Prije tridesetak godina - ne znam jesam li vam već pričao o tome, pa me slobodno prekinite ako jesam - beogradski, kako ono, "kontroverzni poduzetnik" Radomir Živanić zvani Baja Plavi osnovao je Verano Grupu i uskoro dobio ekskluzivni ugovor o zastupanju francuskog Peugeota, pa na Novom Beogradu podigao veliki, suvremeni Peugeotov prodajni salon, kako se to u našim narodima obično kaže "najveći u ovom dijelu Europe".
Veliki, moderni auto-salon u Beogradu u ono je vrijeme bio ozbiljan društveni događaj, pa se na svečanom otvaranju pojavila cjelokupna politička, poslovna i estradna elita Srbije, od ministara u vladi Mirka Marjanovića do visokih gostiju iz pariške uprave Peugeota, te cjelokupnog diplomatskog kora na čelu s ambasadorom Republike Francuske.
“Posebno pozdravljam Njegovu Ekselenciju gospodina ambasadora”, s čašom Moet & Chardona u ruci nazdravljao je gazda Baja Plavi, “je souhaite une bienvenue particulière à Son Excellence Monsieur l’Ambassadeur”, simultano je za goste iz Pariza prevodila gospođa prevoditeljica, i sve tako, “najveći u ovom delu Evrope bla bla bla”, “le plus grand de cette partie de l’Europe bla bla bla”, sve dok se gazda nije značajno nagnuo nad mikrofon: “Dozvolite da završim rečima jedne naše stare narodne poslovice…” – “permettez-moi de terminer avec les paroles d’un de nos vieux proverbes populaires…” – “…ko ne vozi Pežo, na kurcu mi ležo!”
Veliki blistavi salon ispunio je gluhi muk. Dok su okupljeni konsternirano gledali u gazdu Baju, gosti iz Pariza zajedno s Njegovom Ekselencijom zaintrigirani gledali u sitnu gospođu čekajući prijevod, a ona s blijedim užasom gledala u gazdu, ovaj ju je, gušeći se u krezavom smijehu, laktom požurivao da prevede što je rekao.
Te sam se, eto, zaboravljene epizode iz slavne istorije srpskog biznisa sjetio ovog četvrtka, gledajući prijenos dvadeset prve sjednice desetog saziva hrvatskog Sabora, kad je uvaženi zastupnik MOST-a Nino Raspudić ustao iz klupe žaleći se na povredu Poslovnika i pozivajući na “članak dva-tri-osam”, a uvaženi kolega Hrvoje Zekanović iz HRAST-a dobacio: “Nos ti posran!”
Baš kao da su na popravnom iz matematike u nekoj od škola za djecu s teškoćama u razvoju, ili – štajaznam – na otvaranju auto-salona kakvog kontroverznog srpskog poduzetnika sa zvučnim nadimkom, dobacuju se zastupnici hrvatskog parlamenta rimovanim doskočicama kakve prosječno funkcionalna ljudska bića prerastu najkasnije u nižim razredima osnovne škole.
“Dva-tri-osam”, “nos ti posran”.
S tom razlikom što bi na otvaranju auto-salona, kada bi polugola starleta svečano predstavila “najnoviju limuzinu Pežo petsto osam”, kakav kontroverzni srpski poduzetnik sa zvučnim nadimkom barem dobacio: “Na kurcu te nosam!”
I, da: što su na otvaranju Peugeotovog prodajnog salona na Novom Beogradu okupljeni konsternirano gledali u gazdu Baju Plavog, dok su na sjednici hrvatskog Sabora zastupnici popadali na tepison od razuzdanog, slinavog smijeha.
Čak ni dotamo, shvaćate, nisu se u stanju dobaciti zastupnici hrvatskog parlamenta: niti do “na kurcu te nosam”, a kamoli do konsternacije.
U taj vrtićki dvostih, “dva-tri-osam, nos ti posran”, stalo je, eto, svih stotinu osamdeset godina otkako je u svom povijesnom govoru 1843. narodni preporoditelj Josip Kukuljević Sakcinski u Saboru prvi put porogovorio na materinjem jeziku. “Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, presvetli Velmože, slavni redovi i stališi”, u ilirskoj je groznici započeo uvaženi zastupnik Kukuljević Sakcinski, na što je, kažu, preuzvišeni gospodin ban iz prve klupe dobacio: “Zajaši mi na mališi!”
