Kronični manjak vizije

Na 71. sjednici Vlade RH održanoj 29. srpnja 2021. prihvaćen je i u saborsku proceduru upućen Nacrt konačnog prijedloga zakona o elektroničkim medijima (ZEM), najavljen još krajem daleke 2017. godine. Prijedlog zakona na koji se čekalo četiri godine na kraju je stigao u fotofinišu – da u saborsku proceduru nije upućen s posljednje sjednice Vlade prije ljetnog raspusta, Ministarstvo bi prekoračilo maksimalni zakonski rok između prvog i drugog čitanja prijedloga zakona od najviše šest mjeseci, i čitava procedura morala bi krenuti iznova. U ovom slučaju to možda i ne bi bio najgori scenarij, s obzirom na kontroverze koje prate izradu ovog zakonskog prijedloga od samog početka. Podsjetimo, iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a prvo je istupio urednik H-Altera Toni Gabrić, koji je u nju bio imenovan kao član iz sektora neprofitnih medijskih nakladnika, da bi je potom napustili i predstavnici Hrvatskog novinarskog društva. U svojim javnim istupima upozoravali su tada na isključujući stav te ignoriranje zahtjeva krovne strukovne udruge i nezavisnih aktera, ali i na cjelokupnu usmjerenost zakonskog rješenja prema daljnjoj komercijalizaciji domaćeg medijskog polja.

Cilj je ovog zakona "uređenje prava, obveza i odgovornosti pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja audio i audiovizualnih medijskih usluga, usluga elektroničkih publikacija putem elektroničkih komunikacijskih mreža i platformi za razmjenu videozapisa". U osnovi, Zakon se donosi zbog obaveze usklađivanja domaćeg s EU zakonodavstvom, u ovom slučaju s AVMS direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, koja je svoj finalni oblik, nakon višegodišnjih previranja i pregovora, dobila 2018. godine. No, iako se ovo usklađivanje predstavlja kao odgovor na izazove s kojima se mediji suočavaju uslijed tehnološke transformacije, sama direktiva primarno je vezana uz audiovizualni sektor i kao takva ne rješava ključni problem za elektroničke publikacije u užem smislu, a to su velike internetske platforme i njihovi parazitski poslovni modeli. S njima će se ukoštac uhvatiti tek novi sveobuhvatni europski Digital Service Act koji najavljuje i sama ministrica, no ne upozorava da će se ZEM – koji u svojoj konačnoj verziji još nije ni stigao na glasanje u Hrvatski sabor – uskoro opet morati mijenjati i usklađivati s novim paketom digitalnih mjera. Nažalost, ovakva zbrka na liniji je dosadašnjeg postupanja Ministarstva po pitanju medijskog zakonodavstva: više je puta javno kritizirana sama ideja donošenja Zakona o elektroničkim medijima prije novog krovnog Zakona o medijima koji bi mu logički prethodio, a posebno bez ikakve medijske strategije ili barem analize ključnih problema i potreba sektora.

Kada je prvi prijedlog ZEM-a u prosincu 2020. konačno stigao do Sabora, medijsku pažnju zaokupio je članak 93. (u novoj verziji 94.) koji je – u svjetlu tada recentnog terorističkog napada na Markovom trgu – predstavljen kao rješenje za bukteći govor mržnje generiran u komentarima internetskih portala. Na koncu je odredba iz prve verzije Zakona, koja je pretpostavljala odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za sav objavljeni sadržaj, zamijenjena kompromisnim rješenjem, prema kojem nakladnik snosi odgovornost samo "ako je propustio registrirati korisnika i ako ga nije na jasan i lako uočljiv način upozorio na pravila komentiranja i na kršenje odredbi zakona", pa se čini da su njome sada svi zadovoljni. Osim pokušaja iznalaženja rješenja za veću odgovornost portala u moderiranju komentara internetskih korisnika, novi ZEM medijske nakladnike nastoji obvezati i na transparentno iskazivanje vlasništva i izvora financiranja, što se pokazuje posebno slabom točkom postojeće regulative (s naglaskom na regulatorno tijelo) u svjetlu aktualnih rasprava o prikrivenom vlasništvu i medijskoj koncentraciji. Nešto manje prostora u mainstream medijima dobila je pak kompleksna tema zabrane vertikalne integracije, koja je u konačnoj verziji uklonjena iz Prijedloga zakona (članak 68.). Dugoročni značaj ukidanja te odredbe za čitav medijski sektor, a u kontekstu nastavka prikazivanja N1 televizije u programima domaćih teleoperatera, iscrpno su analizirali novinari/ke Biltena, Faktografa i Foruma.

Tektonska promjena u medijskom polju – ili "zadnji čavao u lijes neprofitnim medijima" prema procjeni predsjednika HND-a Hrvoja Zovka – tiče se proširenja korisnika Fonda za poticanje pluralizma i razvoj elektroničkih medija, jedinog dostupnog izvora javnog financiranja za neprofitne medije koji je preostao nakon ukidanja programa potpore koje je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015. godine. Fond koji raspolaže s oko 20 milijuna kuna godišnje osnovan je 2005. godine kao dio ispunjavanja kriterija za pristup Hrvatske Europskoj uniji, a tada su mogućnost apliciranja za bespovratna sredstva imali samo radijski i televizijski nakladnici i to bez razlike jesu li komercijalni ili neprofitni. Izmjenama ZEM-a iz 2013. godine, uz postojeće, uvedene su dvije nove kategorije medija – neprofitni proizvođači audiovizualnog i radijskog programa te neprofitni pružatelji elektroničkih publikacija. Na potonje otpada samo 5 posto ukupnog budžeta Fonda, dok televizijski i radijski nakladnici raspolažu s 93 posto dostupnih sredstava (po 46,5 % za svaku kategoriju).

