Posljednjih mjeseci ljevičarski moralisti s dubokim zgražanjem ponavljaju dosjetku kako se 'devedeset posto svjetskog bogatstva nalazi u rukama jednog postotka svjetskog stanovništva'. Dosjetka je sugestivna jer iz neobjašnjivih razloga mnogi drže kako je imovinska jednakost najuzvišeniji oblik pravednosti. No, dosjetka je i netočna
Veći dio svjetskog bogatstva je u državnom vlasništvu ili stoji pod izravnom ili neizravnom državnom kontrolom. Drugim riječima, vojna, energetska, prometna i administrativna infrastruktura, kulturna i prirodna blaga u posjedu su političkih – ne i poduzetničkih – elita. Državama, također, stoje na raspolaganju i astronomski iznosi prikupljenih poreza, ali i suvereno pravo da zadužuju još nerođene naraštaje. Države raspolažu vojskama, policijama i poreznim upravama, polugama vlasti s kojima u svakom trenutku mogu učiniti što god požele. One su najveći, najopasniji i najbogatiji moćnici suvremenog svijeta. Sve što im, u najboljem slučaju, stoji na putu prema neograničenoj moći – a ta težnja imanentna je svakoj državi – jesu krhke i često nemoćne demokratske institucije.
Još je Marx tvrdio da je država instrument vladajuće klase pa na tom tragu suvremeni ljevičari ponavljaju mantru kako države stoje pod kontrolom 'krupnog kapitala'. (Ta se mantra ponavlja i u Hrvatskoj, zemlji u kojoj kapitala praktično i nema). Kamo sreće da je tako. Kapital je racionalan, teži stabilnosti, miru i pravnoj sigurnosti. S druge strane, države se ponašaju iracionalno, sklone su avanturama, napose, neodgovornom zaduživanju i rasipništvu.
Moralisti i demagozi raznolikih provenijencija vjerojatno bi bili zadovoljni kada bi sto posto stanovništva kontroliralo stotinu postotaka bogatstva. Kako bi funkcionirao, kako bi izgledao takav svijet? Bi li se ugušio od sreće ili od entropije? Čini se da bi država u tom pothvatu trebala odigrati ključnu ulogu. Kao da taj monstrum nije i previše moćan i sveprisutan, čak i u liberalnim zemljama. Zašto mnogi u toj 'gladnoj zvijeri', kako ju je nazivao Milton Friedman, vide neupitno pravednog Robina Hooda? I što će biti kada se bogatstvo 'pravedno' preraspodijeli? Hoće li tada siromašni dobiti ribe ili udice? Ili će se u revolucionarnom zanosu napiti šampanjca iz bogataških podruma, onako kao što su se petrogradski boljševici 1917. napili u podrumu Zimskog dvorca? Otrježnjenje je nastupilo sedamdesetak godina kasnije, kada više nije bilo ničega čime bi državna zvijer mogla utoliti glad. Zar ta iskustva nisu dovoljno poučna? Zar nije dovoljno poučna kriza u Hrvatskoj koju je prouzročila poludjela – na raznolike načine poludjela – država?
Pođimo od pretpostavke da je dosjetka o devedeset posto bogatstva u rukama jednog postotka doista točna. Pa što? Što u tome ima loše? Ako je taj jedan postotak stekao svoje bogatstvo na zakonit način – pa neka je! Ako u tom jednom postotku ima kriminalaca koji su bogatstvo stekli na nepošten način valjda će završiti u zatvoru, a ako i neće nije to kraj svijeta. Neusporedivo strašnije je kada ratni zločinac izbjegne kazneni progon ili kada postane ugledni član društva. Problem je, međutim, u tome što radikalni ljevičari u privatnom vlasništvu i u svakom poduzetništvu vide pljačku i kriminal.
Napadima na privatno vlasništvo u posljednje vrijeme su se, u ponajboljoj tradiciji izvornog lenjinizma, pridružili i neki uglednici nekih monoteističkih religija. Postoji uzrečica da je samo antikomunizam gori od komunizma, što je točno, ali još je gori komunizam bez komunista. Ima nečeg nadrealno shizofrenog u komunističkim parolama koje odjekuju s oltara, nekog grotesknog postmodernog srednjovjekovlja. Taj klerokomunizam uzeo je od komunizma sve najgore, lišivši ga njegove prosvjetiteljske, racionalne i sekularne dimenzije, a vjerojatno će ga lišiti i internacionalizma, njegove svakako najvrjednije tekovine. Klerokomunizam se prikladno uklapa u vizije Thomasa Pikettyja koji se zalaže za globalno oporezivanje koje bi ionako preveliku moć država uvećalo do orwellijanskih razmjera. Nasrtaj na privatno vlasništvo zapravo je logična posljedica trajne klerikalne borbe protiv individualne slobode jer – da – privatno vlasništvo je njeno stožerno jamstvo.
Jednom kada postane zabranjeno biti vlasnikom tvornice, pilane ili hotela, pitanje je vremena kada će biti zabranjeno biti vlasnikom odjeće, cipela, četkice za zube ili – podsjetimo se – automobila, telefona, radioprijemnika, i pisaćeg stroja, stvari koje su tridesetih godina u Trećem Reichu oduzimane Židovima. Bio je to znakovit uvod u žute zvijezde, geta i plinske komore. Totalitarni nasrtaji na slobodu i život uvijek započinju nasrtajem na privatno vlasništvo.
Je li kapitalizam eksploatatorski poredak? Svakako da jest. Zašto bi poslodavac ikada ikoga zaposlio ako od njega neće imati koristi? Zašto bi mu dao plaću koja u knjigovodstvenom saldu stvara veći trošak od prihoda koje mu donosi taj radnik? (Na prekomjerne parafiskalne namete i prepreke davanju otkaza koji destimuliraju zapošljavanje ne treba ni podsjećati). Poslodavac se, doduše, može rukovoditi uzvišenim klerikalno-lenjinističkim principima pa zapošljavati hrpimice i isplaćivati prevelike plaće ali će ubrzo – djelovanjem puke matematičke logike – propasti od čega na koncu nitko neće imati koristi. Ta je logika surova, ali je najmanje surova od alternativa koje se nude. Teže li kapitalisti isključivo profitu? Da, teže. I radnici teže profitu kada svoju radnu snagu žele prodati što skuplje. A čemu bi trebali težiti? Takozvanom 'općem dobru'? Zdrava sebičnost nikome nikada nije nanijela nikakvo zlo, a u ime raznolikih poimanja 'općeg dobra' pobijeni su milijuni. 'Opće dobro' je fraza, bjanko-mjenica u koju svatko može upisati bilo kakvu koještariju.
Pravedno društvo je nemoguće. Sve drugo je opasna iluzija. Najviše što čovječanstvo može učiniti jest da se rukovodi načelom manjeg zla, ostavi kapitalizam na miru i dobro pazi da ga ne snađu mnogo opasnije političke i ekonomske nepogode.
Ono najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje, klerikalnog moraliziranja ili – onog najstrašnijeg – državotvorno-domoljubnih pothvata. To su prave napasti i prijetnje spram kojih su kapitalističke nepravde smiješno bezazlene.
Ostavimo zato kapitalistima njihove tvornice, njihove cilindre od zečje dlake i prugaste hlače jer ako krenu na njih, da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas. Po vas.
tportal
