Konformizam ne dopušta da prihvatamo ljude sa drugačijim idejama...
Krešimir Mišak hrvatski je novinar, muzičar i pisac naučne fantastike. Završio je novinarstvo 1996. godine na Fakultetu političkih znanosti pri Sveučilištu u Zagrebu. Od 1988. radi na Hrvatskoj radio televiziji, gdje postaje poznat po emisiji "Na rubu znanosti" koja se prikazuje od 2002. godine.
Naučnu fantastiku počeo na pisati 1999. godine i od tada je napisao desetak kratkih SF priča. 2000. i 2005. je dobio SFERA nagradu za najbolju SF priču. 2005. godine objavljena mu je zbirka SF-priča "Zvjezdani rifovi", a u 2006. je izdao knjigu "Telepatija i telekineza", a potom "Svjetla na nebu – kronologija istraživanja NLO-a", "Sve piše u novinama (...a ponešto i ne)", "Sretan Vam kraj svijeta... kakvog ste poznavali", "Putovati kroz vrijeme – zašto ne", a najnovija se zove "Dečki, odjebite u skokovima". Ima svoj bend pod nazivom "Hakuna Matata", gdje je gitarista i vokalista.
Sa Mišakom smo za portal BUKA razgovarali o području na rubu znanosti, naučnom pomatranju svijeta, propitivanju autoriteta i drugim temama.
Gospodine Mišak, šta je za Vas područje na rubu znanosti i kako biste ga opisali?
Područje na rubu znanosti opisao bih kao granično područje ljudskog znanja, jer znanost je uži pojam od znanja. Ljudsko znanje obuhvata mnogo više od onog što se nalazi u području znanosti kao što su pitanje paradigme, pitanje iskustava i mnogih drugih tema. Ova područja trenutno se nalaze se izvan fokusa znanosti, ali ulaze u područje ljudskog znanja tako da ovaj termin najbolje označava ono što spada u oblast koja se zove na rubu znanosti. Kad govorimo o ljudskom znanju taj termin je sveobuhvatan i savršeno precizno opisuje neprecizno područje.
Emisiju „Na rubu znanosti“ vodite i uređujete jedanaest godina, pa me zanima kako pronalazite teme za tako kontinuiran rad?
To je pitanje na koje je skoro nemoguće odgovoriti. Na kraju svake godine uvijek se čini da više nema tema koje bi se mogle obraditi i da sam ih sve pokrio. Ali kad se čovjek bavi uopšte novinarstvom i pisanjem on se nauči mijenjati perspektivu. Na početku sam krenuo sa uskim temama kao što su NLO teme. Nakon toga sam promijenio područje rada u sve ono što u sebi ima „osjećaj začudnosti“ kako bi se to zvalo u američkom SF-u. Tu su se onda našle teme futurizma, mistike i slično. Sa vremenom sam upoznavao ljude koji se bave određenim područjima, dok su sa vremenom neke druge teme postajale sve prisutnije u odnosu na ranije godine, pa su se te teme same stvorile. Desilo se i to da su ljudi počeli zvati i predlagati teme, a kad stranci dolaze pozovem ih u emisiju. Da sumiram, dio tema počeo je dolaziti, a dio tema dolazi sa otkrivanjem novih područja i mijenjanja perspektiva.
Kad govorimo o području na rubu nauke šta je tu mit ili uticaj pop kulture, a šta činjenica?
Sigurno je da su, uvjetno rečeno, dio pop kulture bile razne teme koje su prethodnih desetljeća uvijek bile objedinjavane u knjigama koje su se doticale tema misterija. One su se bavile NLO-ima, kriptozologijom i slično, a bile su dio pop kulture. Te knjige su u sebi sadržavale određeni materijal i štof, a ufologija je najbolji primjer za to. To je oblast koja je prožeta podacima, a riječ je području koje je potpuno neshvaćeno. Ako pričamo o granicama znanosti i tu smo na sliskom terenu. Postoje neki optimisti koji misle da je znanost jedna samokritična metoda koja u sebi sadrži određene procese koji osiguravaju objektivnost. To naravno možda vrijedi za neke znanosti kao što su prirodne, ali kod povijesnih i ekonomskih to ne vrijedi.
