi se eliminirao revolucionarni potencijal. I ide im od ruke. Tako danas imate „borce protiv nepravde“, koji će se čak predstaviti kao „ljevičari“, ali djeluju tako da se ne promijeni ništa važno i da se postojeći sustav održi u životu što je duže moguće. Uzmimo na primjer Genea Sharpa i kasnije skupinu CANVAS s njihovim „nenasilnim otporom“. Otporom kome? Jednoj oligarhiji da se ustupi mjesto drugoj, u pravilu goroj i koja dolazi iz inozemstva. Ovo je savršenstvo poznavanja Marxova opusa i teorije revolucije svedene na „mijenjati sve kako se ne bi promijenilo ništa“.
Međutim, na zapadnim sveučilištima se Marx ne proučava u dijelu u kojem on govori o kraju kapitalizma, iako se čini da je pravo vrijeme upravo za takve rasprave.
Ali i sami marksisti imaju sličnu bolest, jer mnogi također vjeruju u kraj povijesti. Samo će ovaj “kraj povijesti” doći u njihovom, sljedećem i konačnom sustavu – komunizmu. To su svjetovi “Vječnog podneva”. Ovdje, naravno, imamo i utjecaj religije, koja kaže „kako Njegovom kraljevstvu neće biti kraja”.
U Sovjetskom Savezu su se često znali našaliti kada su govorili o tome kako je „komunizam“, iako nikada nije bio ostvaren, ali taj termin koristimo zbog lakšeg razumijevanja, dakle, kako je moguće da je komunizam uspio u uvjetima u kojima su Marx i Engels tvrdili da nikako ne može pustiti korijene. Znamo da je Rusko Carstvo bilo feudalna tvorevina, koja je 1917. iz feudalizma napravilo „skok“ u realni socijalizam. U SSSR-u su tvrdili da je upravo to bio razlog. Pobožno pravoslavni seljaci i većina naroda Ruskog Carstva je Boga „zamijenilo“ s Marxom, poslanik i iskupitelj, poput Isusa Krista, bio je bio Lenjin koji se žrtvovao i umro za objavu istine, a dvanaest apostola su bili sekretari Centralnog komiteta koji su širili objavu među pastvom uz obećanje „Vječnog podneva“ koje će doći s komunizmom, nakon čega se neće mijenjati ništa.
Međutim, to je u suprotnosti s temeljnim načelima dijalektike. Naime, jedina opcija za stvarni kraj povijesti je potpuni nestanak čovječanstva. U svim ostalim slučajevima, bilo koji sustav, bilo koja zajednica stvorit će „tezu-antitezu-sintezu“.
Svako se društvo ili razvija ili propada. Nemoguće je održati visoku razinu stabilnosti bilo kojeg društva bez razvoja tehnologije. Dugo je vremena postojala relikvija, koja živi i danas, da samo etnička skupina može biti stabilna. Ali je povijest dokazala da i etničke skupine žive dok je novi narodi ne izbrišu i asimiliraju u nekom od sljedećih osvajanja.
Svaka razina razvoja proizvodnih snaga optimalno odgovara svom društvu i kada dođe do promjene načina proizvodnje sredstava za život mijenjaju sustavi i društva u cjelini. Ali taj se prijelaz ne događa “klikom” ili nečijom željom, već objektivnim procesom, koji je dugotrajan, praćen žestokim otporom starih elita i općom inercijom i sustava i mišljenja.
Tako je i revolucija uspjela pobijediti u Sovjetskom Savezu, ideja komunizma je živjela desetljećima, ali se ispostavilo da je cijela ideja zamijenila religiju. Pravoslavna mistika je doprinijela tome da su se sovjetski narodi žrtvovali, često dragovoljno, kako bi „socijalističku revoluciju izvezli i najdalje kutke svijeta“, jer rusko pravoslavlje u sebi sadrži to mesijansko poslanje. Stoga su Marx i Engels bili u krivu, što je posljedica njihovog ekonomskog redukcionizma. Ništa više.
