Za otprilike stodvadeset dana i navršit će se punih sedam godina kako svakodnevno, po noći i po danu, po zimi i suncu, bio zdrav ili bolestan, podižem objave na sbperiskopu. Ova, koju ste upravo otvorili, bit će 19 030-a po redu, a 1 830-a, potpisana mojim imenom. Puno previše. O ljudima i brojevima uskoro ću obznaniti tekst koji ima radni naslov „Savjeti za buduće vlasnike i urednike internetskih portala“.
Danas, po prilici četiri mjeseca od jubileja, koji sbperiskop možda neće ni dočekati, nakon moje gotovo sulude uredničke upornosti i opterećenosti kontinuitetom objavljivanja tekstova kao novinski pisac, mogu ustanoviti da je fragmentacija mojih motiva da navigam sbperiskopom (zajedno s najboljim suradnicima na svijetu) „nejunačkom vremenu uprkos“, i neokonzervativnom idealiziranju pasatističke nepomičnosti i betonizaciji postojećeg, sve prisutnija. Također, mogu utvrditi da je oslabila potisna sila na akciju stvarnosti, ne toliko zbog unutarnjih, psiholoških razloga, koliko iz razloga sve očitije recipicijentske indiferentnosti i permisivnosti. Publika je omekšala do pihtijaste mase. Ali, i unutarnji razlozi- propitivanje vlastitih zakona gibanja po crti afirmacije političkih i društvenih promjena, neprestano doprinose rastu sumnje kako je ono što pokušavam i nastojim- obesmišljeno i podcijenjeno, da je duhovnost u drugom planu, a komercijalizacija uvjet bez koga se ne može opstati.
Što me na nevidljiv način raskida na dijelove, na krhotine, tko i što razdvaja cjelinu na manje cjeline i čini manje otpornim na kontaminaciju konformizmom, što slabi neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje s realitetom u kome je odsustvo solidarnosti i prisustvo izrabljivačkog odnosa, sve izraženije? To su odjeci, susreti, učinak i protuučinak bližnjih, niihov nemar i nebriga za moj projekt.
Evo nekoliko primjera. Oni su razlog za ovaj tekst, a ne opće definicije klijanja defetizma i popuštanja do - „a sad adio“.
Danas, po prilici četiri mjeseca od jubileja, koji sbperiskop možda neće ni dočekati, nakon moje gotovo sulude uredničke upornosti i opterećenosti kontinuitetom objavljivanja tekstova kao novinski pisac, mogu ustanoviti da je fragmentacija mojih motiva da navigam sbperiskopom (zajedno s najboljim suradnicima na svijetu) „nejunačkom vremenu uprkos“, i neokonzervativnom idealiziranju pasatističke nepomičnosti i betonizaciji postojećeg, sve prisutnija. Također, mogu utvrditi da je oslabila potisna sila na akciju stvarnosti, ne toliko zbog unutarnjih, psiholoških razloga, koliko iz razloga sve očitije recipicijentske indiferentnosti i permisivnosti. Publika je omekšala do pihtijaste mase. Ali, i unutarnji razlozi- propitivanje vlastitih zakona gibanja po crti afirmacije političkih i društvenih promjena, neprestano doprinose rastu sumnje kako je ono što pokušavam i nastojim- obesmišljeno i podcijenjeno, da je duhovnost u drugom planu, a komercijalizacija uvjet bez koga se ne može opstati.
Što me na nevidljiv način raskida na dijelove, na krhotine, tko i što razdvaja cjelinu na manje cjeline i čini manje otpornim na kontaminaciju konformizmom, što slabi neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje s realitetom u kome je odsustvo solidarnosti i prisustvo izrabljivačkog odnosa, sve izraženije? To su odjeci, susreti, učinak i protuučinak bližnjih, niihov nemar i nebriga za moj projekt.
Evo nekoliko primjera. Oni su razlog za ovaj tekst, a ne opće definicije klijanja defetizma i popuštanja do - „a sad adio“.
- Postoji opravdana sumnja da se na sbperiskop i na mene osobno, najviše kao anonimni komentatori, okomljuju oni koji me poznaju čak desetljećima. Pridjevci koje lijepe portalu, meni kao uredniku, ponekad su zastrašujući i kad bi ih se vizualiziralo imali bi oblik mete na mojim i leđima pojedinih suradnika. Pod teretom svojih predrasuda, mržnje, dogmi, ponašaju se kao strojevi koji automatski utiskuju stigme na kožu portala kako bi ga prokazali kao neprijatelja. Koga i čega? Kao neprijatelja nove idejne fronte povijesnog revizionizma i domoljubnog jednoumlja. U mutnim vremenima, po pravilu, oni ne blate samo ime, već određuju karijere, pa i sudbine, svojih žrtava. Nasreću, od portala nikada neće napraviti žrtvu. Nikada. Oni će nastaviti sa svojom rabotom, jer ne shvaćaju da nacionalizam nije samo ideologija banalnosti nego "elementarno zlo", mentalno zlo. U komentarima se razbacuju floskulama državno-reprezentativnog, preko zavičajnog i regionalnog nacionalizma. Svi koji ne misle kao oni, četnici su, pa makar bili i 24 karatni Hrvati ili slobodnolebdeći intelektualci..