Ne smijemo zaboraviti i da su prirodne znanosti omeđene paradigmom, a ako neki podatak ne odgovara paradigmi najčešće se ne zna šta bi se radilo sa njim. Taj podatak se ostavi po strani, pa kad se jednog dana akumulira puno takvih podataka onda nastane nova paradigma. O takvom shvatanju paradigme ranije je pisao i autor Tomas Kun. Međutim, važno je istaći da se upravo na tim granicama paradigmi nalazi ono najzanimljivije. Danas su prihvaćene određene teorije kao što su teorija velikog praska, teorija evolucije, dok je naše znanje o tim teorijam filtrirano u školskim udžbenicima. Ukoliko malo uđete u svaku od tih tema i pogledate ju posebno otkrićete mnogo detalja koje govore suprotno od onog što glavna teza zagovara i zato bih rekao da se ono vrijedno proučavanja i nalazi na samim rubovima, a to su pitanja svijesti, pitanje zakulisnih zbivanja u povijesti i slično. Takva pitanja najčešće dobijaju etikete, a etikete znače zabranu kretanja. Rubovi su prostor odakle se može otići negdje dalje.
NEDOSTAJE NAM PITANJE SVIJESTI
Naučni pogled na svijet je opšteprihvaćen i dominantan. Ali, da li smo danas previše zaokupljeni naukom da odgovore na važna pitanja i ne pokušavamo tražiti na nekim drugim, alternativnim, stranama?
Činjenica je da danas u medijima često možemo naići na rečenice: znanstvenicu su potvrdili, dokazali ovo ili ono... i to pitanje se dalje ne propituje. Zaboravlja se da na ovom svijetu ne postoji jedna struktura koja bi se mogla nazvati znanstvenicima, već postoji veliki broj pojedinaca znanstvenika koji se bave raznim područjima, više ili manje uspješno i sa prodorima u nepoznato. Ono što nas često zavarava jeste podatak koji je zapakovan u malu kutijicu sa mašnicom, a koji se prihvata kao nepobitan zaključak i trenutno stanje. Naravno da svaki trenutak povijesti mora imati jednu paradigmu koja objašnjava ključna pitanja poput pitanja kako su nastali svemir, čovjek i život. Prije 400 godina crkva je imala svoje odgovore, danas znanost ima svoje. Međutim, čini se da danas nedostaje ono što je jedan stari fizičar Vilijam Tiler nazvao psihoenergetika, odnosno pitanje svijesti.
Iako je svijest glavna kada je percipiranje svijeta oko nas, i nas samih, u pitanju mi ne znamo šta je ona ili odakle potiče. Čini mi se da smo premalo zaokupljeni bitnim stvarima o kojima se treba promišljati. Širom svijeta otkrivaju se nova područja koja su važna i sa kojima bismo trebali da se pozabavimo, a pojedinci zaista šire obzore.
Previše smo zaključni u podatke koji se smatraju apsolutnim istinama. Kad gledam školske udžbenike od svojih kćeri u njima pronalazim mnošto nelogičnosti i tautologije i usudio bih se reći da je u svim područjima, osim hemije i drugih prirodnih nauka, više toga neizrečenog nego izrečenog. Naravno, to je logično, jer se u osnovnu školu ne može ugurati sve, međutim šteta je što se na taj način odmah na početku neka vrata zatovore i više se niko ne vraća temelju. Onda se dogodi da temelj koji je ugrađen sa 10 godina podsvjesno ostane ugrađen 20 ili 30 godina. Zanimljivo je što svaka djelatnost paralelno sa glavnim tokom nauke ima svoju opoziciju i alternativu, pa danas 10 odsto fizičara ima svoje teorije o velikom prasku, a za njih niko nije čuo, isto vrijedi i za tisuću i jednu temu. Jednostavno, većinski se pokušava progurati jedan zaključak koji se smatra rješenjem, pa da se nastavlja dalje, ali stvari nisu tako jednostavne. Toliko znanja, a toliko neznanja u isto vrijeme.
Možemo li se boriti protov tih autoriteta znanja?