Govoreći o proizvodnim odnosima, svaka tehnološka struktura ima svoj sve snažniji izvor energije. Najveća učinkovitost ugljena postignuta je krajem devetnaestog stoljeća, a vrhunska učinkovitost nafte postignuta je prije dvadeset ili trideset godina, od kada nije zabilježen poseban napredak. Za prelazak na sljedeću tehnološku razinu potreban nam je novi izvor energije. Ali ovdje treba naglasiti kako nam ne treba nikakva baterija, poput Elona Muska, već izvor energije.
Dakle, čak su i komunistički marksisti masovno bili zaraženi idejom o “kraju povijesti”. Nažalost, da nije revizionista i lažne ljevice, prefiks „komunistički“ kod bilo kojeg marksista bi bio nepotreban. Ali kako se danas svako naziva „ljevičarem“, nužan je da se istinski odvoje od „ljevičara“ poput Sandersa, Hollandea, Corbyna, Tsiprasa i drugih. Dakle, čak su i istinski marksisti govorili o „kraju povijesti“.
„Pobijedit ćemo i izgraditi idealno utopijsko društvo u kojem neće biti proturječnosti“, tvrdili su i vjerovali u to.
Ali to se ne događa. Primitivna ideja komunizma donekle podsjeća na opis prvog rajskog kruga u Dantea Alighierija, gdje redovnice sjede i raduju se što su u raju. Vječno “sjede i raduju se”. I to je to.
Jasno je da je za srednjovjekovnog seljaka ili zanatliju, koji su teško radili 14 di 16 sati dnevno, prizor besposlenosti i pijenja rakije bez da ikome išta moraš platiti bio krajnji san. Ali iz nekog razloga sam siguran da bi u takvom raju vrlo brzo započeli sukobi, spletke i zavjere. Ako zbog ničega, ono zbog dosade.
Profesor sociologije na Sveučilištu u Aberdeenu, John Brewer, dokazao je da se svako društvo s više od oko 50 tisuća ljudi raspada u podzajednice koje imaju sukobljene interese.
Stoga su pokušaji izgradnje „besklasnog društva“ dobro poznati beznadežni eksperiment. Moramo graditi društvo u kojem bi se ti sukobi sveli na najmanju moguću mjeru, a alati za njihovo rješavanje moraju biti bezbolniji što je više moguće.
Dakle, možete biti i „komunist“ u smislu da stremite toj ideji kao nečem neostvarivom u apsolutnom smislu, ali je za pozdraviti svaki napredak na tom putu bez kraja.
U sljedećem krugu društvenog razvoja, nakon kapitalizma, pojavit će se nove klase i među njima će se pojaviti nova proturječja. Baš kao u Sovjetskom Savezu u kojem se pojavila klasa nomenklature čiji su interesi bili u suprotnosti s radničkom klasom. To je bila u nas poznata „crvena buržoazija“, iako članovi ove nomenklature i njihovi potomci žestoko poriču njeno postojanje.
Sada možemo govoriti o novonastaloj klasi globalne financijske oligarhije koju čine FED, ESB i niz supervelikih banaka povezanih s njima, čiji interesi proturječe interesima svih ostalih klasa i čije djelovanje dovodi do brzog uništenja “srednje klase” u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji.
Očito je da takav sustav ne može dugo trajati. Iako su nedavno „propagandni znanstvenici“, koji služe tom dvoru, namjerno pokušavali promicati lude ideje poput „novca koji se može neograničeno tiskati“ i „dugovi se mogu neograničeno naplaćivati“, što bi u suštini bila „ekonomska škola Zimbabvea“, negirati razvoj sljedeće faze globalne krize postaje sve teže.
A kad se uruši taj financijski postkapitalizam, formirat će se novi sustav društvenih i proizvodnih odnosa. Hoće li to biti komunizam? Nisam siguran. Hoće li tako biti zauvijek? Ne, definitivno ne.