- Istaknuti suradnik portala, majstor povijesno-satiričnih paralela, polemičar i feljtonist, bez milosti je u svojoj kolumni napao djelatnice slavonskobrodske knjižnice. On ne želi razumjeti njihovo kortešovanje s gradonačelnikom oko smjene dotadašnjeg ravnatelja, osuđuje izdaju. U svojoj "agresiji", kolumnist spominje slavonsko porijeklo djelatnica. Čitatelj koji voli humor, dobra duša Facebooka, reagira ovako: „tužno je što se pojedini piskaranjem lažnim iskazima bave tuđim životima, isto tako se u nekim iskazima nalazimo mi starosjedioci....što smo krivi, što smo živi !!!!“ Prvo brodsko pero gradskim drumom, starosjedilac slavonskom seoskom šumom
- Na promociji knjige sbperiskopovog kolumnista autor pozdravlja vlasnika i urednika jednog portala s „drugarskim i prijateljskim pozdravom“. Ovaj mu umjesto odzdrava kaže da njih dvojica nikad nisu bili ni suradnici ni prijatelji. Moj patosirani suradnik misli da ima posla s kečerom, a radi se o kickboxeru koji hrskavicu lomi osmijehom, a kosti svojim kolumnama.
- Prijateljica mi je poštom poslala objavljeni roman njenog sina. Napišem privatni prikaz s dosta truda i potrošenog vremena. Pošaljem joj ga, a ona mi samo odgovori: „Nisi morao!“ Dark comedy.
- Potaknut mojom ispovijednim stihovima u kojima ga spominjem, pjesnik koji se preselio na jadranski otok, donosi mi “nešpricane” mandarine i grejp. Iz svega se da iscijediti sok pjesme.
- Bez zaustavljanja, s imitacijom podzdrava na licu, bez socijalne pristojnosti, pored mene projuri novinar koji to više nije. A zajedno s facom iz krhotine br. 4, pravili smo prije devet godina jedan portal. Sudbina nas progoni poput luđaka naoružanog britvom.
- Svestrani moderator na promociji (vidi br. 4) podsjetio me da smo zajedno pravili magazin Aplauz. Ne sjetimo se često zajedničkog rada. Oni koji se ne sjećaju iskustva osuđeni su da ga ponovo prožive.
- Pokušavam pomoći sinu moje školske. On je gitarist i pjevač rock banda. Tražim mu preko frendova gaže u Bosni i Srbiji. Pišem bezbroj mailova, fb i viber poruka. Ne uspijevamo. Oni, kao ni ja, nismo iz tog filma.
- Prijateljica o mojoj pjesmi „naš brat prosjak“ piše fb poruku: moram ti reći da prvi puta (možda) nisam dva ili više puta morala pročitati tvoju liriku. Skužila sam od prve! Al'sam pametna! Jel'da?“ Je li to kompliment ili upravo suprotno? Ne možeš propovijedati, ono što sam poričeš.
- Bivši kolumnist, žestoki ljevičar, biva verbalno, baražno napadnut od pripadnika dobrovoljačkih suverenističko-nacionalističkog korpusa. Prekida suradnju, jer ga kao urednik nisam zaštitio. Kako? Započeo je kavgu, a kad je dobio po labrnji, naljutio se kao boksač na vlasnika sportske dvorane u kojoj se tukao. Kasnije, na nekom portalu proglašava me dvostrukim agentom u stilu vrline javne, poroci tajni odnosno da sam ljevičar javno, a desničar tajno. Čista paranoidna shizofrenija koju nisam primjetio dvije godine „druženja i suradnje“. Moje razočarenje i moja tuga. Podjednako veliki.
- S nekim svojim prijateljima nikad ne pričam o portalu. Na njihovu neinicijativu. Oni me nijedanput nisu upitali: tko je Dajana, Kako si upoznao Jozefinu i Darka Lončara, zašto više ne piše Silvija Jakovljević, tko je to Clock SB, Kako se zvao tvoj prvi suradnik (bio je to Ivan Ilakovac) itd, itd… A jedan važan lik iz medija s kojim sam se znao i prepucavati, piše mi ovih dana o eventualnom tiskanju moje zbirke poezije: „Rado ću pomoći, jer sam mnogima pomogao da tiskaju knjigu. Ipak moramo o tome porazgovarati uz kavicu. Predlažem susret u narednim danima.“ Prijateljstva su rijeke ponornice.