Danas niko nikome ništa ne brani i zbog toga mislim da čovjek ne treba da se bori protiv autoriteta, jer postoje prostori za alternativu. Ovdje nije riječ o autoritetima koji nekome nešto brane, nego se radi o autoritetima koji su, čak i nesvjesno, svoje ideje ugradili mlađima u glave. Ponekad se sjetimo nekih rečenica od profesora koje cijenimo i mislimo da stvari ne mogu biti drugačije i to tako u nama ostaje tokom narednih decenija. Umjesto toga, trebali bismo sabrati sve što možemo, sve naučiti, spoznati i odbaciti da bismo počeli ispočetka, odnosno, krenuli dalje. Normalno je da ne možeš krenuti dalje ako ništa ne znaš, a opet ako ostaneš zatočen u samo onome što znaš takođe ne možeš krenuti naprijed. Ako govorimo o borbi moramo shvatiti da se ona ne odnosi na autoritete koji dolazi izvana, nego na rešetke koje je svako sebi ugardio u vlastiti um. Niko ti neće braniti da se baviš određenim pitanjima. Možda tu i tamo netko i hoće, jer dogodi se ideja koja se veoma razlikuje od opšteprihvaćenih, pa se događaju i posljedice, je konformizam ne dopušta da prihvatamo ljude sa drugačijim idejama, pa zato imamo toliko takozvanih disidenata u znanosti, ali istina prije ili kasnije izađe van.
Ako imamo u vidu internet i društvene mreže možemo li reći da danas živimo u društvu kontrole?
Ne reći tako nešto bilo bi slijepo. U Londonu postoji 17 kamera na jednog čovjeka, a u Zagrebu se sve češće instaliraju nove kamere. Sa plaćanjem preko mobitela svako zna šta si kad kupio. Elektronički državni nadzor je već tu, on nije u budućnosti. Na kraju krajeva i sam fejsbuk je glavni špijunski alat. Nedavno je u Zagrebu bio jedan od poznatih boraca za slobodu interneta koji je ispričao da je o jednom čovjeku oko kojeg je policija vodila istragu uz pomoć fejsbuka napravljeno preko 2.000 stranica informacija. Ljudi misle da na fejskbuku stavljaju samo nebitne informacije, malo slikice razmjenjuju i komuniciraju o glazbi, ali isto tako većina ljudi ne shvata koja je bit špijunaže. Špijune ne zanimaju konkretni podaci ili formule kao kod Džejms Bonda, već njih zanima statistika i gledaju koliko su kultivirani ljudski umovi. Prije su unajmljivani i ispitivani ljudi koji su špijunima prosljeđivali informacije o onome što se priča u birtiji ili na ulici. Prije fejsbuka nije se znalo kakvo je stanje među ljudima, kakvo je javno mnenje, šta ko misli i slično. Sada se putem fejskuka statistički može provjeriti da li je neko vrijeme zrelo za određenu ideju ili nije. Fejsbuk je isključivo izmišljen kao špijunski alat i nema nikakvu drugu namjenu.
Vidim da nosite majicu The X Files, pa me zanima vjerujete li u život van Zemlje?
Jedan fizičar je rekao da ako smo mi sami u svemiru to bi bili opako bacanje prostora u prazno... Na kraju krajeva nije bitno šta ja govorim ili ne govorim, već je bitno šta govore činjenice.
I za kraj da vas pitam kako Vi vidite budućnost ljudskog života, u kojem smjeru društvo ide?
Trenutno smo na jednoj vrsti križanja. Ako se prihvate mitovi o kapitalizmu i demokraciji, a ljudi njima daju svoj pristanak onda će budući razvoj krenuti u smjeru jedne totalitarne države, koja je već u povoju i tu na mnogo načina. Međutim, ako ljudi shvate da zapravo nemaju svoje predstavnike i da ih niko u saboru ili politici ne predstavlja onda će shvatiti da moraju predstavljati sami sebe i počeće se okretati ljudima oko sebe. Treba prestati stvarati piramidalne strukture vasti, a dogovarati se oko određenih pitanja i projekata moguće je po potrebi, kao na placu.