Stoga itekako ima smisla razgovarati o stvaranju filozofije i ideologije napretka, odnosno o dosljednom razvoju društva iz jednog u drugi oblik, ali se taj proces treba smatrati beskrajnim.
Dakle, samo je budala kao Hruščov mogla reći „mi ćemo izgraditi komunizam do 1980. godine“. I da je izgrađen, što onda? Društvo i pojedinac u tom društvu ne mogu ništa ne raditi, ne učiti, ne razvijati se. To je nemoguće zbog same ljudske prirode. Stoga nije dovoljno sanjati određenu utopiju „daleko“, već trebamo razvijati, poboljšati i optimizirati postojeću stvarnost.
Naravno, za ljude koji trguju s tom „svijetlom budućnosti“ je to neprihvatljivo i njima, baš kao svećenicima koji vječno blaženstvo nude na onom svijetu, dobro dođe malo „komunizma“ u budućnosti.
Tko je zajednički neprijatelj industrijskog kapitalizma i radničke klase?
U prvom redu treba reći da je kapitalizam od svojih prvih dana u sebi nosio ovu suicidalnu klicu, metastazu koja ga je na kraju uništila. Ali to ne znači da su kapitalizam i njegova nacionalna građanska država, koji su na marginu potisnuli feudalizam, zbog toga bili loši.
Međutim, postojeći globalni bankarski sustav temeljen na kamatama ne pomaže razvoju globalne ekonomije, već je ubija. Ovaj sustav jednako uništava kapitalističke ekonomije i one hibridne, poput one u Kini ili Vijetnamu, koje nisu komunističke, jer je takvo što, kao što smo pojasnili, utopija. I zato se taj sustav mora uništiti.
Moramo navesti jednu stvar. Čini se da je očito, ali iz nekog razloga to još nitko nije izrekao ili barem ja na njih nisam naišao. Dakle, klasični kapitalizam, kakav su opisali Weber i Smith, zapravo umire.
Stopa dobiti u industrijskoj proizvodnji, kako je predviđao Karl Marx, kontinuirano opada i već je blizu nule. U nekim je industrijama ona već dugo negativna i takve industrije preživljavaju isključivo kontinuiranim privlačenjem kredita. Zbog toga mnoge američke tvrtke, ali i ne samo, imaju dug pet do šest puta veći od njihove tržišne kapitalizacije. I ovdje govorimo o velikim kompanijama, koje bi trebale biti stupovi gospodarskog rasta.
Prema tome, danas i sama eksploatacija radnika, uslijed eksproprijacije njihovog dijela dodane vrijednosti, teži nuli. To je tako zato što upravo proizvodnja dugo nije bila najprofitabilnija djelatnost u svijetu.
Već nekoliko desetljeća u svijetu vlada potpuno drugačija vrsta eksploatacije, a začuđujuće je da gotovo nitko to nije detaljno opisao i stvari nazvao pravim imenom. Dakle, imamo oblik eksploatacije koji je vidljiv, ali ga nitko ne želi priznati.
Dominantan oblik iskorištavanja ljudi gotovo na cijeloj planeti je odavno financijski kapitalizam, ili drugim riječima kreditno vezivanje. Ovaj kapitalizam nema veze s kapitalizmom ili neki drugim sustavom koji proizvodi robu i usluge. Osim toga on nema ni svoju nacionalnu državu, iako su mu sjedišta uglavnom u Sjedinjenim Državama i Londonu, dijelom u Frankfurtu i Parizu, nešto i u Aziji, ali više kao ogranci hobotnice koja je rođena u Bretton Woodsu.
Već se dugo se vrtimo oko ove teme, ali uglavnom s opisivanjem pojedinih karakteristika i nekih od proturječja povezanih s financijskim kapitalizmom.
Danas globalni dug iznosi 230% globalnog BDP-a. Stoga je profit u financijskom sektoru mnogostruko veći od dobiti u industriji ili uslugama.
