Foto. gettyimeges
Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti Kolinda Grabar-Kitarović ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, jelte, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. On se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu, a Grabar-Kitrović je diplomatskom poštom poslala drugo pismo glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu kojim poništava svoja stajališta iz kolovoškog
Marijan Vogrinec
Hrvatska gaf-predsjednica napadno narcisoidnoga garda Kolinda Grabar-Kitarović se može privatno, za svoj ćef, bljutavo ulizivati i Donaldu Trumpu, i Mikeu Pompeu, i Viktoru Orbanu i ksenofobnim im fanovima u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj… koliko joj drago, ali to nema pravo činiti u ime i na sramotu građana svoje zemlje. Izgubljena u prostoru i vremenu svojih ustavnih ovlasti kad je riječ o razumijevanju temeljnih normi ponašanja u sukreiranju vanjske politike – protivnih egomanskom soliranju, iskakanju pred rudo, arbitriranju, prevrtljivosti, nekonzistentnosti, etc. – gaf se predsjednica RH upravo potrudila u tom smislu proizvesti novi skandal. Objavila je da neće putovati u Maroko, gdje je pozvana i prihvatila nazočiti 10. i 11. prosinca u gradu Marrakechu međunarodnoj konferenciji o izbjeglicama/migrantima, te da neće potpisati Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama (tzv. Marakeški sporazum), koji je još 26. rujna na sva usta hvalila na 73. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku. Marko Špoljar je u Jutarnjem listu u ponedjeljak ekskluzivno objavio što je već 16. kolovoza pisala glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu.
„Iznimno mi je drago što ću sudjelovati na usvajanju ovog važnog dokumenta koji predstavlja ispunjenje dogovora iz Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima, kao i odgovor međunarodne zajednice na najveće migracijsko kretanje ljudi u povijesti s kojim se danas svijet susreće“, zborila je, dok još nije znala da ksenofobne vlasti SAD-a, Mađarske i Austrije ne žele Marakeški sporazum; osobito redikulozan Twitteraš iz Bijele kuće. „Vjerujem kako će održavanje navedene konferencije biti prigoda za raspravu na visokoj razini o partnerstvima i inovativnim inicijativama za rješavanje pitanja migracija, kao i o aktivnostima vezanim za ispunjenje ciljeva Globalnog kompakta o sigurnim, urednim i regularnim migracijama…“ Marakeški bi sporazum o zakonitim migracijama, procjenjuju neki analitičari, mogao zbog svoje globalne važnosti/aktualnosti prerasti u novu, svojevrsnu Istanbulsku konvenciju.
Nakon što je eksplodirala sramota, podmetnuta s Pantovčaka i ekstremne političke desnice cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, pa čak i premijeru s vladom i HDZ-ovim koalicijskim partnerima, saznaje se iz predsjedničina ureda kako je gaf-predsjednica Bijedne Naše poslala novo pismo na manhattansku adresu Antónija Guterresa u kojem ga izvješćuje da se ipak neće ukazati u Maroku zakazanog nadnevka. Ispričava se za to što je promijenila mišljenje, a „opravdani razlog“ nije navela, jer to „u takvim dopisima nije neophodno“. Nije ni bilo važno, jer ugledni diplomat ionako dobro zna tko je i što je žena iz miš-države, koja sanja „narančastog baruna“ i noću i danju. Misli i govori kao on. Jedino mu zavidi što nema bar promil njegove moći u globalnoj politici. Ugled joj valjda ne treba, kad ni Donald Trump – makar naoko, u javnom diskursu – ne mari što o njemu svijet misli. Čak ni sami Ameri, pa ni sami republikanci, koji su se grdno nasanjkali pustivši ga na vlast. On America first, ona Yes, America first, pa Croatia second, third… I eto ti desne ljubavi – bezgranične.
Ksenofobna histerija kao korov
Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti ona ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, je li, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Po Trumpovoj naredbi razapinje se žilet-žica granicom i širi mržnja prema izbjeglicama/migrantima koji već u desecima tisuća nadiru s juga te samo žele život dostojan čovjeka. Austrija i Mađarska već su od 2015. godine žilet-logori za vlastite žitelje. Izbjeglice/migranti su persone non grata i u Sloveniji, gdje također ksenofobi kolo vode već gotovo tri godine.
Ksenofobna histerija kao otrovan korov kontaminira i Poljsku, Češku i Slovačku, odreda zemlje od kojih migranti zaziru kao da su kužne: žele „u Njemačku“. Ne zanima ih ni Bijedna Naša, jer RH nema ništa privlačno ni za vlastite građane – već ih je 400.000 pobjeglo u potrazi za boljim i sigurnijim životom – kamoli za strance koji bi u njoj poželjeli skrasiti svoje obitelji. To su izbjeglicama/migrantima samo neizbježne, prolazne rute prema bogatom Zapadu. Koji se stoljećima bogatio i obogatio na njihovoj i muci/resursima njihovih predaka, a sada odbija sanirati štetu. Pače, vrije populističko-ksenofobnim animozitetima od socijalno osviještenih skandinavskih zemalja do država Unijine tzv. prve brzine. Tragikomičan je paradoks te trknute zbilje da su baš u protumigrantskoj histeriji najglasnije zemlje iza bivše tzv. željezne zavjese, komunističkog lagera pod patronatom bivšeg SSSR-a, iako ih izbjeglice/migranti niti ičim ugrožavaju niti se u njima žele nastaniti. Hrvatska unutar SFR Jugoslavije nije bila iza željezne zavjese – Titova 24-milijunska socijalistička država bratskih naroda i narodnosti bila je Zapad tima iz Varšavskog pakta – ali svejedno nije zanimljiva masama u pokretu.
Za najvećeg izbjegličkog/migrantskog vala tzv. balkanskom rutom od rujna 2015. godine, za SDP-ove koalicijske vlasti, Hrvatska je bila svjetski primjer organiziranog i humanog odnosa prema izbjeglicama/migrantima. Globalni mediji su prikazivali kako policajci nose malu djecu u naručju, kako volonteri zbrinjavaju izmučene putnike u nepoznato, kako im vlasti omogućuju prijevoz i domicilno stanovništvo dijeli hranu, vodu, odjeću, obuću… U to je doba ksenofobna Kolinda Grabar-Kitarović sramotno trčala u Budimpeštu cinkariti Viktoru Orbnu vladu vlastite zemlje, jer da je humana prema izbjeglicama/migrantima. Sic transit. Državi koja je, doduše prije Orbana i inih ljubitelja žilet-žice, bila velikog srca, iskazala se istinskom humanošću – i na svom tlu – prema desetcima tisuća Hrvata u Domovinskom ratu. Bijedna je Naša sada svjetski primjer nehumanosti, čak policijske pljačke i divljaštva prema nesretnicima na putu „u Njemačku“ kad ih zatekne da prelaze granicu iz BiH i Srbije. Strani mediji prenose jezive slike i svjedočenja žrtava terora, a međunarodne organizacije prosvjeduju.
