Kad je Nikita S. Hruščov, inače Ukrajinac po narodnosti, 1954. godine dodijelio Ukrajini ruski poluotok Krym u zamjenu za belgorodski kraj na sjeveroistoku Ukrajine, koji je od tada sastavni dio Rusije, o toj trampi u režiji sovjetske partijske vrhuške u tadašnjim hrvatskim glasilima nije bilo previše vijesti jer je baš tada i Hrvatska Sloveniji darovala sjeverozapadni dio buzetske općine i to u zamjenu za ništa. A danas, šezdesetak godina kasnije, ime toga sada ruskoga poluotoka u hrvatskim novinama i na hrvatskim televizijskim kanalima gotovo svakodnevno se navodi i to u obliku koji nije u skladu s transliteracijskim pravilima zapisa službenih imena iz jezika s nelatiničkim slovopisom. U novinama i na televiziji piše se Krim umjesto Krym. O tom hrvatskom pravopisnom problemu bit će govora u daljnjem tekstu.
U hrvatskom standardnom jeziku uobičajeno je preuzimanje stranih zemljopisnih imena u izvornom grafijskom obliku. To pak ne vrijedi za mali broj stranih zemljopisnih imena koja su još u prošlim stoljećima kroatizirana (Atena, Beč, Budimpešta, Bukurešt, Celovec, Drač, Gradac, Jeruzalem, Kairo, Lisabon, Meka, Napulj, Pariz, Pečuh, Peking, Petrograd, Prag, Rim, Skadar, Solun, Teheran, Temišvar, Trst, Venecija, Ženeva…). Izvorni grafijski ostvaraji ovih imena ne rabe se u hrvatskom jeziku (Athēnai, Wien, Budapest, Bucureşti, Klagenfurt, Durrës, Graz, Jeruśalajm, Kāhirah, Lisboa, Mekka, Neapoli, Paris, Pécs, Beijīng, Sankt Peterburg, Praha, Roma, Shkodër, Thessaloníki, Tehrān, Timişoara, Trieste, Venezia, Genève…). Osim navedenih imena, i još ponekoga, strana zemljopisna imena se u hrvatski standardni jezik prenose grafijski neizmijenjeno, dakle pišemo ih onako kako se pišu i u jeziku iz kojega ih preuzimamo. Na neizmijenjeni nominativni oblik, koji postaje morfološka osnova za ostale padeže u sklonidbi, dodaju se nastavci koji sadrže gramatičku oznaku roda, broja i padeža, npr. nom. i ak. jd. München, gen. jd. München-a, dat. i lok. jd. München-u, instr. München-om. Naime, njemački izgovor [my’nxən] ima dva slogotvorna vokala kakvi ne postoje u hrvatskom standardnom jeziku pa se stoga u postupku transfonemizacije i transfonetizacije ti glasovi zamjenjuju artikulacijski bliskim glasovima. Njemački stražnjojezični vokal ü u hrvatskom izgovoru se zamjenjuje prednjojezičnim vokalom i, a ultrakratki vokal ə u zadnjem slogu zamjenjuje se vokalom e pod utjecajem grafijskoga ostvaraja. Njemački izgovor ima udarni naglasak u prvom slogu koji se pak u hrvatskom jeziku ostvaruje kao kratkosilazni, često i kao kratkouzlazni naglasak, npr. München > [my’nxən] > hrv. [mȉnhen] ili [mìnhen]. Zemljopisno ime München je dobar primjer da se pokaže što se događa pri prijenosu imenā u hrvatski jezik iz jezikā koji se također služe nekim tipom latiničkoga pisma.
U grafijskom ostvaraju zemljopisnih imena preuzetih iz istočnoslavenskih jezika koji se služe nekim tipom ćirilice postupak prijenosa imena je složeniji jer je osim transfonemizacije i transfonetizacije obvezna i transliteracija.
