Mi, generacija roditelja, skrenuli smo u jednom trenutku u sve užu slijepu ulicu, u cul de sac, u ćorsokak iz kojeg se nemoguće izvući jer iza našeg su još milijuni drugih lijepih automobila puni očajne djece koja na stražnjim sjedalima sve grozničavije nastoje uhvatiti WiFi signal
Da, znam, samo sam vam još i ja falio, nakon svih koji su se, i zvani i nezvani, naizgovarali i natipkarili plastove svojih komentara ove strašne tragedije u Beogradu. Ne morate čitati dalje, razumijem vas, slobodno kliknite bilo na koji drugi tekst ili link, nešto o londonskoj krunidbi ili, štajaznam, napetoj situaciji u sredini tablice prve nogometne lige. Ovdje ispod, naime, u recima koji slijede, naići ćete ionako samo na tugu, zabrinutost i loše odglumljeno neshvaćanje stvarnog stanja stvari.
Nisam baš štopericom mjerio, ali ovako odokativno (doslovno!) svaka tri probdjevena sata u zadnja dva dana skužim da su mi se oči zasjajile od nepuštenih, zakočenih suza. Da me ne shvatite krivo: isto bi mi to sa zamućenim vidom bilo i da se nekakav mali Kosta u ubilački školski pohod uputio u Aleksincu, Prizrenu, Bitoli, Doboju, Celju, Nikšiću ili Pakracu. Ili bilo kojem osmom, devetom, desetom gradu koji je sad vama pao na pamet. Najmanje jedan Kosta K. živi u svakom od njih, (ne) brinite, samo što još nismo čuli ni za njega niti za njegova oca koji u stanu drži pištolje i šaržere pune metaka. Prilično je izvjesno, također, da se ne zove baš Kosta, da mu otac nije nužno liječnik, ni da je osnovna škola koju pohađa baš u centru grada i (s pravom) proglašena jednom od najuglednijih. Ali "Kosta" postoji u svakom gradu, vjerojatno i u svakoj školi.
"Kosta" i "Koste", naš su proizvod, mojeg i još ponekog malo mlađeg naraštaja. Svijet u kojem oni, i "Koste" i njihove žrtve, odrastaju proizvod je moje i još poneke, sve malobrojnije, malo starije generacije. Stvorili smo svijet koji još ni sami ne razumijemo, ali i dalje bismo, barem potajno, duboko u sebi, htjeli da nam potomci žive prema pravilima iz doba telefonskih govornica i satova na ručno navijanje. A to tako ne ide, braćo i sestre, ne ide nikako… Palci naših nasljednika već godinama na touchscreenu rade brže nego sve roditeljske sinapse zajedno, tableti su njima odavna zastarjeli uređaji, a PC-ove i laptope da ni ne spominjem - oni su današnjim pučkoškolcima i adolescentima otprilike isto što i nama onomad noćno namještanje skale džepnog tranzistora na točnu frekvenciju Radio Luxembourga. Takav svijet za nas je postao prebrz – mada smo ga, ponavljam, baš mi "boomeri" takvim napravili, potpuno nesvjesni da će nam se poput nehajno bačenog bumeranga vratiti ravno u čeonu kost – a klincima je sasvim normalan, jedini koji poznaju. Dalo se to vidjeti i prije četiri godine, a onda su pandemija, globalni lockdown i nastava na daljinu najtežom građevinskom mehanizacijom naglo dodatno produbili i proširili taj jaz međugeneracijskog nerazumijevanja. Kad će takvo življenje postati prebrzo i za naše potomke, kojima je cijeli svijet omeđen trokutom između dviju slušalica u ušima i ekrančićem ispred nosa – to je (bilo) samo pitanje dana.
Ili noći.
Jer, evo, u noći kad sam stavljao točku na prethodnu rečenicu, jedan je drugi poludjeli balavac u Srbiji, stanoviti Uroš B. – po svemu sudeći, u velikoj mjeri drugačijeg socijalnog backgrounda i mentalnog sklopa od Koste K. – nasumce poubijao novih osmero mladih ljudi. I ranio, teže ili lakše, još i veći broj njih nego Kosta.
Gledam sad, slušam i čitam komentare brojnih stručnjaka i "stručnjaka" svih profila, govori se i piše o nužnosti preventivnih mjera, od dostupnije psihološke pomoći do policijskog osiguravanja svake škole, ali bojim se da neće biti mnogo vajde od svega toga, čak i kad bi se provelo u djelo. Mi, generacija roditelja (ne samo u Srbiji ili Hrvatskoj i sličnim centripetalno samousisavajućim državama) skrenuli smo u jednom trenutku, nemoguće je točno definirati kojem, u sve užu slijepu ulicu, u cul de sac, u ćorsokak iz kojeg se nemoguće izvući jer iza našeg su još milijuni drugih lijepih automobila na leasing-pogon, puni očajne djece koja na stražnjim sjedalima sve grozničavije nastoje uhvatiti WiFi signal. Pitaju nas, sve glasnije, da im ponudimo svoj mobitel kao hotspot, ali nama je baterija pri kraju a puniti je ne možemo jer s gorivom smo također tanki i treba ga štedjeti za trenutak kad će se svi ovi glupi kretenski majmunski idioti iza nas početi izvlačiti u rikverc… Šta sad svi trube, koju vražju mater, i sprijeda i straga, marš, evo, ima i moj auto trubu, evo vam!!!
Nisam baš neki ambasador vedrine danas, rado vam prepuštam tu odgovornu dužnost, u zamjenu za bežični punjač, barem jedan. Ne za mene nego za djecu, njima je važniji.