Opcija Kolinde Grabar-Kitarović sada grmi protiv izbjeglica/migranata iz unesrećenih dijelova globusa – devastirali su ih SAD/NATO i stoljećima prije počeli eksploatirati zapadni kolonijalisti, danas odreda „partneri“ Uncle Sama – a pravi se grbavom nad činjenicom („Jebote, kol’ko nas ima!“ – dernjaju se navijači uza sportske terene) da Bijedna Naša ima više milijuna Hrvata izbjegličkog/migrantskog pedigrea u cijelom svijetu. Neki tvrde četiri milijuna, isto koliko u RH. Nije li i to razlog više da se državni vrh savjesno i s punom ozbiljnošću uključi u marakeški dogovor o zajedničkom, globalnom rješavanju izbjegličkog/migrantskog problema za koji i Grabar-Kitarović registrira kako potresa – cijeli svijet?
Hrvatskim izbjeglicama/migrantima ni u Domovinskom ratu, ni prije ili poslije njega nitko nije postavljao žilet-žicu niti dovlačio vojsku s dugim cijevima na rutama u bolji i sigurniji život. Pridružiti se zadrtim ksenofobima u Europi i Twitteraševim junošima iz Bijele kuće, teška je sramota za stoljetno izbjegličku/migrantsku Hrvatsku. Kolinda Grabar-Kitarović nema pravo sramotiti vlastiti narod i državu, lažno ih legitimirajući u međunarodnoj zajednici kao zaostalu, zadrtu, ksenofobnu sredinu. Tim više, jer im tu nepravdu nanosi na krajnje neukusan i neprimjeren način, koji je za svaku osudu. Na poligonu, gdje je izbjeglička/migrantska kriza već i razlogom fizičkih razračunavanja ekstremne desnice i liberalnog svijeta. To Kolinda Grabar-Kitarović pokušava zlorabiti kao alibi za prekonoćni marakeški salto mortale. Neki nezbrojeni anonimac iz Petrov-Grmoja-Bulj stranke, karakteristično albanskog naglaska, koji jedva sriče hrvatski iz podmetnutog jamačno prijevoda Trumpovih prijetnji silom izbjeglicama/migrantima s latinskog juga, prošlog je vikenda pred tv-kamerama prizivao vojsku na granice RH s BiH i Srbijom. Albanac bi, pa baš u Hrvatskoj, vojskom i vatrenim oružjem na živo meso!? Jest pametan, a Nikola Grmoja – Mostov drugi čovjek, saborski zastupnik, obavezan skakač iz svake paštete iliti svakom loncu poklopac – stoji mu iza leđa i šuti. Odobrava? Svaka čast! Mogu obojica u kolo s ksenofobnom predsjednicom RH.
Jer, oružana će sila, bunca taj lik, imati „preventivan učinak“ na izbjeglice/migrante. Marakeški sporazum, dakako, neće riješiti uzroke nesreće zbog koje je, tvrde UN-ove statistike, trenutno već 65 milijuna ljudi na izbjegličkim/migrantskim nogama. S malom djecom u naručju, nešto starijom za ruku i plastičnom vrećicom… Poznati prizori iz 1990-ih godina na ovim balkanskim prostorima? Itekako. Ali, Marakeški sporazum može pomoći, što je i hrvatska predsjednica točno primijetila u kolovoškom pismu Guterresu. Koje će bagatelizirati u novoj pisaniji. Bogati Sjever sada žanje ono što je na osiromašenom Jugu imperijalno/kolonijalno posijao. I dužan je platiti cijenu, ma kakva da je. Nikakva vojska i žilet-žica, nastrana patologija „zapadnih vrijednosti i našeg načina života“ više ne može zaustaviti sve te nijagare i amazone gladnih, opljačkanih i obespravljenih kad navale na granicu.
Liderica desnice? Sic transit
Sila na silu nije rješenje. Strah od drugih i drukčijih jest razumljiv, ali je jako opasan kad proizlazi iz neznanja ili netrpeljivosti i pothranjuje se manipulativno izazvanim, refleksom odbijanja, a priori. Na toj potki, populisti na Zapadu bildaju politički rejting. I Grabar-Kitarović digla nogu kad je vidjela da se žabe potkivaju? Jelte, republikanske žabe u SAD-u, ali i sve više kreketuša po europskim barama. I fundamentalističkim, copy and paste crnim hrvatskim.
„U trenutku kada je za emisiju Velimira Bujanca izjavila da neće potpisati UN-ov Marakeški sporazum o migrantima“, komentirao je Robert Bajruši u Jutarnjem listu, „Kolinda Grabar-Kitarović napravila je završni korak u političkoj metamorfozi i pretvorila se u predvodnicu desnice u Hrvatskoj. Ništa novo, zaključit ćete jer Kolinda je zagovornica Donalda Trumpa, u Mađarskoj je podržala Orbána kada je stavljao žicu na granice, kao što je nedavno iskazala empatiju za protudemokratske referendumske inicijative kojima se žele ukinuti prava manjinskih zastupnika u Saboru, a u svom Uredu je angažirala osobu (Antu Deura, kao savjetnika za branitelje, op. a.) iz nekadašnjeg šatora u Savskoj, koji je sudjelovao u izvaninstitucionalnoj operaciji rušenja bivše Vlade.“ Bajruši vrlo precizno determinira i stanje zdravlja te hrvatske desnice, kojoj se Grabar-Kitarović ulizuje ne bi li ju prihvatili za lidericu. Ako puca u tu metu, mogla bi se debelo razočarati.
Jamačno ona nije ta vrst psihičkog materijala da bi joj se moglo dogoditi isto što i međunarodnom teroristu Zvonku Bušiću-Taiku 2013. u Rovanjskoj („Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini“, napisao je u oproštajnom pismu) kad se vratio u Bijednu Našu nakon odležanih 32 godine robije u SAD-u. Skopčao je da ne može ujediniti razmrvljene desničarske stranke – prastaro pravilo: tri Hrvata, pet stranaka – i biti im lider. Jer, liderskim egoizmima ne trabaju – lideri.
„Što god mislili o ovdašnjim desničarima i koliko god se zgražali nad njihovim stavovima“, kirurški precizno secira Bajruši, „nekako vam dođe žao kada vidite tko ih predstavlja jer ideje ne rastu ondje gdje trust mozgova čine Stevo Culej, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Đuro Glogoški, Bruna Esih, Željka Markić i biskup Vlado Košić. Jednostavno, radi se o osobama koje artikuliraju stavove desnog biračkog tijela kakvo postoji u cijeloj Europi, ali nitko među njima nema osobinu lidera. To jest najveći problem fundamentalističke desnice u Hrvatskoj, koja sigurno ima podršku 15 ili 20 posto biračkog tijela (pretjera, brate Robert, pretjera; rejting svakog od tih stranačkih patuljaka više je nego upola niži od izbornog praga na pet posto; zato i traže sniženje referendumom i eliminaciju manjina, osobito Srba, op. a.). Ali bez predvodnika, neke vrste mikroverzije Viktora Orbána ili Marine Le Pen, desnica je prisiljena djelovati zaobilazno pritiskajući premijera Andreja Plenkovića kroz braniteljske udruge, Katoličku crkvu, Bujicu, desničarske portale ili povremene demonstracije kao u vrijeme bunta protiv Istanbulske konvencije ili nedavnog prosvjeda u Vukovaru.