Izvor: 6yka
Krešimir Mišak hrvatski je novinar, muzičar i pisac naučne fantastike. Završio je novinarstvo 1996. godine na Fakultetu političkih znanosti pri Sveučilištu u Zagrebu. Od 1988. radi na Hrvatskoj radio televiziji, gdje postaje poznat po emisiji "Na rubu znanosti" koja se prikazuje od 2002. godine.
Naučnu fantastiku počeo na pisati 1999. godine i od tada je napisao desetak kratkih SF priča. 2000. i 2005. je dobio SFERA nagradu za najbolju SF priču. 2005. godine objavljena mu je zbirka SF-priča "Zvjezdani rifovi", a u 2006. je izdao knjigu "Telepatija i telekineza", a potom "Svjetla na nebu – kronologija istraživanja NLO-a", "Sve piše u novinama (...a ponešto i ne)", "Sretan Vam kraj svijeta... kakvog ste poznavali", "Putovati kroz vrijeme – zašto ne", a najnovija se zove "Dečki, odjebite u skokovima". Ima svoj bend pod nazivom "Hakuna Matata", gdje je gitarista i vokalista.
Sa Mišakom smo za portal BUKA razgovarali o području na rubu znanosti, naučnom pomatranju svijeta, propitivanju autoriteta i drugim temama.
Gospodine Mišak, šta je za Vas područje na rubu znanosti i kako biste ga opisali?
Područje na rubu znanosti opisao bih kao granično područje ljudskog znanja, jer znanost je uži pojam od znanja. Ljudsko znanje obuhvata mnogo više od onog što se nalazi u području znanosti kao što su pitanje paradigme, pitanje iskustava i mnogih drugih tema. Ova područja trenutno se nalaze se izvan fokusa znanosti, ali ulaze u područje ljudskog znanja tako da ovaj termin najbolje označava ono što spada u oblast koja se zove na rubu znanosti. Kad govorimo o ljudskom znanju taj termin je sveobuhvatan i savršeno precizno opisuje neprecizno područje.
Emisiju „Na rubu znanosti“ vodite i uređujete jedanaest godina, pa me zanima kako pronalazite teme za tako kontinuiran rad?
To je pitanje na koje je skoro nemoguće odgovoriti. Na kraju svake godine uvijek se čini da više nema tema koje bi se mogle obraditi i da sam ih sve pokrio. Ali kad se čovjek bavi uopšte novinarstvom i pisanjem on se nauči mijenjati perspektivu. Na početku sam krenuo sa uskim temama kao što su NLO teme. Nakon toga sam promijenio područje rada u sve ono što u sebi ima „osjećaj začudnosti“ kako bi se to zvalo u američkom SF-u. Tu su se onda našle teme futurizma, mistike i slično. Sa vremenom sam upoznavao ljude koji se bave određenim područjima, dok su sa vremenom neke druge teme postajale sve prisutnije u odnosu na ranije godine, pa su se te teme same stvorile. Desilo se i to da su ljudi počeli zvati i predlagati teme, a kad stranci dolaze pozovem ih u emisiju. Da sumiram, dio tema počeo je dolaziti, a dio tema dolazi sa otkrivanjem novih područja i mijenjanja perspektiva.
Kad govorimo o području na rubu nauke šta je tu mit ili uticaj pop kulture, a šta činjenica?
Sigurno je da su, uvjetno rečeno, dio pop kulture bile razne teme koje su prethodnih desetljeća uvijek bile objedinjavane u knjigama koje su se doticale tema misterija. One su se bavile NLO-ima, kriptozologijom i slično, a bile su dio pop kulture. Te knjige su u sebi sadržavale određeni materijal i štof, a ufologija je najbolji primjer za to. To je oblast koja je prožeta podacima, a riječ je području koje je potpuno neshvaćeno. Ako pričamo o granicama znanosti i tu smo na sliskom terenu. Postoje neki optimisti koji misle da je znanost jedna samokritična metoda koja u sebi sadrži određene procese koji osiguravaju objektivnost. To naravno možda vrijedi za neke znanosti kao što su prirodne, ali kod povijesnih i ekonomskih to ne vrijedi.
