Kralj licemjerja

Nedjeljna je večer bila bogata uzbuđenjima na evropskoj političkoj sceni (mada su televizije u evropskoj Hrvatskoj primarno bile zaokupljene otpremanjem u istražni zatvor braće Mamić). Sve su svjetske televizije pratile, međutim, referendum u Grčkoj i njegov rezultat. Usprkos tumačenjima koja se i nakon toga mogu čuti, a što je blijedi pokušaj omalovažavanja demokratski izražene volje građana Grčke, naime da je referendumsko pitanje bilo nejasno formulirano, pa se zapravo nije znalo o čemu se Grci trebaju izjasniti, stvari su kristalno jasne. Bez obzira na formulaciju pitanja i broj riječi koji je upotrijebljen, Grci su itekako dobro shvatili da se izjašnjavaju samo o jednome: hoće li i dalje pristajati na diktate Evrope i famoznih ‘institucija’, ili će se prema ujedinjenoj Evropi postaviti kao jedna od članica, ravnopravna i jednakopravna, što uključuje i pravo na očekivanje ‘pravih’ pregovora, drugim riječima razgovora u kojima se doista pregovara, umjesto da jedna strana diktira, a druga pognute glave prihvaća.

To su, dakle, Grci shvatili i referendumski je rezultat njihov odgovor na to pitanje, ujedno i snažan mandat vladi premijera Ciprasa. Ostavka ministra financija samo je dokaz više da Cipras jako dobro zna što radi, jer je time unaprijed izbio Evropljanima iz ruku jedan od mogućih aduta u blokiranju nastavka pregovora (‘s Varufakisom imamo iskustva i znamo da se s njime ne može doći do rezultata’).

Krajnje su zanimljiva reagiranja na vijest iz Grčke koju očito nitko nije očekivao - ni u evropskim strukturama, ni u Njemačkoj koja je bez ikakve sumnje glavni motor ‘discipliniranja’ Grka. A tu se ciničnošću i licemjernošću svoje izjave osobito izdvaja Martin Schulz, njemački socijaldemokrat, predsjednik Evropskog parlamenta. Vidno uznemireni, da ne kažemo uspaničeni Schulz, suočen s televizijskom kamerom, nakon što je izveo ‘obvezni lik’, tj. rekao kako valja prihvatiti suverenu volju grčkih birača, izjavio je nešto, što ga nedvojbeno kandidira za (još) nepostojeću titulu kralja licemjera. Izjavio je, naime, kako očekuje da Evropska unija već u narednim danima pokrene ‘humanitarni program pomoći’ namijenjen Grčkoj, dodajući: ‘Ne smijemo dozvoliti da najsiromašniji među siromašnima plaćaju cijenu politike koju vodi ova (dakle, Ciprasova) vlada’.

I to je nešto neprimjereno čak i političarima današnjice koji su nas naučili da, blago rečeno, vrlo ležerno postupaju s istinom. To je naprosto nedozvoljivo, ali – budimo pravedni – nije to samo Schulzov grijeh, to je simptomatično za ponašanje zapadnoevropske socijaldemokracije, one u Njemačkoj osobito. Punih pet godina visoko zadužena Grčka je u krizi (kao uostalom i mnoge druge zemlje). Kroz tih pet godina smjenjivale su se vlade (a jednoga je premijera, baš kao i u Italiji, posve nedemokratski izravno nametnula Evropska unija) koje su uredno primale predstavnike ‘trojke’: Međunarodnog monetarnog fonda, Evropske komisije i Evropske središnje banke. Sve su te vlade nastojale udovoljiti ‘trojci’, bilo samo prihvaćajući na riječima, bilo i provodeći u djelo, politiku rigorozne štednje koja je – navodno – jedini izlaz iz krize (mada se na nizu slučajeva pokazalo da zemlje baca u još dublju krizu, dok je jedino što se oporavlja – statistika). U Grčkoj se u svakome slučaju kriza iz godine u godinu pojačavala, tako da prosječni Grci danas žive lošije nego ikada. Dovoljno je reći da je nezaposleno više od 50 posto mladih, pa da se shvate razmjeri krize, o ljudima koji su zbog neplaćanja dugova završili doslovno na ulici, a o zdravstvenom sustavu što se doslovno raspada da se i ne govori. I sve se to događalo i dogodilo u proteklih pet godina ‘poslušne i kooperativne’ Grčke. I Marin Schulz to dobro zna!