Sve dok je zastupaju Hasanbegović, Glasnović ili Željka Markić, desnica će, istina, utjecati na događaje i permanentno kontaminirati prilike u Hrvatskoj, ali neće imati ono što želi, a to je vlast u državi. Jednostavno govoreći, većina HDZ-ovih birača na izborima će začepiti nos i glasati za Plenkovića jer znaju da su ljudi koje smo spomenuli politički marginalci, čije im ideje zvuče dobro, ali nisu ekipa koja može osigurati željeni ideološki preokret kakav vidimo u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji i Austriji.“
Izbjeglice/migranti jesu trenutno hit-tema na kojoj desni fundamentalisti i liberali na Zapadu bruse zube i skupljaju političke poene, pa zašto ne bi i hrvatski, ali to nije ni r od mogućeg rješenja. Marakeški sporazum može biti koristan u iznalaženju globalno prihvatljive prakse u pristupu izbjegličkom/migrantskom gordijskom čvoru budući da se ne može razmrsiti pojedinačno (npr. suluda Trumpova praksa prema migrantima u SAD-u i na granici s Meksikom) ili separatnom akcijom uže skupne zemalja (npr. ksenofobnim soliranjem tzv. Višegradske skupine, protivno uspostavi zajedničke migrantske politike EU-a). Gaf-predsjednica Grabar-Kitarović, neskriveno opčinjena orbanovštinom na tlu Unije i clintovštinom, pa prekonoć trumpovštinom na globalnom vanjskopolitičkom planu, ne doživljava činjenicu da time grubo gazi po kurjim očima svakom premijeru i ministru vanjskih poslova. Milanović ju je znao svesti na njezinu ograničenu, ustavnu mjeru, a to znatno „finije“ čini i Plenković, pa su svako malo sukobi takorekuć normalna pojava.
Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. Sada s potpisivanjem Marakeškog sporazuma za što uopće nije nadležna – participaciju u pripremi dokumenta odradilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pod vladinim nadzorom, što je priznala u odgovoru Bujancu – niti je od nje umjesno skakanjem u vlastita usta dovoditi Plenkovića i ministricu vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović-Burić u neugodnost pred civiliziranim svijetom. Sramota je do neba blamirati se činjenicom da Bijedna Naša nema konzistentnu, usklađenu i vjerodostojnu vanjsku politiku. Čak ni u glavi same Grabar-Kitarović, kamoli u koordinaciji s premijerom i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Što je istina: predsjedničin diskurs u kolovoškom pismu glavnom tajniku UN-a i poruke sa zasjedanja Svjetske organizacije ili neobjašnjiv protumigrantski salto mortale mjesec dana kasnije? Ulizništvo i diplomatska vjerodostojnost ne idu zajedno.
Foto: Pixsell/Goran Stanzl/Index
Možda „marakeški skandal“ ne bi toliko odjeknuo u najširoj javnosti da njezinu odluku nije isprovocirao (?), pa ekskluzivno objavio na FB-u jedan od njezinih jako zazornih prijatelja: pronacifašistički trbuhozborac Velimir Bujanec, karikaturalni lik koji se dao fografirati s kukastim križem na rukavu totenkopf crne košulje, nedavno pravomoćno osuđeni diler kokaina, što je teškom drogom prostitutkama plaćao usluge. Urednika i voditelja proustaškog agitpropa „Bujice“ na lokalnoj televiziji Z1, Bujanca, sjetit će se neki s pamćenjem makar do tri godine unatrag, pozvala je kao VIP gosta na svoju predsjedničku inauguraciju pred crkvom sv. Marka i dala „Bujici“ prvi predsjednički intervju. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bio red, ili zbog nekih razloga kojoj od triju većih komercijalnih „dalekovidnica“ s nacionalnom koncesijom, već privatnom formatu kvazižurnalističkog marginalca. Smatrala ga je iznimno zaslužnim za to što je upregnuo i najcrnju desnicu u kola koja su ju dovezla za gazdaricu u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ na Pantovčaku. A dobro se dobrim vraća, jelte. I pamti. Tim više, jer je već neko vrijeme u otvorenoj, a službeno nenajavljenoj kampanji za drugi mandat.
„Budite sigurni da neću potpisati…“
Velimir Bujanec je očito i dalje osoba od njezina najvećeg medijskog povjerenja kad je baš njemu, ne nekom vjerodostojnom profesionalcu u mainstream mediju – kako i pristoji dignitetu predsjedničke dužnosti – dopustila objaviti: „Apsolutno je razumljiva Vaša zabrinutost. Budite sigurni da neću potpisati ‘Marakeški sporazum’“. Jebote, jedan Bujanec je zabrinut za nešto, što ga se apsolutno ne tiče, a gaf-predsjednica to drži apsolutno razumljivim!? Da ne povjeruješ vlastitim očima i ušima. Koji su to likovi i koja je to država! No, Grabar-Kitarović je i nizom drugih svojih poteza u zemlji i vani dala znati da se ni ubuduće ne kani lišiti potpore crnila, političko-ideoloških ekstrema od kojih je široj javnosti mučno u želudcu. A Bujanec joj dođe itekako uporabljiv u tom smislu, pa… Dokazao se glede i u svezi stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, 555-dnevne šatre na Savskoj 66 u Zagrebu, „braniteljske“ (sic transit) generalke državnog udara na Markovom trgu, izgona iz RH legende hrvatskog vanjskopolitičkog tv-novinarstva Mirjane Rakić, tada čelnice Vijeća za elektroničke medije, etc., etc.
Nema da Bujanca nema kad je riječ o medijskom bildanju bilo kojeg politikantskog „braniteljskog“ derneka, o ekstremistima u kleričkim haljinama, anatemiziranju Tita, partizana, Srba, udbaša, „komunjara“, bilo koje Jugoslavije, SDP-a i partnera, etc. i „bezodvlačnom“ veličanju/opravdavanju svega i svih koji u korist nacionalne štete udarnički krivotvore istinu o ustaškoj prošlosti ove nesretne zemlje. Ali i istine o Domovinskom ratu, poslijeratnih dva i kusur desetljeća, međunacionalnim odnosima, manjinama… Vrag će znati što je u toj glavi pod svako malo drukčijom frizurom – kompatibilnom umjetnim trepavicama i svaka dva-tri sata novom stylingu, da se ženski tjednik Glorija može dičiti „otkrićem“ (sic transit) nove Heidi Klum u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ – kad ima tako osebujan osjećaj za čuvanje digniteta državničke dužnosti na kojoj je ograničen rok trajanja i vlastitog digniteta, kojem bi u normalnim okolnostima rok trajanja morao biti neograničen.