Ne smijemo zaboraviti i da su prirodne znanosti omeđene paradigmom, a ako neki podatak ne odgovara paradigmi najčešće se ne zna šta bi se radilo sa njim. Taj podatak se ostavi po strani, pa kad se jednog dana akumulira puno takvih podataka onda nastane nova paradigma. O takvom shvatanju paradigme ranije je pisao i autor Tomas Kun. Međutim, važno je istaći da se upravo na tim granicama paradigmi nalazi ono najzanimljivije. Danas su prihvaćene određene teorije kao što su teorija velikog praska, teorija evolucije, dok je naše znanje o tim teorijam filtrirano u školskim udžbenicima. Ukoliko malo uđete u svaku od tih tema i pogledate ju posebno otkrićete mnogo detalja koje govore suprotno od onog što glavna teza zagovara i zato bih rekao da se ono vrijedno proučavanja i nalazi na samim rubovima, a to su pitanja svijesti, pitanje zakulisnih zbivanja u povijesti i slično. Takva pitanja najčešće dobijaju etikete, a etikete znače zabranu kretanja. Rubovi su prostor odakle se može otići negdje dalje.
NEDOSTAJE NAM PITANJE SVIJESTI
Naučni pogled na svijet je opšteprihvaćen i dominantan. Ali, da li smo danas previše zaokupljeni naukom da odgovore na važna pitanja i ne pokušavamo tražiti na nekim drugim, alternativnim, stranama?
Činjenica je da danas u medijima često možemo naići na rečenice: znanstvenicu su potvrdili, dokazali ovo ili ono... i to pitanje se dalje ne propituje. Zaboravlja se da na ovom svijetu ne postoji jedna struktura koja bi se mogla nazvati znanstvenicima, već postoji veliki broj pojedinaca znanstvenika koji se bave raznim područjima, više ili manje uspješno i sa prodorima u nepoznato. Ono što nas često zavarava jeste podatak koji je zapakovan u malu kutijicu sa mašnicom, a koji se prihvata kao nepobitan zaključak i trenutno stanje. Naravno da svaki trenutak povijesti mora imati jednu paradigmu koja objašnjava ključna pitanja poput pitanja kako su nastali svemir, čovjek i život. Prije 400 godina crkva je imala svoje odgovore, danas znanost ima svoje. Međutim, čini se da danas nedostaje ono što je jedan stari fizičar Vilijam Tiler nazvao psihoenergetika, odnosno pitanje svijesti.
Iako je svijest glavna kada je percipiranje svijeta oko nas, i nas samih, u pitanju mi ne znamo šta je ona ili odakle potiče. Čini mi se da smo premalo zaokupljeni bitnim stvarima o kojima se treba promišljati. Širom svijeta otkrivaju se nova područja koja su važna i sa kojima bismo trebali da se pozabavimo, a pojedinci zaista šire obzore.
Previše smo zaključni u podatke koji se smatraju apsolutnim istinama. Kad gledam školske udžbenike od svojih kćeri u njima pronalazim mnošto nelogičnosti i tautologije i usudio bih se reći da je u svim područjima, osim hemije i drugih prirodnih nauka, više toga neizrečenog nego izrečenog. Naravno, to je logično, jer se u osnovnu školu ne može ugurati sve, međutim šteta je što se na taj način odmah na početku neka vrata zatovore i više se niko ne vraća temelju. Onda se dogodi da temelj koji je ugrađen sa 10 godina podsvjesno ostane ugrađen 20 ili 30 godina. Zanimljivo je što svaka djelatnost paralelno sa glavnim tokom nauke ima svoju opoziciju i alternativu, pa danas 10 odsto fizičara ima svoje teorije o velikom prasku, a za njih niko nije čuo, isto vrijedi i za tisuću i jednu temu. Jednostavno, većinski se pokušava progurati jedan zaključak koji se smatra rješenjem, pa da se nastavlja dalje, ali stvari nisu tako jednostavne. Toliko znanja, a toliko neznanja u isto vrijeme.
Možemo li se boriti protov tih autoriteta znanja?
