Polarizacija u američkome društvu dovela je do toga da gotovo nikoga atentat na Trumpa ne čudi previše. Ne čudi ni to što su odmah nakon pucnjave krenule teorije zavjera, od toga da je Trump sam inscenirao napad, do toga da je Biden lažirao da je ubojica član Republikanske stranke, pa sve do priče kako se radilo o pripadniku Antife. Jedno je sigurno: ovo će dodatno ojačati Trumpovu kampanju
Sjedinjene Američke Države (SAD) imaju problem s dostupnošću vatrenog oružja. Vijesti o pucnjavi u nekoj srednjoj školi više nikoga ne iznenađuju previše. Pa ipak, politički atentati, još pritom na bivšeg predsjednika koji se ponovno kandidira za najvišu javnu dužnost u zemlji, ponešto su rjeđi.
Politički motivirani ciljani pokušaji ubojstva nekog političkog vođe stari su koliko i ljudska povijest. Rimski su carevi često bivali žrtve asasinacije, poglavito iz redova vlastitih pristaša. Julije Cezar je na Martovske ide dobio nožem pod rebra od sebi najbližih, a povijest pamti i Julija Nepota, zadnjeg zapadnorimskog cara koji je bio priznat i na istoku carstva, kojeg su vlastiti vojnici eliminirali u Saloni, pokraj današnjeg Solina. Politički atentat može biti i sredstvo kojim se slabiji protivnik pokušava usprotivi jačemu. Možda najpoznatiji primjer je biblijska priča o Juditi koja zavodi Holoferna, zapovjednika babilonskog cara Nabukodonozora II. te mu potom odrubljuje glavu.
Atentati i terorizam
Premda su politički vođe u pravilu civili (u sahelskoj regiji se posljednjih godina trude preokrenuti tu navadu), politički atentati predstavljaju specifičnu vrstu politički motiviranog nasilja koja, iako se zna svrstavati pod terorističke čine, to, strogo uzevši, ipak nije. Naime, teroristički napadi za cilj imaju sijanje panike i straha te stoga napadaju civilne objekte i civilne žrtve, poput vlakova, zrakoplova, autobusnih kolodvora i slično. Atentati pak imaju za cilj eliminirati točno određenu osobu, u pravilu iz vojnog ili političkog vrha, kako bi se postiglo jasan politički cilj. Kada djeluju u ime neke političke organizacije, atentatori su obično visokoideologizirane osobe koje sve podređuju višem cilju. Ciljane asasinacije nisu strane niti samim državama, koje ih mogu koristiti kao sredstvo borbe protiv državnih ili nedržavnih neprijatelja. Potraga za Osamom bin Ladenom i njegova eliminacija svakako spadaju u tu kategoriju, kao i jučerašnji (s još nepoznatim ishodom) pokušaj izraelske vojske da neutralizira Mohameda Deifa, vođe Al-Kasamovih brigade, tj. vojnog krila Hamasa.
Sve je počelo u Sarajevu…
Europi politički atentati nisu strani. U 19. stoljeću glavni egzekutori su bili anarhisti, a tijekom Hladnoga rata atentatori su dolazili s krajnje ljevice i krajnje desnice. Sarajevsko ubojstvo nadvojvode Ferdinanda presudno je odredilo tijek političke povijesti. Imena atentatora često budu zaboravljena, no ime Gavrila Principa i daje naširoko znano, ali i predmet interpretacijskih prijepora, budući da ga se u Srbiji i Republici Srpskoj slavi kao borca za slobodu, a ne kao nekoga čiji je čin bio okidač za svjetski rat. Hrvatsku povijest presudno su odredila još dva atentata – onaj na Stjepana Radića i suradnike u beogradskoj skupštini, kao i, par godina kasnije, ubojstvo cara Aleksandra u Marseilleu. Francuska, zemlja koja je poznata po visokoj spremnosti društva na uporabu nasilnih metoda političke borbe, uz Ameriku spada u one zapadne demokracije u kojima su politički atentati relativno česta pojava. Jedan od povijesnih atentata ovjekovječen je na čuvenoj slici Marata ubijenog nožem u kadi.
Uz to, valja spomenuti bivšeg dugogodišnjeg ministra financija i najdugovječnijeg člana Bundestaga Wolfganga Schäublea koji je 1990. preživio atentat neuračunljivog, no ostao prikovan za kolica te papu Ivana Pavla II. koji se bio susreo i udijelio oprost svojem atentatoru, Aliju Ağci, pripadniku ultranacionalističkih turskih Sivih vukova.
Svi američki atentati i radikalizacija
Amerikancima nisu strani napadi na predsjednike (ili, u ovom slučaju, bivše predsjednike koji su aktualni predsjednički kandidati) vatrenim oružjem. Kao žrtve atentata pali su Abraham Lincoln (1865.), James A. Garfield (1881.), William McKinley (1901.) te John F. Kennedy (1963.), a pokušaje ubojstva, prije Trumpa, preživjeli su mnogi predsjednici, od Franklina D. Roosevelta do Geralda Forda i Ronalda Reagana. Theodor Roosevelt tu se posebice ističe, budući da je održao govor do kraja nakon što je napucan u prsa (doduše, od kobnog ishoda spasilo ga je to što je u unutarnjem džepu ima kutiju od naočala i pozamašni otisak rečenog govora).
Uzavrela atmosfera u klasičnim medijima, a posebice na društvenim mrežama te posvemašnja politička i društvena polarizacija koja se dade opaziti u američkome društvu posljednjih godina dovela je do toga da gotovo nikoga ovaj pokušaj atentata Donalda Trumpa ne čudi previše. Nažalost, ne čudi niti to što su gotovo odmah po vijesti o pucnjavi krenule razne teorije zavjera, od toga da je Trump sam inscenirao napad, do toga da je Biden lažirao da je ubojica registrirani član Republikanske stranke, pa sve do priče kako se radilo o pripadniku Antife, decentralizirane skupine krajnje lijevih aktivista poznatih po nasilnim konfrontacijama s policijom i politički motiviranom vandalizmu.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno – ovaj će događaj dodatno ojačati Trumpovu kampanju. Je li mu ovaj događaj doista osigurao premoćnu pobjedu na izborima u studenom, ostaje ipak otvoreno. Naime, on već sada vrlo blago (do 2 posto u prosjeku) vodi u anketama, premda su posljednja ispitivanja javnoga mnijenja, anticipirajući sve izgledniju zamjenu Bidena nekim drugim kandidatom, pokazala da bi potpredsjednica Harris ili kalifornijski guverner Newsom mogli parirati Trumpu.
Uzmu li se pak podaci o popularnosti Trumpa i Bidena po saveznim državama i ekstrapoliraju na mogući raspored glasova u Izborničkom kolegiju, bivši republikanski predsjednik ima prilično dobre šanse vratiti se u Bijelu kuću. Ostaje bojazan da bi ovaj događaj mogao dodatno radikalizirati političke aktiviste s obje strane i potaknuti spiralu uličnog nasilja. Iako će snimke Trumpa netom nakon pucnjave zasigurno ući u anale fotonovinarstva, preostala su još četiri mjeseca kampanje te nije nemoguće da ovaj nemili događaj ostane samo još jedna zloguka epizoda loše regulacije uporabe vatrenog oružja u SAD-u, a ne neki presudan politički događaj koji bi obilježio 2024. godinu.