„Jebote, kol’ko nas ima!“ – jamačno bi onako iz Žujom podmaliganjenog navijačkog srca dreknuo ne baš ubrojiv, ksenofobno nabrijan i ušahovničen naš „domoljub“ da ga je bilo pitati što drži o politikantsko-medijskoj sinkronizaciji protumigrantske mržnje u Bijednoj Našoj. Kojoj upravo udaraju ritam jedan Velimir Bujanec i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, atakirajući na zdrav razum. Koliko ga je još preostalo neiseljenog. Izvan je svake pameti, boljeg kućnog odgoja i digniteta visoke javne dužnosti to da se predsjednica RH – kojoj je prva zadaća ne sramotiti svoju zemlju – ulizuje jednom manekenu nacifašizma sa svastikom na rukavu totenkopf crne košulje i presudom u džepu za dilanje kokaina, a njih dvoje u kompi ekstremnoj desnici u Bijednoj Našoj, na Starom kontinentu i u Bijeloj kući. To nije nikakav hrvatski nacionalni interes, nego neprobavljivo poltronstvo i ulizništvo. Zbog tih tradicionalnih osobina svojih vladara, Hrvati tisuću godina nisu bili svoji na svomu niti su ubuduće sposobni biti više od topovskog mesa tuđinu. Nekad Germanima i Latinima, danas SAD/NATO-u, sutra…
„Žao nam je vidjeti da nervoza dolazi s Pantovčaka, kazala je u utorak novinarima u Dubrovniku ministrica Marija Pejčinović-Burić u povodu marakeškog slučaja. „Za nas marakeški Global kompakt nije sporan ni u jednom segmentu. Nismo saznali što je u tom dokumentu prijeporno predsjednici Republike. To bi bilo važno čuti i znati. Radi se o prvom dokumentu kojim se pokušava regulirati važno pitanje.“ Tim više, jer je Hrvatska – s većinom zemalja članica UN-a – sudjelovala u pripremanju Marakeškog sporazuma, globalnog kataloga mjera za reguliranje legalnih migracija u svijetu. Taj bi dokument, predviđeno je, trebalo prihvatiti na međunarodnoj konferenciji u Maroku, u prosincu. Hrvatska diplomacija je bila spremna za to, uključivo predsjednicu RH, a onda se iznebuha dogodio eksces. Ona je protiv i ne želi ići na skup u Marrakechu.
Kad se na nju digla medijska i politička (slijeva) kuka i motika, jer šuti o tome da se i zašto predomislila, opalila je po vladi i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koji da „nisu objasnili građanima što znači taj dokument“. Novinara televizije N1 Hrvatska Hrvoja Krešića neuvjerljivo je – zatečena u prevrtljivosti i bez valjanih argumenata o dijametralno suprotnim stajalištima u samo dva i pol mjeseca – arogantno pokušala uvjeriti kako je i u pismu Guterresu, i na zasjedanju UN-a i sada („niti podržavam niti ne podržavam dokument“, sic transit) zastupala isto stajalište. A to nema blage veze s logikom. „Želite li da vam citiram vaše riječi?“ – inzistirao je Krešić. Blijeda u licu, procijedila je negaciju, uvrijeđeno se okrenula i otišla. Krajnje je nevjerodostojno zvučalo i njezino posipanje pepelom pred novinarskim mikrofonima: „Držala sam da Marakeški sporazum regulira dio tih (migrantskih, op. a.) pitanja i u kolovozu sam poslala poruku glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu da ću doći u Marrakech. U međuvremenu se dogodilo niz promjena, ispalo je da ne postoji globalni dogovor o migracijama. Iz dana u dan sve je veći broj država koje odustaju od tog sporazuma iz raznih razloga. Ja se ne povodim za SAD-om niti Austrijom ili bilo kojom državom, nego za interesima RH“.
Nije šija, nego vrat. Da je Twitteraš digao ruku za dokument, a ne slao vojsku i žilet-žicu na granicu s Meksikom, eto Kolinde Grabar-Kitarović u Maroku i prije ostalih. Još da je i Trum podlučio doći, eeee, gdje bi njoj bio kraj… Na prvoj devi do njega!? No, šalu na stranu, prvi američki ksenofob na takvo što ne pomišlja ni u ludilo – ima službenu potvrdu da nije psihički bolestan! – budući da zapanjujućom arogancijom izvlači SAD iz svih važnijih međunarodnih sporazuma: o klimi, trgovini, nuklearnom oružju…, pa zašto ne bi i iz sporazuma o izbjeglicama/migrantima, etc. Bez obzira što time pridonosi nesigurnosti, nestabilnosti i neredu u svijetu.
Ovako, premijer Plenković se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu. Bilo bi krajnje neozbiljno da – nema. Još neozbiljnije da ima – Kolindu Grabar-Kitarović. Što je gotovo nemoguće, ako joj Donald Trump prethodno ne upali zeleno svjetlo. A neće. Niti njega zanima miš-država RH niti mu je ičim stalo do njezine predsjednice, koja mu dodijava čim ga slučajno ugleda na svjetskoj pozornici. „Jebote, kol’ko nas ima!“ – kliču hrvatski ksenofobi kad su skopčali da su na njihovoj strani i „narančasti barun“, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Velimir Bujanec, i…
Obiteljsko prljavo rublje
Budući da je ipak riječ o još jednoj vrlo neugodnoj, u osjetljivom društvenom trenutku, unutarhadezeovskoj svađi – i premijer Plenković s većinom ministara i predsjednica Grabar-Kitarović pripadaju istoj denver plavoj ZNA SE opciji – Koli, obiteljskom prljavo rublje može imati vrlo nezgodne posljedice u predstojećim predizbornim kampanjama što će uskoro biti i službeno otvorene. Za europarlamentarne, predsjedničke, lokalne/regionalne i parlamentarne izbore, pa… „Netko namjerno generira takve sukobe i pokušava izazvati sukob između predsjednice i vlade RH, tj. Ministarstva vanjskih i europskih poslova“, žesti se predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. „Trebamo utvrditi tko to radi i zašto. Mogu pretpostaviti o komu se radi, ali u ovom trenutku o tome ne želim govoriti.“ Grabar-Kitarović pak ima sasvim jasnu metu, i krivce: „Uz dužno poštovanje svim diplomatima, Ministarstvo se treba zbrojiti. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je bilo nositelj svih zadaća i koordinator pregovora o Globalnom kompaktu, nije odradilo svoju zadaću umjesto da objavljuje moju korespondenciju i sada pokušava izazvati nekakve prijepore u javnosti koji ne bi trebali postojati“.
Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, do neki dan glavnog Plenkovićevog koalicijskog partnera dok ga s 11 zastupnika u svom saborskom klubu nije prešišao Milan Bandić, žestok je prema Kolindi Grabar-Kitarović: „Nedopustivo je da se predsjednica RH dodvorava i opravdava huškačima i ekstremnoj desnici umjesto da s vladom sukreira vanjsku politiku. Sukreiranje vanjske politike, naime, stoji predsjednici u opisu posla, a ne samopromocija i slične aktivnosti. HNS smatra da bi bilo primjereno da predsjednica svoju odluku o neodlasku na međunarodnu konferenciju o migracijama u Marrakechu obrazloži vladi i hrvatskoj javnosti“.