Novim izmjenama Zakona, uz neprofitne, pristup javnom financiranju otvoren je i komercijalnim elektroničkim medijima (izuzev elektroničkih verzija novina i časopisa ili outleta radija i televizije), čime se broj potencijalnih korisnika Fonda udvostručuje, a da pritom nema nikakvih naznaka promjena u raspodjeli sredstava, ili pak povećanja ukupnog iznosa proračuna. Ovako provedene izmjene rezultirat će drastičnim smanjenjem iznosa potpora pojedinim korisnicima, a s tako usitnjenim subvencioniranjem neće se moći realizirati osnovna svrha Fonda – proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja od javnog interesa. To će ujedno značiti i gubitak radnih mjesta te izgledni "ključ u bravu" za mnoge neprofitne medije.

Da će dodatno smanjenje sredstava biti pogubno za neprofitne medije jasno je i upravitelju Fonda, Agenciji za elektroničke medije, koja je upravo ovih dana objavila tiskano izdanje Analize društvenog utjecaja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za razdoblje od 2016. do 2019. godine. Između ostalog, ispitan je i utjecaj poticaja Fonda za pluralizam na ukupno poslovanje korisnika, pri čemu je kao uzorak uzeta 2019. godina, za medije najprosperitetnija od svjetske krize iz 2008. Rezultati provedene ankete pokazuju da kod gotovo 71 posto elektroničkih publikacija sredstva Fonda čine više od 40 posto prihoda od djelatnosti, stoga je vjerojatno da "neke elektroničke publikacije ne bi ni postojale bez Fonda", a njegovo gašenje "ugrozilo bi ne samo poslovanje velikog broja malih pružatelja medijskih usluga, odnosno posredno i medijski pluralizam i raznovrsnost, već bi dovelo u pitanje i sam opstanak značajnog broja pružatelja u Republici Hrvatskoj".

Potpisnici analize, članovi Vijeća za elektroničke medije i suradnici iz stručne službe AEM-a, konstatiraju da je Ministarstvo financija osiguralo fondovsku potporu do 2023. godine (na koju će od 2022. godine pravo apliciranja imati i novi korisnici, u skladu s izmjenama ZEM-a), no otvaraju mogućnost da bi to mogla biti i posljednja godina podrške medijskom pluralizmu. "Pružatelji medijski usluga bi u poslovno kriznim vremenima, kakva su obilježila svjetsko gospodarstvo u 2020. godini zbog COVIDA-19, a nastavljaju se i u ovoj 2021. godini, trebali razmišljati i o kriznom upravljanju. Odnosno, pripremiti se poslovno na mogućnost da od 2024. i nadalje EU može ne dozvoliti hrvatskom Ministarstvu financija da odobrava državne potpore kakav je Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija", navode. Odakle dolazi ideja o mogućoj zabrani državnih potpora kvalitetnom novinarstvu, analitičari dalje ne objašnjavaju, no djeluje u najmanju ruku neobična s obzirom da Europska komisija u ovom trenutku kroz različite akcijske planove ulaže značajna sredstva u osnaživanje medijskog sektora, a resorno Ministarstvo izlazi sa zakonskim prijedlogom u kojem mogućnost javnog financiranja otvara novim korisnicima.

Analiza se na taj zakon više puta referira, upravo u kontekstu planiranog otvaranja pristupa Fondu za profitne elektroničke publikacije, a u smislu ispravljanja "nedosljednosti" dosadašnjeg Zakona. No ta nedosljednost može se čitati i iz suprotnog kuta, kako u svojim znanstvenim radovima o (ne)profitnom radiju uočava profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo, koja upozorava da je otvorenost Fonda komercijalnim medijima izuzetak u praksi članica Europske unije – "naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije". Pitanje je u konačnici služe li sredstva koja se distribuiraju kroz Fond povećanju kvalitetnog medijskog izvještavanja, uspijevaju li pridonijeti oblikovanju medijske scene u interesu javnosti ili služe stvaranju profita privatnim nakladnicima. U kojoj mjeri lokalne i regionalne radijske i TV postaje ispunjavaju svoju zakonsku obavezu produkcije sadržaja od javnog interesa na temelju koje i ostvaruju pravo na koncesiju, i koliko su dosadašnje fondovske potpore doprinijele raznovrsnosti njihova sadržaja?

Iako se u analizi društvenog utjecaja Fonda tog pitanja ne dotiču eksplicitno, galopirajuća komercijalizacija potvrđuje kako dosadašnja medijska politika nije rezultirala porastom kvalitetnih medijskih sadržaja niti zadovoljavajućom razinom javnog informiranja, te da se u svojim postavkama treba stubokom mijenjati. No s kroničnim nedostatkom vizije razvoja medijske scene, sa zakonima koji ne adresiraju nagomilane probleme sektora – štetni utjecaj digitalnih platformi, SLAPP tužbe, politički pritisci, da spomenemo samo neke – već se svode na prepisivanje europskih direktiva, šanse za opstanak kvalitetnog novinarstva, novinarstva koje radi u službi javnog interesa i posvećeno je izvršavanju demokratske funkcije medija u Hrvatskoj sve su skromnije.

kulturpunkt