Iz toga već možemo zaključiti da svijet ne živi u kapitalizmu, već postkapitalizmu.
U tom svijetu glavni eksploatatori odavno nisu vlasnici tvornica, već vlasnici banaka. Zapravo, nešto slično je predvidio Lenjin kad je pisao o prevlasti financijskog kapitala, samo su te knjige u nas početkom ’90-ih uglavnom završile na lomači. Vrlo mudro, zaista…
Međutim, Lejnin je pogriješio u svom predviđanju, jer nije došlo do spajanja financijskog i industrijskog kapitala, kao što se pretpostavljalo, već je financijski kapital počeo parazitirati ne samo na stanovništvu, već i industrijskim tvrtkama, što potvrđuju njihovi golemi dugovi.
Štoviše, ekonomisti svih boja danas „kako je bez kredita proizvodnja nemoguća“. Ali nije uvijek bilo tako. U doba Webera i Marxa toga nije bilo.
Danas na planeti nema profitabilnijeg zanimanja, osim, možda, trgovine drogom, od pozajmljivanja novca uz kamate.
Glavna teza je krajnje jednostavna. Danas praktično ne postoji područje ekonomskih aktivnosti koje nije ovisno o kapitalu i kreditima. I ovdje ne govorimo o industrijama, već i na osobnoj razini.
Nabrojimo samo potrošačke kredite, kredite na karticama, hipotekarne, automobilske, obrazovne i medicinske kredite, iako u „zaostalim“ zemljama poput Rusije, Kine i sličnih, krediti u školstvu i zdravstvu nisu osobito razvijeni. Tu su i krediti “za osiguranje operativnih aktivnosti poduzeća” i tako dalje, i tako dalje unedogled.
Ako je američki nacionalni dug nedavno premašio 23 000 milijardi dolara, a za godinu ili malo više će tome dodati barem još 3000 milijardi, znači da je ukupni američki dug nekoliko puta veći i doseže preko 74 000 milijardi dolara. Odnosno, 51 000 milijardi su dugovi stanovništva i korporacija.
Smiješno je reći, ali čak i špekulanti na Wall Streetu stenju pod teretom kreditnog ropstva, maržnog duga, odnosno kamata koje su prisiljeni plaćati. Naravno, njih apsolutno ne treba žaliti zbog toga, samo konstatiramo činjenice.
Klasični kapitalisti poput Webera i Smitha su sveci u usporedbi s eksploatatorima banaka. Štoviše, oni su se poput srednjovjekovnih trgovaca bavili korisnom funkcijom organiziranja proizvodnje. Preuzimali su rizike ulaganja, stvarali tvornice, proizvodili proizvode koji su udovoljavali stvarnim potrebama stanovništva, brinuli se za logistiku distribucije roba, od alatnog stroja do krajnjeg potrošača i tako dalje.
Ali bankari danas ne snose nikakav teret. Oni su samo posrednici između konvencionalne tiskare novca i realnog sektora gospodarstva.
Apsurd, da ne kažem tragedija, je što su na trenutnoj razini razvoja tehnologije onu apsolutno nepotrebni posrednici.
I upravo su oni stvorili promašeni sustav u kojem sav odštampani novac odmah ide na burzu u špekulacije i ne dopire do realnog sektora, ni proizvodnje ni stanovništva. Ovaj sustav guši gospodarstva Sjedinjenih Država i Europske unije, a srećom po Ruse i Kineze, tamo je objektivno mnogo manje razvijen, iako i tamo postoji određeni transfer financija na tržište valutnih špekulacija.
Ovo je čisto parazitski sustav koji davi i ubija svjetsku ekonomiju – proizvodnju, trgovinu i socijalnu sferu.
Naglašavam da financijski postkapitalizam nije sljedeći oblik sustava koji je nožno morao doći nakon kapitalizma, jer ne doprinosi razvoju proizvodnih snaga ni napretku, već ih na svaki način usporava i guši. To je slijepa ulica u koju su nas uveli bankari.