Malo morgen, kazao bi onaj nesretnik iz požarevačkog groba. „Ali daleko je East River, a predsjednički izbori su puno bliže i predsjednica pokazuje da želi glasove desno-konzervativnih birača“, procjenjuje Robert Bajruši u Jutarnjem listu. „Pa ih okuplja oko sebe tako što periodično kritizira Plenkovićevu vladu, ne napada one koji krivotvore referendumske propise, učestalo govori da su Hrvati u BiH diskriminirani, na način koji je jako blizu miješanju u prilike u suverenoj zemlji, a sada, eto, odbija otići u Marrakech. Zašto? Zato jer su izbjeglice ovosezonska hit-tema ksenofobičnih europskih krugova, koji taj realno vrlo ozbiljan, višedimenzionalan problem zloupotrebljavaju kako bi se predstavili braniteljima nacije i države. Zato se iole ozbiljni političari moraju nedvosmisleno ograditi od ovog trenda.
tacno
Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti Kolinda Grabar-Kitarović ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, jelte, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. On se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu, a Grabar-Kitrović je diplomatskom poštom poslala drugo pismo glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu kojim poništava svoja stajališta iz kolovoškog
Marijan Vogrinec
Hrvatska gaf-predsjednica napadno narcisoidnoga garda Kolinda Grabar-Kitarović se može privatno, za svoj ćef, bljutavo ulizivati i Donaldu Trumpu, i Mikeu Pompeu, i Viktoru Orbanu i ksenofobnim im fanovima u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj… koliko joj drago, ali to nema pravo činiti u ime i na sramotu građana svoje zemlje. Izgubljena u prostoru i vremenu svojih ustavnih ovlasti kad je riječ o razumijevanju temeljnih normi ponašanja u sukreiranju vanjske politike – protivnih egomanskom soliranju, iskakanju pred rudo, arbitriranju, prevrtljivosti, nekonzistentnosti, etc. – gaf se predsjednica RH upravo potrudila u tom smislu proizvesti novi skandal. Objavila je da neće putovati u Maroko, gdje je pozvana i prihvatila nazočiti 10. i 11. prosinca u gradu Marrakechu međunarodnoj konferenciji o izbjeglicama/migrantima, te da neće potpisati Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama (tzv. Marakeški sporazum), koji je još 26. rujna na sva usta hvalila na 73. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku. Marko Špoljar je u Jutarnjem listu u ponedjeljak ekskluzivno objavio što je već 16. kolovoza pisala glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu.
„Iznimno mi je drago što ću sudjelovati na usvajanju ovog važnog dokumenta koji predstavlja ispunjenje dogovora iz Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima, kao i odgovor međunarodne zajednice na najveće migracijsko kretanje ljudi u povijesti s kojim se danas svijet susreće“, zborila je, dok još nije znala da ksenofobne vlasti SAD-a, Mađarske i Austrije ne žele Marakeški sporazum; osobito redikulozan Twitteraš iz Bijele kuće. „Vjerujem kako će održavanje navedene konferencije biti prigoda za raspravu na visokoj razini o partnerstvima i inovativnim inicijativama za rješavanje pitanja migracija, kao i o aktivnostima vezanim za ispunjenje ciljeva Globalnog kompakta o sigurnim, urednim i regularnim migracijama…“ Marakeški bi sporazum o zakonitim migracijama, procjenjuju neki analitičari, mogao zbog svoje globalne važnosti/aktualnosti prerasti u novu, svojevrsnu Istanbulsku konvenciju.
Nakon što je eksplodirala sramota, podmetnuta s Pantovčaka i ekstremne političke desnice cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, pa čak i premijeru s vladom i HDZ-ovim koalicijskim partnerima, saznaje se iz predsjedničina ureda kako je gaf-predsjednica Bijedne Naše poslala novo pismo na manhattansku adresu Antónija Guterresa u kojem ga izvješćuje da se ipak neće ukazati u Maroku zakazanog nadnevka. Ispričava se za to što je promijenila mišljenje, a „opravdani razlog“ nije navela, jer to „u takvim dopisima nije neophodno“. Nije ni bilo važno, jer ugledni diplomat ionako dobro zna tko je i što je žena iz miš-države, koja sanja „narančastog baruna“ i noću i danju. Misli i govori kao on. Jedino mu zavidi što nema bar promil njegove moći u globalnoj politici. Ugled joj valjda ne treba, kad ni Donald Trump – makar naoko, u javnom diskursu – ne mari što o njemu svijet misli. Čak ni sami Ameri, pa ni sami republikanci, koji su se grdno nasanjkali pustivši ga na vlast. On America first, ona Yes, America first, pa Croatia second, third… I eto ti desne ljubavi – bezgranične.
Ksenofobna histerija kao korov
Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti ona ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, je li, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Po Trumpovoj naredbi razapinje se žilet-žica granicom i širi mržnja prema izbjeglicama/migrantima koji već u desecima tisuća nadiru s juga te samo žele život dostojan čovjeka. Austrija i Mađarska već su od 2015. godine žilet-logori za vlastite žitelje. Izbjeglice/migranti su persone non grata i u Sloveniji, gdje također ksenofobi kolo vode već gotovo tri godine.
Ksenofobna histerija kao otrovan korov kontaminira i Poljsku, Češku i Slovačku, odreda zemlje od kojih migranti zaziru kao da su kužne: žele „u Njemačku“. Ne zanima ih ni Bijedna Naša, jer RH nema ništa privlačno ni za vlastite građane – već ih je 400.000 pobjeglo u potrazi za boljim i sigurnijim životom – kamoli za strance koji bi u njoj poželjeli skrasiti svoje obitelji. To su izbjeglicama/migrantima samo neizbježne, prolazne rute prema bogatom Zapadu. Koji se stoljećima bogatio i obogatio na njihovoj i muci/resursima njihovih predaka, a sada odbija sanirati štetu. Pače, vrije populističko-ksenofobnim animozitetima od socijalno osviještenih skandinavskih zemalja do država Unijine tzv. prve brzine. Tragikomičan je paradoks te trknute zbilje da su baš u protumigrantskoj histeriji najglasnije zemlje iza bivše tzv. željezne zavjese, komunističkog lagera pod patronatom bivšeg SSSR-a, iako ih izbjeglice/migranti niti ičim ugrožavaju niti se u njima žele nastaniti. Hrvatska unutar SFR Jugoslavije nije bila iza željezne zavjese – Titova 24-milijunska socijalistička država bratskih naroda i narodnosti bila je Zapad tima iz Varšavskog pakta – ali svejedno nije zanimljiva masama u pokretu.
Za najvećeg izbjegličkog/migrantskog vala tzv. balkanskom rutom od rujna 2015. godine, za SDP-ove koalicijske vlasti, Hrvatska je bila svjetski primjer organiziranog i humanog odnosa prema izbjeglicama/migrantima. Globalni mediji su prikazivali kako policajci nose malu djecu u naručju, kako volonteri zbrinjavaju izmučene putnike u nepoznato, kako im vlasti omogućuju prijevoz i domicilno stanovništvo dijeli hranu, vodu, odjeću, obuću… U to je doba ksenofobna Kolinda Grabar-Kitarović sramotno trčala u Budimpeštu cinkariti Viktoru Orbnu vladu vlastite zemlje, jer da je humana prema izbjeglicama/migrantima. Sic transit. Državi koja je, doduše prije Orbana i inih ljubitelja žilet-žice, bila velikog srca, iskazala se istinskom humanošću – i na svom tlu – prema desetcima tisuća Hrvata u Domovinskom ratu. Bijedna je Naša sada svjetski primjer nehumanosti, čak policijske pljačke i divljaštva prema nesretnicima na putu „u Njemačku“ kad ih zatekne da prelaze granicu iz BiH i Srbije. Strani mediji prenose jezive slike i svjedočenja žrtava terora, a međunarodne organizacije prosvjeduju.