I onda je prije nepune pola (!) godine na vlast došao Aleksis Cipras na osnovi obećanja da više neće bespogovorno prihvaćati diktate. Dakle, nepunih šest mjeseci. I to Martin Schulz dobro zna! Možda je Cipras u prvih mjesec ili dva imao neke iluzije o Evropskoj uniji. Možda je očekivao da će doista pregovarati, tek brzo je i lako odstupio od nekih predizbornih obećanja, vjerujući kako će mu to poboljšati poziciju za pregovaračkim stolom. Pa je tako, primjera radi, prihvatio ponovne razgovore s omraženom ‘trojkom’, s time da je ona u dokumentima sada bila preimenovana u ‘institucije’. Evropa je to shvatila kao znak slabosti i umjesto da prihvati pruženu ruku, pojačala je pritisak, izazivajući kontraefekt. Jer, nakon toga Cipras je ‘progledao’. I dalje je prividno pravio ustupke, popuštao (ali uz uvjete kojima je popuštanje relativizirao). Učinio je to čak i nakon što je raspisao referendum, a što je u kontroliranim ‘slobodnim’ medijima unisono bilo protumačeno kao da je ‘u svemu popustio’. Ipak, bio je izložen besprimjernoj negativnoj kampanji (uz ponavljanje stereotipa o ‘lijenim Grcima’ koji se sunčaju i planduju, dok Nijemci za njih rade, pri čemu nikome ne pada na pamet spomenuti da je dokazano lažne podatke o financijskom stanju s kojim je Grčka ušla u eurozonu pripremila američka banka Goldman-Sachs).

Rezultat niza pogrešnih koraka i kalkulacija – na strani EU, naravno – ishod je nedjeljnog referendum na kojemu su Grci s uvjerljivom većinom odbacili politiku što je njihovoj zemlji nameće Evropska unija. I sada se javlja Martin Schulz, njemački socijaldemokrat na funkciji predsjednika Evropskog parlamenta. Javlja se Martin Schulz koji je, baš kao i njegov stranački šef Sigmar Gabriel (a on je odmah požurio s izjavom kako su ‘Grci porušili sve mostove komuniciranja i kako je teško i zamisliti nastavak pregovora s njima’) šutio svih ovih proteklih pet godina. Kroz punih pet godina ‘nije vidio’ te najsiromašnije među siromašnima kojima sada želi pomoći kako ne bi stradali ‘zbog Ciprasove politike’. I mirno to kaže, računajući – valjda – na to da su svi koji ga slušaju kratkoga sjećanja ili naprosto glupi. Kaže to, znajući (jer on zna, to je sigurno) da su grčki ‘najsiromašniji među siromašnima’ nastali zbog politike vođene ne u protekle nepune pola godine, nego u pet (!) proteklih godina. I kaže to, itekako dobro znajući da Cipras naprosto nije imao vremena napraviti toliko i tako katastrofalnih koraka, da bi doveo Grčku u stanje u kojemu je danas.

Današnja Grčka ‘proizvod’ je Evropske unije i njezine promašene politike suzbijanja gospodarsko-financijske krize (pri čemu ne treba, svakako, amnestirati ni grčke političare onoga vremena u kojemu se samo slušalo, uz napomenu da bi stanje vjerojatno bilo još i teže da se provelo sve što se tražilo). Sve to Martin Schulz dobro zna. I upravo zato zaslužuje titulu kralja licemjera, pozivajući (tek sada) na program humanitarne pomoći, pripisujući stanje kojega bi – kao – htio sanirati – Aleksisu Ciprasu. A radi to na tragu sramotnog ponašanja zapadnoevropske socijaldemokracije koja je evidentno zaboravila što jest, odnosno što bi trebala biti i kojoj je u cijeloj grčkoj drami najvažnije to, da upotrijebimo još jednom riječi Sigmara Gabriela, što je na vlasti u Grčkoj ‘lijeva, a dijelom i komunistička vlada’. Pa će nesretni Grci plaćati još jedan dodatni, povijesni račun, onaj netrpeljivosti između socijaldemokrata i svih koje oni smatraju ljevijima od sebe, komunista (ukoliko ih uopće ima) osobito.