U tom ekonomskom ratu svakoga protiv svih, savezništva vrijede samo dok računica ne pokaže drukčije. A za dolar više nije važna ni zlatna, niti atomska podloga. U ratu sankcijama Rusiji i široj igri prebacivanja troškova, on je postao najvažnije oružje. To je istovremeno i najkraći put do uništenja sadašnjeg međunarodnog financijskog sustava. Društvene posljedice nažalost je lako zamisliti. Ako se ostvare prognoze dr. Roubinija, gospođa Marine Le Pen je budućnost Europe.
U samo pola stoljeća dolar se pretvorio u svoju suprotnost. Od nekadašnjeg temeljnog kamena na kojem su počivali mir i stabilnost, postao je ratna sjekira s koje doslovno kapa krv. Do godine 1971. na svakoj je dolarskoj novčanici pisalo da se ona može zamijeniti za zlato i to, naravno, po nominalnoj vrijednosti. Tada se Amerika preinvestirala u vijetnamskom ratu, pa je vrijednost dolara počela padati, jer su se gubici pokrivali iz tiskare novca. Zemlje koje su svoje rezerve držale u dolarima, a to je bio cijeli zapadni svijet, shvatile su da Amerika tako prebacuje na njih dio svojih ratnih troškova, pa su počele masovno pretvarati papir u zlato. Čuveni Fort Knox, neprobojna tvrđava u kojoj Amerika čuva svoje zlatne rezerve, počeo se ubrzano prazniti.
Tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije, dr. Ivo Perišin, poslije je pisao kako su Amerikanci na brzinu okupili europske ministre financija i guvernere i kako je predsjednik Richard Nixon vikao na njih da podrivaju Ameriku bez koje bi svi bili rusko roblje. Ali to, naravno, nije bilo dovoljno da se discipliniraju oni kojima se uvlači ruka u džep, pa je istovremeno ukinuto i pravo zamjene za zlato. Dolar je izgubio zlatnu podlogu, a na novim novčanicama ostao je samo tekst: In God We Trust. U Boga vjerujemo. Još zanimljivija je priča koju je ovaj autor čuo od prvog guvernera Hrvatske narodne banke nakon osamostaljenja, dr. Ante Čičin-Šaina. On je tada bio na studijskom putu u Americi, gdje je pitao nobelovca Friedricha Hayeka (danas bi rekli ekstremnog neoliberala), kako će dolar funkcionirati bez zlatne podloge. „Ne brinite kolega“, odgovorio mu je Hayek, „dolar ima atomsku podlogu“.
Ta je konstatacija sjajno definirala promijenjenu ulogu koju je dolar dobio u tadašnjem svijetu. Između dva svjetska rata trajalo je stalna utrka u devalvacijama, kojima su pojedine zemlje popravljale vlastitu konkurentnost. To je dovodilo do kaosa i štetilo međunarodnoj trgovini. Zato je na čuvenoj konferenciji u američkom odmaralištu Bretton Woods godine 1944., gdje se krojio poratni svijet, dogovoren sustav fiksnih tečajeva (dozvoljena fluktuacija bila je samo 1 posto), osnovan je Međunarodni monetarni fond za pomoć zemljama koje dospiju u nevolje i Svjetska banka za pomoć u razvoju, a čvrsta točka na koju se sve to oslanjalo bio je dolar za zlatnom podlogom. Bio je to sistem za svijet mira, stvoren u vrijeme kad se govorilo i mislilo „nikad više“. Slijedio je, međutim, hladni rat, pa niz lokalnih vrućih ratova, da bi poslije skupog američkog debakla u Vijetnamu sve otišlo dođavola. Tako je umjesto zlatne, dolar dobio atomsku podlogu.
Ona je bila prilagođena bipolarnom svijetu s manje ili više jasnim sferama utjecaja i u takvom je poretku dobro funkcionirala. Nevolje su počele kad se urušio Sovjetski savez i došlo vrijeme dominacije jedne sile. Za razliku od Varšavskog pakta, NATO nije ukinut, a umjesto da se smanji, američki vojni budžet je udvostručen. Kao da se očekivao, pa i tražio novi neprijatelj. Svoju dominaciju Amerika je koristila u skladu s navodnom izjavom svog nekadašnjeg političara i diplomate (bio je i ambasador u Moskvi) Averella Harrimana, da Amerikanci sudjeluju sa šest posto u svjetskoj populaciji (danas 4,5 posto), a koriste 50 posto resursa. „Naš je cilj da to stanje što duže sačuvamo“, rekao je navodno on, odmah poslije drugog svjetskog rata. Zvuči cinično? Možda, ali bilo bi naivno vjerovati u politiku zasnovanu na altruizmu, a ne interesima. Sve velike svjetske imperije, od vremena antičkog Rima, povlačile su se tek kad je pita postajala skuplja od tepsije, odnosno troškovi veći od koristi. Zato od britanskog carstva u kojem sunce nije nikad zalazilo i politike istočno od Sueza, nije ostao ni kamen na kamenu. Točnije, ostala je samo gibraltarska stijena. Poslije drugog svjetskog rata došlo je vrijeme američkog i ruskog carstva. Onda su Amerikanci ostali sami. Trideset godina poslije, ističe i njihovo vrijeme. Golema i moćna Kina traži svoj dio. Odmah iza ugla je i Indija. A i nacionalistički snovi Vladimira Putina imaju atomsku podlogu. I on je prejak da bi mu NATO stalno lajao pred vratima, kako se izrazio Papa Franjo. Britanci su se povlačili relativno mirno, jer su vladali više trgovinom nego silom. Ali Amerikanci vladaju vojskom, napisao je jedan autor. Kako će se oni povlačiti?