Opcija Kolinde Grabar-Kitarović sada grmi protiv izbjeglica/migranata iz unesrećenih dijelova globusa – devastirali su ih SAD/NATO i stoljećima prije počeli eksploatirati zapadni kolonijalisti, danas odreda „partneri“ Uncle Sama – a pravi se grbavom nad činjenicom („Jebote, kol’ko nas ima!“ – dernjaju se navijači uza sportske terene) da Bijedna Naša ima više milijuna Hrvata izbjegličkog/migrantskog pedigrea u cijelom svijetu. Neki tvrde četiri milijuna, isto koliko u RH. Nije li i to razlog više da se državni vrh savjesno i s punom ozbiljnošću uključi u marakeški dogovor o zajedničkom, globalnom rješavanju izbjegličkog/migrantskog problema za koji i Grabar-Kitarović registrira kako potresa – cijeli svijet?
Hrvatskim izbjeglicama/migrantima ni u Domovinskom ratu, ni prije ili poslije njega nitko nije postavljao žilet-žicu niti dovlačio vojsku s dugim cijevima na rutama u bolji i sigurniji život. Pridružiti se zadrtim ksenofobima u Europi i Twitteraševim junošima iz Bijele kuće, teška je sramota za stoljetno izbjegličku/migrantsku Hrvatsku. Kolinda Grabar-Kitarović nema pravo sramotiti vlastiti narod i državu, lažno ih legitimirajući u međunarodnoj zajednici kao zaostalu, zadrtu, ksenofobnu sredinu. Tim više, jer im tu nepravdu nanosi na krajnje neukusan i neprimjeren način, koji je za svaku osudu. Na poligonu, gdje je izbjeglička/migrantska kriza već i razlogom fizičkih razračunavanja ekstremne desnice i liberalnog svijeta. To Kolinda Grabar-Kitarović pokušava zlorabiti kao alibi za prekonoćni marakeški salto mortale. Neki nezbrojeni anonimac iz Petrov-Grmoja-Bulj stranke, karakteristično albanskog naglaska, koji jedva sriče hrvatski iz podmetnutog jamačno prijevoda Trumpovih prijetnji silom izbjeglicama/migrantima s latinskog juga, prošlog je vikenda pred tv-kamerama prizivao vojsku na granice RH s BiH i Srbijom. Albanac bi, pa baš u Hrvatskoj, vojskom i vatrenim oružjem na živo meso!? Jest pametan, a Nikola Grmoja – Mostov drugi čovjek, saborski zastupnik, obavezan skakač iz svake paštete iliti svakom loncu poklopac – stoji mu iza leđa i šuti. Odobrava? Svaka čast! Mogu obojica u kolo s ksenofobnom predsjednicom RH.
Jer, oružana će sila, bunca taj lik, imati „preventivan učinak“ na izbjeglice/migrante. Marakeški sporazum, dakako, neće riješiti uzroke nesreće zbog koje je, tvrde UN-ove statistike, trenutno već 65 milijuna ljudi na izbjegličkim/migrantskim nogama. S malom djecom u naručju, nešto starijom za ruku i plastičnom vrećicom… Poznati prizori iz 1990-ih godina na ovim balkanskim prostorima? Itekako. Ali, Marakeški sporazum može pomoći, što je i hrvatska predsjednica točno primijetila u kolovoškom pismu Guterresu. Koje će bagatelizirati u novoj pisaniji. Bogati Sjever sada žanje ono što je na osiromašenom Jugu imperijalno/kolonijalno posijao. I dužan je platiti cijenu, ma kakva da je. Nikakva vojska i žilet-žica, nastrana patologija „zapadnih vrijednosti i našeg načina života“ više ne može zaustaviti sve te nijagare i amazone gladnih, opljačkanih i obespravljenih kad navale na granicu.
Liderica desnice? Sic transit
Sila na silu nije rješenje. Strah od drugih i drukčijih jest razumljiv, ali je jako opasan kad proizlazi iz neznanja ili netrpeljivosti i pothranjuje se manipulativno izazvanim, refleksom odbijanja, a priori. Na toj potki, populisti na Zapadu bildaju politički rejting. I Grabar-Kitarović digla nogu kad je vidjela da se žabe potkivaju? Jelte, republikanske žabe u SAD-u, ali i sve više kreketuša po europskim barama. I fundamentalističkim, copy and paste crnim hrvatskim.
„U trenutku kada je za emisiju Velimira Bujanca izjavila da neće potpisati UN-ov Marakeški sporazum o migrantima“, komentirao je Robert Bajruši u Jutarnjem listu, „Kolinda Grabar-Kitarović napravila je završni korak u političkoj metamorfozi i pretvorila se u predvodnicu desnice u Hrvatskoj. Ništa novo, zaključit ćete jer Kolinda je zagovornica Donalda Trumpa, u Mađarskoj je podržala Orbána kada je stavljao žicu na granice, kao što je nedavno iskazala empatiju za protudemokratske referendumske inicijative kojima se žele ukinuti prava manjinskih zastupnika u Saboru, a u svom Uredu je angažirala osobu (Antu Deura, kao savjetnika za branitelje, op. a.) iz nekadašnjeg šatora u Savskoj, koji je sudjelovao u izvaninstitucionalnoj operaciji rušenja bivše Vlade.“ Bajruši vrlo precizno determinira i stanje zdravlja te hrvatske desnice, kojoj se Grabar-Kitarović ulizuje ne bi li ju prihvatili za lidericu. Ako puca u tu metu, mogla bi se debelo razočarati.
Jamačno ona nije ta vrst psihičkog materijala da bi joj se moglo dogoditi isto što i međunarodnom teroristu Zvonku Bušiću-Taiku 2013. u Rovanjskoj („Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini“, napisao je u oproštajnom pismu) kad se vratio u Bijednu Našu nakon odležanih 32 godine robije u SAD-u. Skopčao je da ne može ujediniti razmrvljene desničarske stranke – prastaro pravilo: tri Hrvata, pet stranaka – i biti im lider. Jer, liderskim egoizmima ne trabaju – lideri.
„Što god mislili o ovdašnjim desničarima i koliko god se zgražali nad njihovim stavovima“, kirurški precizno secira Bajruši, „nekako vam dođe žao kada vidite tko ih predstavlja jer ideje ne rastu ondje gdje trust mozgova čine Stevo Culej, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Đuro Glogoški, Bruna Esih, Željka Markić i biskup Vlado Košić. Jednostavno, radi se o osobama koje artikuliraju stavove desnog biračkog tijela kakvo postoji u cijeloj Europi, ali nitko među njima nema osobinu lidera. To jest najveći problem fundamentalističke desnice u Hrvatskoj, koja sigurno ima podršku 15 ili 20 posto biračkog tijela (pretjera, brate Robert, pretjera; rejting svakog od tih stranačkih patuljaka više je nego upola niži od izbornog praga na pet posto; zato i traže sniženje referendumom i eliminaciju manjina, osobito Srba, op. a.). Ali bez predvodnika, neke vrste mikroverzije Viktora Orbána ili Marine Le Pen, desnica je prisiljena djelovati zaobilazno pritiskajući premijera Andreja Plenkovića kroz braniteljske udruge, Katoličku crkvu, Bujicu, desničarske portale ili povremene demonstracije kao u vrijeme bunta protiv Istanbulske konvencije ili nedavnog prosvjeda u Vukovaru.