Danas niko nikome ništa ne brani i zbog toga mislim da čovjek ne treba da se bori protiv autoriteta, jer postoje prostori za alternativu. Ovdje nije riječ o autoritetima koji nekome nešto brane, nego se radi o autoritetima koji su, čak i nesvjesno, svoje ideje ugradili mlađima u glave. Ponekad se sjetimo nekih rečenica od profesora koje cijenimo i mislimo da stvari ne mogu biti drugačije i to tako u nama ostaje tokom narednih decenija. Umjesto toga, trebali bismo sabrati sve što možemo, sve naučiti, spoznati i odbaciti da bismo počeli ispočetka, odnosno, krenuli dalje. Normalno je da ne možeš krenuti dalje ako ništa ne znaš, a opet ako ostaneš zatočen u samo onome što znaš takođe ne možeš krenuti naprijed. Ako govorimo o borbi moramo shvatiti da se ona ne odnosi na autoritete koji dolazi izvana, nego na rešetke koje je svako sebi ugardio u vlastiti um. Niko ti neće braniti da se baviš određenim pitanjima. Možda tu i tamo netko i hoće, jer dogodi se ideja koja se veoma razlikuje od opšteprihvaćenih, pa se događaju i posljedice, je konformizam ne dopušta da prihvatamo ljude sa drugačijim idejama, pa zato imamo toliko takozvanih disidenata u znanosti, ali istina prije ili kasnije izađe van.
Ako imamo u vidu internet i društvene mreže možemo li reći da danas živimo u društvu kontrole?
Ne reći tako nešto bilo bi slijepo. U Londonu postoji 17 kamera na jednog čovjeka, a u Zagrebu se sve češće instaliraju nove kamere. Sa plaćanjem preko mobitela svako zna šta si kad kupio. Elektronički državni nadzor je već tu, on nije u budućnosti. Na kraju krajeva i sam fejsbuk je glavni špijunski alat. Nedavno je u Zagrebu bio jedan od poznatih boraca za slobodu interneta koji je ispričao da je o jednom čovjeku oko kojeg je policija vodila istragu uz pomoć fejsbuka napravljeno preko 2.000 stranica informacija. Ljudi misle da na fejskbuku stavljaju samo nebitne informacije, malo slikice razmjenjuju i komuniciraju o glazbi, ali isto tako većina ljudi ne shvata koja je bit špijunaže. Špijune ne zanimaju konkretni podaci ili formule kao kod Džejms Bonda, već njih zanima statistika i gledaju koliko su kultivirani ljudski umovi. Prije su unajmljivani i ispitivani ljudi koji su špijunima prosljeđivali informacije o onome što se priča u birtiji ili na ulici. Prije fejsbuka nije se znalo kakvo je stanje među ljudima, kakvo je javno mnenje, šta ko misli i slično. Sada se putem fejskuka statistički može provjeriti da li je neko vrijeme zrelo za određenu ideju ili nije. Fejsbuk je isključivo izmišljen kao špijunski alat i nema nikakvu drugu namjenu.
Vidim da nosite majicu The X Files, pa me zanima vjerujete li u život van Zemlje?
Jedan fizičar je rekao da ako smo mi sami u svemiru to bi bili opako bacanje prostora u prazno... Na kraju krajeva nije bitno šta ja govorim ili ne govorim, već je bitno šta govore činjenice.
I za kraj da vas pitam kako Vi vidite budućnost ljudskog života, u kojem smjeru društvo ide?
Trenutno smo na jednoj vrsti križanja. Ako se prihvate mitovi o kapitalizmu i demokraciji, a ljudi njima daju svoj pristanak onda će budući razvoj krenuti u smjeru jedne totalitarne države, koja je već u povoju i tu na mnogo načina. Međutim, ako ljudi shvate da zapravo nemaju svoje predstavnike i da ih niko u saboru ili politici ne predstavlja onda će shvatiti da moraju predstavljati sami sebe i počeće se okretati ljudima oko sebe. Treba prestati stvarati piramidalne strukture vasti, a dogovarati se oko određenih pitanja i projekata moguće je po potrebi, kao na placu.
Izvor: 6yka
