Ipak se krećemo, ali ne prema komunizmu Karla Marxa, nego apsolutističkom kapitalističkom društvu otvorenih država bez nacionalnog suvereniteta, kako ih je zamišljao Karl Popper, a njegov učenik George Soros uložio sve milijarde koje je stekao krađom i prijevarom da se i uspostavi.

Srećom, ostvarivanje ovog ideala nema više globalnu dimenziju i ograničeno je na zemlje Europske unije, SAD i još zemalja poput Kanade, Australije i drugih. Projekt je uspješno blokiran u najmnogoljudnijim i najvećim zemljama svijeta, koje su ujedno i nuklearne sile, ali i dijelu zemalja šireg Bliskog istoka, Afrike i Latinske Amerike. No, govorimo o onome što živimo ovdje, prije svega u Europskoj uniji.

Ubijanja suverenih nacionalnih država od strane međunarodne liberalne financijske oligarhije je emancipacija i napredak samo sa stajališta postburžoazije, gospode koja može ojačati svoju klasnu poziciju u odnose na postproleterskog slugu koji je lišen i suvereniteta i demokratske političke kontrole nad ekonomijom i financijama.

Prije Zapad nije poznavao nijedan drugi konkretan oblik demokracije, osim iskustva nacionalnih suverenih država, koja nije bila savršena i bez proturječja. Međutim, nakon 1989. se ulazi u novu fazu, eru apsolutne globalizacije u kojoj se odlučilo razoriti posljednje utvrde bivše demokracije. Cilj je bio sam jedan: osigurati poslovanje bez konkurenata, granica i protivnika.

Krenulo se u radikalnu depolitizaciju gospodarstva i oduzimanje suvereniteta nacionalnim tržištima, financijskim institucijama, a postburžoaska elita je izuzeta od bilo kakve narodne i demokratske kontrole. Ona djeluje, bolje rečeno posluje, bez ikakvih obveza i bilo kakve odgovornosti za zajednicu.

Sljedeći korak elite je bilo dokidanje demokratskog i nacionalnog suvereniteta, što je pratila tragedija uništavanja srednje klase, pretvorene u armiju novih siromaha. Sigurnost koju je, više ili manje, sa socijalnom državom nudila stara demokracija danas je samo uspomena.

Cilj postburžoazije je u velikoj mjeri već postignut, jer odvajanje političke moći, ili točnije, prijenos političke moći s država na bankare, doveo je do toga da ljudi zapravo nikoga niti slijede, niti biraju.

Globalizacijom tržišta je politika ispražnjena od sadržaja i sada je na vlasti plutokratska elita koja živi na račun razoružane postproleterske klase,  koji nema nikakvu zaštitu i kao u uvjetima prekarijata radi za loše plaće.

Paradoksalno, ali klasnu borbu sada vodi globalna plutokratska, postburžoaska, postproleterska i ultrakapitalistička klasa protiv nove klase pauperiziranih siromaha. Problem je što je nova vladajuća klasa lišena svake etike i nema stare nesretne svijesti o antagonizmu između buržoazije i proletarijata.

Globalizacija tržišta u sebi sadrži i komponentu internacionalne liberalizacije, što bi bio projekt “svijeta bez granica” kojeg ostvaruje nova liberalna globalistička elita. Na tom putu je nužno uništiti slugu, jer je on subjekt potencijalnog organiziranog otpora. Naravno, treba ukinuti i sve stvarne i simbolične granice koje mogu zaustaviti neograničeno širenje ekonomskog nihilizma u kojem živimo.

No, kao što smo u više navrata podsjetili, ako su ideolozi ovog novog apsolutizma 1989. vjerovali da je to moguće provesti na globalnoj razini, danas su svjesni da je projekt ograničen na gore spomenuta područja, koja u političkom ne i geografskom smislu zovemo “Zapad”. Međutim, prije nego bude kasni, čvrst i organiziran otpor ovom modernom apsolutizmu bi trebalo pružiti i iznutra.

 

logično