Sve dok je zastupaju Hasanbegović, Glasnović ili Željka Markić, desnica će, istina, utjecati na događaje i permanentno kontaminirati prilike u Hrvatskoj, ali neće imati ono što želi, a to je vlast u državi. Jednostavno govoreći, većina HDZ-ovih birača na izborima će začepiti nos i glasati za Plenkovića jer znaju da su ljudi koje smo spomenuli politički marginalci, čije im ideje zvuče dobro, ali nisu ekipa koja može osigurati željeni ideološki preokret kakav vidimo u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji i Austriji.“
Izbjeglice/migranti jesu trenutno hit-tema na kojoj desni fundamentalisti i liberali na Zapadu bruse zube i skupljaju političke poene, pa zašto ne bi i hrvatski, ali to nije ni r od mogućeg rješenja. Marakeški sporazum može biti koristan u iznalaženju globalno prihvatljive prakse u pristupu izbjegličkom/migrantskom gordijskom čvoru budući da se ne može razmrsiti pojedinačno (npr. suluda Trumpova praksa prema migrantima u SAD-u i na granici s Meksikom) ili separatnom akcijom uže skupne zemalja (npr. ksenofobnim soliranjem tzv. Višegradske skupine, protivno uspostavi zajedničke migrantske politike EU-a). Gaf-predsjednica Grabar-Kitarović, neskriveno opčinjena orbanovštinom na tlu Unije i clintovštinom, pa prekonoć trumpovštinom na globalnom vanjskopolitičkom planu, ne doživljava činjenicu da time grubo gazi po kurjim očima svakom premijeru i ministru vanjskih poslova. Milanović ju je znao svesti na njezinu ograničenu, ustavnu mjeru, a to znatno „finije“ čini i Plenković, pa su svako malo sukobi takorekuć normalna pojava.
Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. Sada s potpisivanjem Marakeškog sporazuma za što uopće nije nadležna – participaciju u pripremi dokumenta odradilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pod vladinim nadzorom, što je priznala u odgovoru Bujancu – niti je od nje umjesno skakanjem u vlastita usta dovoditi Plenkovića i ministricu vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović-Burić u neugodnost pred civiliziranim svijetom. Sramota je do neba blamirati se činjenicom da Bijedna Naša nema konzistentnu, usklađenu i vjerodostojnu vanjsku politiku. Čak ni u glavi same Grabar-Kitarović, kamoli u koordinaciji s premijerom i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Što je istina: predsjedničin diskurs u kolovoškom pismu glavnom tajniku UN-a i poruke sa zasjedanja Svjetske organizacije ili neobjašnjiv protumigrantski salto mortale mjesec dana kasnije? Ulizništvo i diplomatska vjerodostojnost ne idu zajedno.
Foto: Pixsell/Goran Stanzl/Index
Možda „marakeški skandal“ ne bi toliko odjeknuo u najširoj javnosti da njezinu odluku nije isprovocirao (?), pa ekskluzivno objavio na FB-u jedan od njezinih jako zazornih prijatelja: pronacifašistički trbuhozborac Velimir Bujanec, karikaturalni lik koji se dao fografirati s kukastim križem na rukavu totenkopf crne košulje, nedavno pravomoćno osuđeni diler kokaina, što je teškom drogom prostitutkama plaćao usluge. Urednika i voditelja proustaškog agitpropa „Bujice“ na lokalnoj televiziji Z1, Bujanca, sjetit će se neki s pamćenjem makar do tri godine unatrag, pozvala je kao VIP gosta na svoju predsjedničku inauguraciju pred crkvom sv. Marka i dala „Bujici“ prvi predsjednički intervju. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bio red, ili zbog nekih razloga kojoj od triju većih komercijalnih „dalekovidnica“ s nacionalnom koncesijom, već privatnom formatu kvazižurnalističkog marginalca. Smatrala ga je iznimno zaslužnim za to što je upregnuo i najcrnju desnicu u kola koja su ju dovezla za gazdaricu u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ na Pantovčaku. A dobro se dobrim vraća, jelte. I pamti. Tim više, jer je već neko vrijeme u otvorenoj, a službeno nenajavljenoj kampanji za drugi mandat.
„Budite sigurni da neću potpisati…“
Velimir Bujanec je očito i dalje osoba od njezina najvećeg medijskog povjerenja kad je baš njemu, ne nekom vjerodostojnom profesionalcu u mainstream mediju – kako i pristoji dignitetu predsjedničke dužnosti – dopustila objaviti: „Apsolutno je razumljiva Vaša zabrinutost. Budite sigurni da neću potpisati ‘Marakeški sporazum’“. Jebote, jedan Bujanec je zabrinut za nešto, što ga se apsolutno ne tiče, a gaf-predsjednica to drži apsolutno razumljivim!? Da ne povjeruješ vlastitim očima i ušima. Koji su to likovi i koja je to država! No, Grabar-Kitarović je i nizom drugih svojih poteza u zemlji i vani dala znati da se ni ubuduće ne kani lišiti potpore crnila, političko-ideoloških ekstrema od kojih je široj javnosti mučno u želudcu. A Bujanec joj dođe itekako uporabljiv u tom smislu, pa… Dokazao se glede i u svezi stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, 555-dnevne šatre na Savskoj 66 u Zagrebu, „braniteljske“ (sic transit) generalke državnog udara na Markovom trgu, izgona iz RH legende hrvatskog vanjskopolitičkog tv-novinarstva Mirjane Rakić, tada čelnice Vijeća za elektroničke medije, etc., etc.
Nema da Bujanca nema kad je riječ o medijskom bildanju bilo kojeg politikantskog „braniteljskog“ derneka, o ekstremistima u kleričkim haljinama, anatemiziranju Tita, partizana, Srba, udbaša, „komunjara“, bilo koje Jugoslavije, SDP-a i partnera, etc. i „bezodvlačnom“ veličanju/opravdavanju svega i svih koji u korist nacionalne štete udarnički krivotvore istinu o ustaškoj prošlosti ove nesretne zemlje. Ali i istine o Domovinskom ratu, poslijeratnih dva i kusur desetljeća, međunacionalnim odnosima, manjinama… Vrag će znati što je u toj glavi pod svako malo drukčijom frizurom – kompatibilnom umjetnim trepavicama i svaka dva-tri sata novom stylingu, da se ženski tjednik Glorija može dičiti „otkrićem“ (sic transit) nove Heidi Klum u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ – kad ima tako osebujan osjećaj za čuvanje digniteta državničke dužnosti na kojoj je ograničen rok trajanja i vlastitog digniteta, kojem bi u normalnim okolnostima rok trajanja morao biti neograničen.