Stoga se može govoriti o dvjema mogućnostima za relativno siguran izlazak iz trenutne situacije. Ili odstupanje od „klasičnog“ kapitalizma devetnaestog stoljeća, što nije najbolja opcija, uključujući i zato što je preplavljena naknadnim ponavljanjem trenutnog scenarija, ili prijelaz u jedan ili drugi oblik socijalizma koji neće biti zatrovan eksperimentima s neostvarivim utopijama, uz obaveznu promjenu monetarnog sustava, što uključuje i odbacivanje „lakog novca“.
U stvari, može se govoriti, ako ne o postupnom uklanjanju proturječja između uvjetnih “proletera” i uvjetnih “kapitalista”, onih industrijskih, onda barem o primirju. Naime, tone nužno jer se pojavila nova klasa – bankari – koja iskorištava i parazitira i na jednima i na drugima. Sišu krv i industrijalcima i „kapitalistima“ realnog sektora i cijelim narodima.
Da biste to shvatili, pogledajte izvedbu različitih zajmova, od potrošačkih i hipotekarnih do industrijskih. Iznose dugovanja i ukupni iznos plaćanja po njima.
Stoga glavni front borbe protiv eksploatacije i nepravde danas ne leži u “klasnoj borbi” u primitivnom smislu ovog termina, već u sukobu globalnog financijskog kapitala, koji je srušio SAD i EU, i zemalja koje se njemu protive – Rusiji, Kini, Indiji, Iranu i tako dalje.
Fizičko utjelovljenje tog vrlo financijskog postkapitalizma su FED i ESB, te niz najvećih američkih i europskih banaka koje su usko povezane s njima i najveći su korisnici ovog sustava.
Kao drugi primjer, dovoljno je pogledati statistiku prema kojoj su Federalne reserve (FED) stvarni vlasnici više od polovine nekretnina u Sjedinjenim Državama, i stambenih i poslovnih, a dok osoba u potpunosti ne plati hipoteku, FED zapravo posjeduje njegov dom. Što se tiče dionica, njihova ovisnost o marži duga savršeno je prikazana na donjem grafikonu.
FOTO: Dionice i njihova ovisnost o marži duga
Kao što vidite, vrijednost dugova igrača na burzi raste brže od S&P500 indeksa. Odnosno, raste i ovisnost rasta kotacija dionica od banaka, od izdavanja tih zajmova.
Da bih razumjeli kolika je ta kreditna obveza velika, evo još nekoliko podataka o američkoj ekonomiji:
- Hipotekarni zajmovi – gotovo 10 000 milijardi dolara;
- Zajmovi za obrazovanje – 1500 milijardi;
- Krediti za automobile – više od 1200 milijardi;
- Dugovi na kreditnim karticama – 1500 milijardi.
Svaki Amerikanac u prosjeku godišnje plaća oko 14 000 dolara samo za kamate na kredite.
Prije deset godina su rijetki upozoravali kako je “kredit krađa budućnosti”. Što ljudi i industrije budu imali više kredita, kupovna moć im se smanjuje, a to znači da je ostalo manje novca za ulaganja i razvoj.
Ako je u Kini stopa štednje veća od 30%, u “prosperitetnim” zapadnim zemljama značajan dio stanovništva uopće nema štednje. Oni imaju samo dugove, što automatski smanjuje i ulaganja i sama „očekivanja potrošača“, oko kojih američka i europska statistika toliko rado plešu, ali uz zvuke orkestra na Titaniku.
Dakle, da ponovimo još jednom – postojeći globalni bankarski sustav temeljen na kamatama ne pomaže razvoju globalne ekonomije, već je ubija, i mora se uništiti.
Ako bude potrebno, onda zajedničkim naporima radnika i industrijalaca. To bi trebao biti manifest naprednih snaga 2019. godine. Komunista ionako više nema.
logično
