Uz trublje i fanfare kojima je vazalna državica Hrvatska na koljenima dočekala svog velmožu Borisa Rugea manjkao je samo saksofon. Da, za puhačku liniju pušačke nacije kojoj se nakon međugorske Gospe ukazao „drugi čovjek NATO-a“, kako ga časti ponizni A. P., tzv. predsjednik Vlade RH, iako je službena funkcija tog Nijemca, dekodiranog diplomatsko-špijunskog DNK–a, v. d. zamjenik glavnog tajnika NATO-a, u njegovom estradnom nastupu na gostovanju u koncertnoj dvorani v. d. hrvatskog Sabora, nedostajao je samo taj, ljubiteljima jazza i bluesa omiljeni instrument.
Mrkomir I.
Da u HDZ-ovoj Hrvatskoj drže do svog utemeljitelja kunktatorske države, onda bi se prisjetili tog povijesnog 13. siječnja 1996. godine kada je Franjo Tuđman, tada u funkciji predsjednika RH, upravo tim instrumentom pokušao instrumentalizirati jednog, za razliku od v. d. Rugea, istinskog glavešinu NATO pakta, Billa Clintona. Dosjetio se jadu naš Mrkomir Prvi, omražen u demokratskom svijetu i izoliran u svakom pogledu od bjelosvjetske elite, kada mu je dojavljeno da će američki predsjednik sletjeti na Pleso, na svom proputovanju iz BiH, gdje je posjetio svoje vojnike, kako bi transportni avion zamijenio znatno udobnijim Air Force One za povratak kući.
I, može biti, posjetio toalet ne bi li se olakšao do Washingtona DC.
Nije Franjo, baš kao ni Tahi onomad, časa časio, da bi se iz svojih pantovčačkih lazareta davno prije covida 19, probio iz izolacionizma svoje nacionalističke politike začinjene ratnim zločinima zbog kojih je od svijeta, pa tako i Amera, trpio packe, te mobilizirao sve svoje dvorjane ne bi li u sačekuši zaskočio Clintona na povratku iz aerodromskog WC–a. Iz Predsjedničkih dvora uzbuna je označena svim državnim dužnosnicima, svim rodovima vojske, a dodatno su mobilizirane umjetnička bojna i dizajnerska četa.
Ave, Cezare
Pod crvenim alarmom i rotacijom, s dugim cijevima na gotovs, ispražnjeni su muzeji nacionalnog blaga od stoljeća sedmog, dok su kustosi u maskirnim uniformama, bez reversa, trpali u blindirane kamione antikni namještaj i najcjenjenije artefakte likovne umjetnosti. Recimo, ulja prerano preminulog Miroslava Kraljevića. Dekorateri Prvog hrvatskog muzejskog zdruga uspjeli su nemoguće, ofucanu zgradu derutnog i jadnog zagrebačkog aerodroma prije nego li su ga Francuzi nedavno obnovili, baš kao i onaj beogradski, zamaskirati u predsjedničku rezidenciju Franje Tuđmana koji je, baš po protokolarnom svečanom dress codeu, za tu prigodu odjenuo najskuplje crno odijelo i kaput kako bi Clintonu, baš kao i njegovi ovodobni nasljednici sada v.d. Rugeu, nazdravili:
„Ave, Caesar, morituri te salutant!“
Mo i saks
No Tuđmanovi su dvorjani, za razliku od Plenkovićevih, bili upućeni u strasti i poroke onih kojima se Hrvati moraju kolektivno klanjati. Dobro, u skladu s katoličkom smjernošću, Clintonu nisu servirali Monicu Lewinsky, ali je genijalan netko na Pleso donio saksofon koji je američki predsjednik volio svirati prije nego li se odlučio ubijati ljude diljem svijeta. Na glazbi, koliko je poznato, nije previše zaradio, ali zato su se na ovom drugom core businessu i on i njegova zakonita Hillary itekako opernatili!
Na veliku Tuđmanovu žalost, Bill Clinton odbio je dunuti u ponuđeni mu rog, sluteći svijeću, za razliku od v. d.-a Rugea koji je svojim gostovanjem hrvatske gajde napuhao do jaja nacionalnog ponosa. Kill the Bill se pojavio u kadru, nimalo impresioniran hrvatskim antikvitetima i Kraljevićem koji su trebali utjeloviti Tuđmanovo Kraljevstvo, u avijatičarskoj jakni i vojničkim čizmama na kojima se još nije ni skorilo bosansko blato! Tako je F. T. ostao bez slike, ali i bez tona koji je priželjkivao kao himnu sebi u čast, te mu je kao utjeha ostalo tek kurtoazno pismo zahvale koje mu je predsjednik SAD Bill Clinton napisao jedanaest mjeseci kasnije.
Sluteći valjda bolest koja će mu kolegu smjestiti u Walter Reed Army Medical Center.
Kuratori SOA-e
I zato je prava šteta što u Plenkovićevoj administraciji više nema nikoga iz Tuđmanove kuratorske bojne, nikog iz muzičko–informativnog servisa koji bi se sjetio tog Clintonu nesuđenog saksofona, da ga iskopa iz podruma i arhiva HRT-a pod nadzorom SOA-e. I da ga prinese njegovoj ekselenciji, drugom čovjeku NATO-a, najvišem i najčasnijem gostu koji je domovinu Mrkomira I. posjetio nakon njegove smrti, Borisu Rugeu, da puhne u njega i zasvira jurišnu melodiju NATO-a na čije će zvuke hrvatski vojnici jurišati u ratovima koji nisu naši i u kojima nemamo što tražiti.
Bilo bi to i nama, kao budućem topovskom mesu, posljednja i jedino slušna muzika od v.d. zamjenika glavnog tajnika NATO-a Borisa Rugea.
Jer, sve ostalo što smo čuli za njegovog posjeta Hrvatskoj bilo je sviranje kurcu.
P.S.
U slavu Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana kojima su 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu odrubljene glave jer su se suprotstavili trgovini Bečkog dvora s Osmanlijama na uštrb Hrvata.