Transfonemizacija je preuzimanje riječi stranoga jezika u hrvatski jezični sustav tako da se strani fonemi zamijene hrvatskim fonemima, fonološki istima ili sličnima. Strana zemljopisna imena se dakle u grafijskom ostvaraju transliteriraju, ali se za potrebe izgovora i transfonetiziraju pa je moguć dvostruk fonijski ostvaraj takvih imena: ostvaraj izgovorno istovjetan ostvaraju imena u stranom jeziku, što se rijetko događa, ili fonijski ostvaraj prilagođen glasovnomu (fonemskomu) sustavu jezika u koji se određeno ime prenosi, što je znatno češće. Tako se npr. rusko, odnosno bjelorusko slovo ы i ukrajinsko и transliteriraju u hrvatskom jeziku kao y, a transfonemiziraju kao /i/, dakle nepalatalni stražnjojezični vokal /y/ se u hrvatskom jeziku supstituira palatalnim vokalom /i/ zato što u hrvatskom više ne postoji nepalatalni stražnjojezični fonem /y/ jer je vrlo davno izvršeno izjednačavanje tih dvaju fonema, palatalnoga /i/ i nepalatalnoga /y/, u korist palatalnoga /i/. Za ilustraciju evo imena ruskoga poluotoka: rus. Кpым, ukr. Кpим, češ. Krym, hrv. Krym, srp. Кpим ili Krim. Dakle, strana imena se u hrvatskom jeziku transfonetiziraju, ali samo za potrebe fonijskoga ostvaraja. U grafijskom ostvaraju zemljopisna i druga imena samo se transliteriraju. Kad se preuzimaju imena iz jezikā koji se služe ćirilicom, pravilo je da se u hrvatskom jeziku vrši transliteracija tako da se svako ćiriličko slovo zamijeni odgovarajućim latiničkim slovom ili dvoslovom, npr. ukr. Чорнóбиль > hrv. Čornobylj (izgovor: čornòbiľ). Šteta je što se hrvatski jezik nije riješio triju dvoslova (dž, lj, nj) i tako zadovoljio fonološko pravilo da svaki fonem ima svoj poseban znak. Transliteracija je prijenos slova iz slovnoga sustava jednoga jezika u slovni sustav drugoga jezika, dakle iz jednoga slovopisa u drugi slovopis. Transliterirano, a ne transfonemizirano ime preneseno iz kojega nelatiničkoga jezika postaje službeno ime u hrvatskom standardnom jeziku.
Kad se preuzimaju riječi iz latiničkih jezika u ćiriličke, onda se na osnovi izgovora vrši transfonemizacija, odnosno transfonetizacija jer u ćiriličkim slovopisima ne postoje odgovarajuća slova za sve latiničke foneme. Dakle, transliteracija, kao način grafijskoga prenošenja imenā iz jezika u jezik, normativan je postupak u hrvatskom, a transfonemizacija u srpskom, i u ostalim slavenskim jezicima koji se služe ćirilicom (bjeloruski, bugarski, crnogorski, makedonski, ruski i ukrajinski). U srpskom jeziku uobičajena je i normativna transfonemizacija stranih imena i onda kad se ta imena pišu latinicom pa je taj transfonemizacijski postupak iz srpskoga jezika nepotrebno prenošen u hrvatski standardni jezik što je u normi hrvatskoga jezika dovelo do uporabe dvojnih stranih imena kako to najbolje pokazuje najnoviji hrvatski pravopis u kojem autori dopuštaju dvojne oblike, npr. Dnjepar i Dnjipro, Harkov i Harkiv, Lavov i Ljviv…, dakle posrednički grafijski i fonijski ostvaraj, preko ruskoga i srpskoga jezika, i neposrednički prijenos ukrajinskih imena izravno u hrvatski jezik.
U ruskom fonemskom sustavu и i ы su dva različita slova koja predstavljaju dva različita fonema, odnosno dva različita glasa, vokal и je grafijski znak za prednjojezični vokal koji palatalizira prethodne nepalatalne suglasnike, a ы je znak za stražnjojezični nepalatalni vokal. U hrvatskom jeziku rusko zemljopisno ime Кpым transliterira se kao Krym, a u srpskom jeziku kao Kpим ili Krim jer u slovopisu (slovnom sustavu) srpskoga jezika ne postoji slovo adekvatno ruskomu slovu ы, ne može se kao u hrvatskom jeziku zamijeniti slovom y. U novijim hrvatskim pravopisima (npr. Badurina, L. – Marković, I. – Mićanović, K.: Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 207., str. 228., 281. i 302.) bjelorusko i rusko slovo ы te ukrajinsko и transliteriraju se kao y pa to tako treba biti i u službenim imenima preuzetima iz tih istočnoslavenskih jezika.
Zaključno, u hrvatskom standardnom jeziku ime u naslovu navedenoga poluotoka treba pisati Krym, a izgovarati [krȉm], a u srpskom Кpим, izgovorno također [krȉm]. Latinički grafijski ostvaraj Krim u hrvatskom jeziku je zapravo srbizam ruskoga podrijetla. Takav je zapisan u svim novijim hrvatskim pravopisima i na zemljopisnim mapama. I na kraju valja zaključiti da su u hrvatskom standardnom jeziku transliterirana imena iz nelatiničkih jezika službena imena, a u srpskom jeziku to su pak transfonemizirana imena. Krym je transliterirano, a Krim transfonemizirano ime. Prvomu je mjesto u hrvatskom, a drugomu u srpskom jeziku.