Sadašnje stanje u svijetu odgovor je na to pitanje. Nakon brojnih lokalnih ratova i niza poraza, čini se da je obnovljena Nixonova strategija (zbog koje je ukinuo zlatnu podlogu dolara) prebacivanja troškova na druge. I to ne samo troška u novcu, već i u krvi. Afganistan je (zasad) posljednji američki poraz u kojem su sudjelovali njihovi vojnici. U jednom trenutku bilo ih je više od 90.000 s najmodernijim oružjem, uz brojne trupe iz Nato zemalja. Pa ipak, nisu uspjeli. Strategija se morala promijeniti. Usput rečeno, neki od stručnih analitičara u našim medijima dokazuju da je NATO samo obrambena organizacija, koja je izvan svojih granica djelovala samo kad je bombardirala Srbiju Slobodana Miloševića. Ako je to točno, onda su Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović na svoju ruku i zbog nekih misterioznih razloga vojno intervenirali u Afganistanu.
Sadašnji rat u Ukrajini tipičan je primjer strategije prebacivanja troškova, a dio u krvi plaćaju (zasad) samo Ukrajinci i Rusi. Kinezi i Amerikanci ne plaćaju ništa, oni (zasad) samo trljaju ruke. I Indiji je pala sjekira u med, jer kupuje rusku naftu ispod cijene. Europa, koja snosi najveći trošak, glumi ojačano jedinstvo i solidarnost, ali istovremeno, ispod žita, svi prave vlastite račune i pokušavaju proniknuti što ih čeka u budućnosti. A tu budućnost, čuveni američki profesor Nouriel Roubini u svom najnovijem radu opisuje ovako: „U novoj situaciji za koju se moraju pripremiti razvijene ali i manje razvijene ekonomije, čekaju nas inflacija i usporavanje privrednog rasta. Uzroke stagflacijskog udara treba tražiti u šokovima na strani agregatne ponude koji su izazvali rast troškova i teškoće u organizaciji proizvodnje. (…) Srednjoročne perspektive također nisu dobre, pa možemo očekivati produženu stagflaciju, uz visoku inflaciju, usporavanje globalnog rasta i vrlo vjerojatnu recesiju u mnogim nacionalnim ekonomijama.“
Stagfacija je, naravno, stanje u kojem zemlja stagnira, a cijene divljaju. Neki misle kako bi bilo dovoljno da prestane rat u Ukrajini, nađe se neki modus vivendi, pa da sve bude kao prije. Ali ništa u svijetu više nije kao prije. Osnovno je da više nitko nikome ne vjeruje. Nestao je sustav koji je stimulirao racionalno poslovanje. Sigurnost je postala važnija od troška. Proizvodnja se premješta u matične zemlje iako je tu skuplja, uvode se protekcionističke mjere koje neizbježno pogađaju obje strane, prodavača i kupca, jačaju monopoli, teza da je najskuplja energija koje nema samo je vrh sante borbe za sve skuplje sirovine, koči se širenje novih jeftinijih tehnologija (kineski Huawei) i osigurava tržište skupljim domaćim, rad postaje skuplji zbog zatvaranja vrata migrantima i starenja domaće populacije itd.
U tom ekonomskom ratu svakoga protiv svih, savezništva vrijede samo dok računica ne pokaže drukčije. A za dolar više nije važna ni zlatna, niti atomska podloga. U ratu sankcijama Rusiji i široj igri prebacivanja troškova, on je postao najvažnije oružje. To je istovremeno i najkraći put do uništenja sadašnjeg međunarodnog financijskog sustava. Društvene posljedice nažalost je lako zamisliti. Ako se ostvare prognoze dr. Roubinija, gospođa Marine Le Pen je budućnost Europe.