„Jebote, kol’ko nas ima!“ – jamačno bi onako iz Žujom podmaliganjenog navijačkog srca dreknuo ne baš ubrojiv, ksenofobno nabrijan i ušahovničen naš „domoljub“ da ga je bilo pitati što drži o politikantsko-medijskoj sinkronizaciji protumigrantske mržnje u Bijednoj Našoj. Kojoj upravo udaraju ritam jedan Velimir Bujanec i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, atakirajući na zdrav razum. Koliko ga je još preostalo neiseljenog. Izvan je svake pameti, boljeg kućnog odgoja i digniteta visoke javne dužnosti to da se predsjednica RH – kojoj je prva zadaća ne sramotiti svoju zemlju – ulizuje jednom manekenu nacifašizma sa svastikom na rukavu totenkopf crne košulje i presudom u džepu za dilanje kokaina, a njih dvoje u kompi ekstremnoj desnici u Bijednoj Našoj, na Starom kontinentu i u Bijeloj kući. To nije nikakav hrvatski nacionalni interes, nego neprobavljivo poltronstvo i ulizništvo. Zbog tih tradicionalnih osobina svojih vladara, Hrvati tisuću godina nisu bili svoji na svomu niti su ubuduće sposobni biti više od topovskog mesa tuđinu. Nekad Germanima i Latinima, danas SAD/NATO-u, sutra…
„Žao nam je vidjeti da nervoza dolazi s Pantovčaka, kazala je u utorak novinarima u Dubrovniku ministrica Marija Pejčinović-Burić u povodu marakeškog slučaja. „Za nas marakeški Global kompakt nije sporan ni u jednom segmentu. Nismo saznali što je u tom dokumentu prijeporno predsjednici Republike. To bi bilo važno čuti i znati. Radi se o prvom dokumentu kojim se pokušava regulirati važno pitanje.“ Tim više, jer je Hrvatska – s većinom zemalja članica UN-a – sudjelovala u pripremanju Marakeškog sporazuma, globalnog kataloga mjera za reguliranje legalnih migracija u svijetu. Taj bi dokument, predviđeno je, trebalo prihvatiti na međunarodnoj konferenciji u Maroku, u prosincu. Hrvatska diplomacija je bila spremna za to, uključivo predsjednicu RH, a onda se iznebuha dogodio eksces. Ona je protiv i ne želi ići na skup u Marrakechu.
Kad se na nju digla medijska i politička (slijeva) kuka i motika, jer šuti o tome da se i zašto predomislila, opalila je po vladi i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koji da „nisu objasnili građanima što znači taj dokument“. Novinara televizije N1 Hrvatska Hrvoja Krešića neuvjerljivo je – zatečena u prevrtljivosti i bez valjanih argumenata o dijametralno suprotnim stajalištima u samo dva i pol mjeseca – arogantno pokušala uvjeriti kako je i u pismu Guterresu, i na zasjedanju UN-a i sada („niti podržavam niti ne podržavam dokument“, sic transit) zastupala isto stajalište. A to nema blage veze s logikom. „Želite li da vam citiram vaše riječi?“ – inzistirao je Krešić. Blijeda u licu, procijedila je negaciju, uvrijeđeno se okrenula i otišla. Krajnje je nevjerodostojno zvučalo i njezino posipanje pepelom pred novinarskim mikrofonima: „Držala sam da Marakeški sporazum regulira dio tih (migrantskih, op. a.) pitanja i u kolovozu sam poslala poruku glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu da ću doći u Marrakech. U međuvremenu se dogodilo niz promjena, ispalo je da ne postoji globalni dogovor o migracijama. Iz dana u dan sve je veći broj država koje odustaju od tog sporazuma iz raznih razloga. Ja se ne povodim za SAD-om niti Austrijom ili bilo kojom državom, nego za interesima RH“.
Nije šija, nego vrat. Da je Twitteraš digao ruku za dokument, a ne slao vojsku i žilet-žicu na granicu s Meksikom, eto Kolinde Grabar-Kitarović u Maroku i prije ostalih. Još da je i Trum podlučio doći, eeee, gdje bi njoj bio kraj… Na prvoj devi do njega!? No, šalu na stranu, prvi američki ksenofob na takvo što ne pomišlja ni u ludilo – ima službenu potvrdu da nije psihički bolestan! – budući da zapanjujućom arogancijom izvlači SAD iz svih važnijih međunarodnih sporazuma: o klimi, trgovini, nuklearnom oružju…, pa zašto ne bi i iz sporazuma o izbjeglicama/migrantima, etc. Bez obzira što time pridonosi nesigurnosti, nestabilnosti i neredu u svijetu.
Foto D. Kovačević
Ovako, premijer Plenković se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu. Bilo bi krajnje neozbiljno da – nema. Još neozbiljnije da ima – Kolindu Grabar-Kitarović. Što je gotovo nemoguće, ako joj Donald Trump prethodno ne upali zeleno svjetlo. A neće. Niti njega zanima miš-država RH niti mu je ičim stalo do njezine predsjednice, koja mu dodijava čim ga slučajno ugleda na svjetskoj pozornici. „Jebote, kol’ko nas ima!“ – kliču hrvatski ksenofobi kad su skopčali da su na njihovoj strani i „narančasti barun“, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Velimir Bujanec, i…
Obiteljsko prljavo rublje
Budući da je ipak riječ o još jednoj vrlo neugodnoj, u osjetljivom društvenom trenutku, unutarhadezeovskoj svađi – i premijer Plenković s većinom ministara i predsjednica Grabar-Kitarović pripadaju istoj denver plavoj ZNA SE opciji – Koli, obiteljskom prljavo rublje može imati vrlo nezgodne posljedice u predstojećim predizbornim kampanjama što će uskoro biti i službeno otvorene. Za europarlamentarne, predsjedničke, lokalne/regionalne i parlamentarne izbore, pa… „Netko namjerno generira takve sukobe i pokušava izazvati sukob između predsjednice i vlade RH, tj. Ministarstva vanjskih i europskih poslova“, žesti se predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. „Trebamo utvrditi tko to radi i zašto. Mogu pretpostaviti o komu se radi, ali u ovom trenutku o tome ne želim govoriti.“ Grabar-Kitarović pak ima sasvim jasnu metu, i krivce: „Uz dužno poštovanje svim diplomatima, Ministarstvo se treba zbrojiti. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je bilo nositelj svih zadaća i koordinator pregovora o Globalnom kompaktu, nije odradilo svoju zadaću umjesto da objavljuje moju korespondenciju i sada pokušava izazvati nekakve prijepore u javnosti koji ne bi trebali postojati“.
Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, do neki dan glavnog Plenkovićevog koalicijskog partnera dok ga s 11 zastupnika u svom saborskom klubu nije prešišao Milan Bandić, žestok je prema Kolindi Grabar-Kitarović: „Nedopustivo je da se predsjednica RH dodvorava i opravdava huškačima i ekstremnoj desnici umjesto da s vladom sukreira vanjsku politiku. Sukreiranje vanjske politike, naime, stoji predsjednici u opisu posla, a ne samopromocija i slične aktivnosti. HNS smatra da bi bilo primjereno da predsjednica svoju odluku o neodlasku na međunarodnu konferenciju o migracijama u Marrakechu obrazloži vladi i hrvatskoj javnosti“.
Malo morgen, kazao bi onaj nesretnik iz požarevačkog groba. „Ali daleko je East River, a predsjednički izbori su puno bliže i predsjednica pokazuje da želi glasove desno-konzervativnih birača“, procjenjuje Robert Bajruši u Jutarnjem listu. „Pa ih okuplja oko sebe tako što periodično kritizira Plenkovićevu vladu, ne napada one koji krivotvore referendumske propise, učestalo govori da su Hrvati u BiH diskriminirani, na način koji je jako blizu miješanju u prilike u suverenoj zemlji, a sada, eto, odbija otići u Marrakech. Zašto? Zato jer su izbjeglice ovosezonska hit-tema ksenofobičnih europskih krugova, koji taj realno vrlo ozbiljan, višedimenzionalan problem zloupotrebljavaju kako bi se predstavili braniteljima nacije i države. Zato se iole ozbiljni političari moraju nedvosmisleno ograditi od ovog trenda.
tacno