A cijeli časni Sabor zazvonio grlenim smijehom na čistom narodnom jeziku.
I kad istraživači jednog dana budu pisali povijest hrvatskog Sabora, uz Kukuljevićevu “višnju slast i milinu svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti”, “sveto i nedvojbeno načelo prava narodah” Ante Starčevića, “vjeru u hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost” Ivana Mažuranića i glasovite “guske u magli” Stjepana Radića, stajat će zlatnim slovima upisano i slavno Zekanovićevo “nos ti posran”.
“U Hrvatskom saboru raspravljalo se na najvišoj razini europske civilizacije”, u svom je povijesnom govoru 30. svibnja 1990. podsjetio i Prvi Predsjednik Sviju Hrvata, da bi nakon trideset četiri godine “raspravljanja na najvišoj razini europske civilizacije” – od Vice Vukojevića i “više rađaj, manje pričaj!”, Ante Kovačevića i “žena za madraca, a ne za mudraca”, Ljube Ćesića Rojsa i “pedera što izvrću očima kao vareni zec”, Steve Culeja i njegovih “krvavih gaća na Velebitu”, Ivana Pernara i bilo čega što je ikad rekao, ili Bože Pankretića i njegova slavnog kopanja nosa u sabornici – sve logično završilo povijesnim “nos ti posran”.
Bolje bi stoga bilo, više bi smisla imalo da je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, porušivši 1907. stare jednokatnice na Markovu trgu za novu palaču Sabora, taj prostor dala pioniru hrvatskog automobilizma Ferdinandu Budickom, koji je upravo tih godina dobio ekskluzivno zastupstvo za Opel, pa otvorio prvi auto-salon u Hrvata.
“Velika mi je čast i zadovoljstvo bla bla bla”, s čašom šampanjca u ruci na perfektnom bi narodnom jeziku nazdravljao gazda Ferdinand na otvaranju novog Opelovog auto-salona na Markovu trgu, “es ist mir eine große Ehre und Freude bla bla bla”, simultano bi za goste iz Rüsselsheima prevodila gospođa prevoditeljica, i sve tako, “najveći u ovom dijelu Monarhije bla bla bla”, “der größte in diesem Teil der Monarchie bla bla bla”, sve dok se gazda Ferdo ne bi značajno nagnuo nad mikrofon, “kako kažu naši stari…” – “wie unsere Ältesten sagen…” – “…ko ne vozi Opel, na kurac mi se popel!”
Svakako, rekoh, imalo bi više smisla od svega što smo sljedećih stotinu godina čuli u veličanstvenom auto-salonu Republike Hrvatske na Markovu trgu, pa nisam jedini koji se iskreno razveselio kad je toga dana – samo desetak minuta nakon povijesnog “nos ti posran” – predsjedavajući Gordan Jandroković Njonjo konačno proglasio raspuštanje Sabora, hodnici se ispunili dječjom grajom, a nacija odahnula.
Sabor je raspušten, dobro je i trajao. Ravno sedamsto pedeset godina od prvog zagrebačkog Općeg sabora Kraljevine Slavonije, shvatili smo da to nije za nas. Dobra će nama biti i jednopartijska diktatura, i ustavna monarhija, i međunarodni protektorat, i vojna hunta, bilo što, sve je zapravo bolje od višestranačke demokracije, ili kako se već zove to kad stotinjak nedoraslih Hrvata kopa posrane nosove. Za slaboumne djetinje doskočice zaista nam ne trebaju izbori od deset milijuna eura i palača od pet hiljada kvadrata na najskupljoj lokaciji u državi.
A onda, kao grom iz vedra neba, već sutradan odjeknula je vijest da je predsjednik Republike raspisao izbore za Sabor.
Sabor? Opet?!
Naša radost trajala je, eto, manje od dvadeset četiri sata. I ne samo da ćemo ponovo slušati imbecilne pošalice uvaženih zastupnika, nego će se palača Sabora za njih još i preurediti: do tada, čitamo, novi će saziv privremeno zasjedati u zgradi Hrvatskog vojnog učilišta Franjo Tuđman.
Ja, međutim, imam bolju, a svakako jeftiniju lokaciju: Audijev auto-salon u Sesvetama.
Što bi rekao Josip Kukuljević Sakcinski, “ko ne vozi Audi A8, na kurcu ga ilirskome nosam”.
